Historia magistra est

Latinska poslovica «Historia magistra vitae est!» (Povijest je učiteljica života) -uči sve razumne ljude da više treba vjerovati ljudskim djelima nego njihovim licemjernim pričama, u kojima je srpska politika bila i ostala nenadmašna. Već i raniji povijesni primjeri ponašanja tih i drugih porobljivača morali su biti pouka za hrvatske i bošnjačke političare da više nikad ne vjeruju praznim riječima velikosrpskih ideologa o nužnosti zajedničke države, suživotu i ravnopravnosti. Takav je primjer iz prakse bio stopedesetogodišnji kontinuitet srpskih genocidnih progona srbijanskih Muslimana, koji su postali muhadžiri (prognanici) još 1862. godine u vrijeme progona bosanskih posada i civila iz kneževine Srbije (iz varoši Užice, Valjevo, Čačak, Šabac i Beograd), da bi se nastavili poslije 1919-23. u Sandžaku, a kulminirali u istočnoj Bosni u drugom svjetskom ratu 1941-45. godine. Tada je dio preživjelih muslimanskih izbjeglica našao zaklonište u sjeverozapadnoj Bosni, ali ih je čak i tu dostigla završna haranga tog kontinuiranog progona 1992-95. godine, kada su mnogi nekadašnji muhadžiri i njihovi potomci pobijeni a ostali protjerani iz svog novog zavičaja. Pozornom čitatelju davorskih popisa neće promaknuti podatci o dalekim mjestima rođenja mnogih muslimanskih deportiraca. Sva su ta naselja u istočnoj Bosni, Sandžaku i istočnoj Hercegovini, a njihove godine rođenja pokazuju da su rođeni prije početka drugog svjetskog rata, što pokazuje da se radi o drugoj, trećoj ili čak četvrtoj etapi srpskog progona tih nesretnih ljudi i njihovih potomaka. To je osobito potresno u slučaju srpske likvidacije 24 muslimanska građanina Bosanske Kostajnice 1992 godine, na 130 obljetnicu prve etape njihovog genocidnog progona iz Srbije, u gradu koji su 1862. godine podigle preživjele žrtve tog srpskog etničkog čišćenja Užica, Valjeva i drugih srbijanskih naselja. Prava je horor-priča da ih je i tu, na krajnjoj zapadnoj granici Bosne, po četvrti i peti put stigla nemilosrdna četnička hajka. Većina današnjih naraštaja Bošnjaka i Hrvata o tome pojma nemaju, jer se o toj krvavoj temi u bivšoj jugo-zajednici nije smjelo niti govoriti niti pisati.
Takvi su mnogi primjeri u davorskom popisu, kao na str. 817 (upisan Bakir Gorić, rođen 1925. u Rogatici), str. 824. (Fahida Hadžiahmetović, rođena 1936. u Rogatici), str. 825 (Muniba Hadžić, rođena 1924. godine u Foči), str. 835 (Nidžara Handžić, rođena 1915. godine u Novom Pazaru), str. 844 (Zejnil Huseinović, rođen 1937. u Višegradu), str. 918 (Šemsudin Kurspahić, rođen 1930. u Avtovcu, Gacko), str. 1067 (Vehbija Šmaljić, rođen 1929. u Gacku),etc, etc….