Historia magistra est

Davorski popisi deportiraca iskazuju i prognanike iz Bosanske krajine s više desetina raznih stranih prezimena, a najviše njemačkih, slovačkih, talijanskih i drugih, otkrivajući tako srpski zločin eliminacije zadnjih ostataka nekadašnje brojne doseljene populacije stranih stručnjaka u vrijeme velikih četrdesetogodišnjih napora austro-ugarske uprave (1878-1918) da europeizira i kulturno i ekonomski unaprijedi tadašnju vrlo zaostalu tursku Bosnu, uvodeći modernu javnu upravu, školski sustav i industrijalizaciju. Zbog toga su se u Bosnu doselili desetci tisuća stranih stručnih kadrova, po vjeroispovijesti u velikoj većini rimokatolici, koji su se u svom radnom i vjerskom okruženju vrlo brzo kroatizirali i integrirali u novu životnu sredinu (Kozličić, SNUSP, str.43--47). Međutim, već je kneževina Srbija imala za imperativni cilj da okupira Bosnu, pa je velikosrpska propaganda lažno proglasila te stručnjake za najveće neprijatelje Bosne, za eksploatatore, zlotvore i krvnike njenog stanovništva, iako su upravo oni donijeli brzi i svekoliki napredak u dotadašnji zaostali bosanski vilajet. Zbog stalne harange te su šovinističke obmane duboko zatrovale mentalitet bosanskih Srba, koji su koristili svaku prigodu za progon i eliminaciju tih «stranih kuferaša», u koje je Petar Kočić bez imalo stida ubrajao i stručne kadrove iz «bratske» Hrvatske i Slovenije. Prvu im je takvu priliku pružio dolazak srpske monarhije na vlast u Kraljevini SHS 1919. godine, kada su beogradski vlastodršci dali otkaze većini tih stručnjaka mada za mnoge nisu imali adekvatnu zamjenu, a drugu sličnu priliku pružilo im je 1929. godine uvođenje srpske monarho-fašističke diktature kralja Aleksandra, kada su na sve upravne i gospodarske funkcije u novoformiranoj Vrbaskoj banovini državnim dekretima imenovani isključivo srbijanski «kadrovi».
Treća, najbrutalnija etapa eliminacije tih vrlo zaslužnih ljudi dogodila se u vrijeme «narodno-oslobodilačkog ustanka» i rata 1941-45. godine, kada su srpski ekstremisti pod lažnim imenima «oslobodilaca» i «antifašista» pobili mnoge od tih «stranaca» kao i članove njihovih obitelji upravo zbog njihovog katolištva, njihove lojalnosti poslodavcima i logične integracije u hrvatski etnički korpus. Šovinističkom mržnjom zatrovani «antifašistički ustanici» spalili su i razorili gotovo cjelokupnu industriju sjeverozapadne Bosne, motivirani jedino svojim osvetničkim bijesom, jer su te tvornice, rudnici i goleme pilane koje su podigli sotonizirani «austrijski kuferaši» bili u vlasništvu hrvatskih, slovenskih i austrijskih dioničarskih društava kao ulagača svoga golemog kapitala u industrijalizaciju Bosne i Hercegovine. Isto se dogodilo i sa razaranjem pruga, cesta, tunela i mostova, pa je na kraju rata nesretna Bosna zbog velikosrpske politike morala još jednom počinjati svoj razvoj ispočetka. Taj pakao je ipak preživio dio «stranaca» i njihovih obitelji i poslije pedeset godina dočekao završnu eliminaciju kao velikosrpsko «konačno rješenje» tih plemenitih graditelja, od kojih su mnogi dali svoj veliki doprinos kulturnom, gospodarskom, umjetničkom i multikonfesionalnom razvitku Bosne i Hercegovine a osobito područja Banjolučke biskupije.

Četvrta prilika za definitivni etnocidni obračun sa tim zaslužnim «strancima» pružena je progoniteljima «austro-ugarskih kuferaša» tijekom velikosrpske agresije na katoličko i muslimansko stanovništvo sjeverozapadne Bosne 1992-95. godine. Tada su eliminirani posljednji «ostatci ostataka» tih stranih doseljenika iz vremena austrijske uprave u Bosni kao i njihovi potomci u drugom i trećem koljenu, o čemu brojne dokaze pružaju i davorski popisi u kojima su stotine deportiraca s prezimenima tih odavno ostarjelih stranih stručnjaka, liječnika, inžinjera, majstora, trgovaca, agronoma, obrtnika i vlakovođa ili njihovih potomaka.
Kao tužni memento tim nevinim žrtvama progona navodimo prezimena nekih od tada deportiranih obitelji:
a) iz Prijedora i okolice: Becner, Biršl, Civlaki, Damiani, Gottstein, Gottwald, Hedl, Hudeček, Lokanc, Mottore, Sedlaček, Sejbal, Stock, Zakošek i drugi.
b) iz Bosanskog Novog i okolice: Fruk, Hoffmann, Kućan, Molek, Mottore, Molek, Pernar, Prohaska, Seidl, Schmuck, Štemberger, Šprajcer, Terkuč, Wolf i drugi.
c) iz Banja Luke i okolice: Battista, Cindrič, Coff, Firmann, Graff, Holovati, Hromatka, Kern, Kloiber, Lang, Magerle, Maller, Meinhard, Najrajter, Pegan, Pšorn, Stefanetti, Schmidt, Schweiger, Telen, Termann, Varga, Wenzel, Zeman i drugi.
d) iz Ključa i Sanskog Mosta: Ajzerle, Bohanek, Domonji, Vajtl i drugi.
e) iz Kotor Varoša i Prnjavora: Belina, Dalšašo, Čerina, Konečni, Matejček, Montibeller, Paternoster, Perman, Potocki i drugi.

Po svojoj tužnoj sudbini i uglavnom doseljeničkom podrijetlu ali i po pohlepi srpskih ekstremista za tuđim kućama i stanovima bio je sličan i bezdušni progon samohranih katoličkih starica i staračkih obitelji, koji je kulminirao u vrijeme davorskih deportacija tijekom 1995. godine, jer su u njihove «bogataške» elitne kuće odmah smještane odabrane srpske izbjeglice iz Hrvatske. Za te sramotne velikosrpske progone staračke populacije imamo desetke primjera u objavljenim popisima, a svi ti prognanici su bili stari i osamljeni ljudi, ponajviše stare žene:
a) iz Prijedora su deportirani samotni starci Juro Topalović (1926), Anđa Tomljenović (1920), Slavica Džogić (1927), Vilma Dujmušić (1928) i staračke obitelji Biršl, Becner, Zijan, Smik, Rakonca, Gottwald, Jordan, Mottore i drugi.
b) iz Sanskog Mosta su deportirane: staračke obitelji Bohanek, Valtl, Herceg, Mijadžikovići i drugi.
c) iz Bosanskog Novog su deportirani: samohrana starica Katarina Ludvik (1919), Antonija Jozić (1930), bračni par Zvonko i Marija Terzić i drugi.
d) iz Banja Luke i drugih naselja: starac Franjo Kern (1906), Alojz Kirn (1911), Bara Šubarić (1925), Ružica Jović, Sofija Miljković i drugi.