Historia magistra est

Po svjedočenju vjerodostojnih arhivskih izvora osmanske, srpske i hrvatske provenijencije, proces eliminacije katolika iz sjeverozapadne Bosne počeo je još s pojavom prvih srpsko-vlaških skupina u sastavu turske vojske na tom području početkom 16. stoljeća. One su kao pomoćna vazalna vojska djelovale u funkciji širenja granica osmanskog carstva na hrvatsko-ugarskom području, poglavito se služeći taktikom spaljene zemlje i iznenadnim upadima na hrvatsko područje, kako bi tako olakšali veće ratne pohode turske vojske prema Zagrebu, Ljubljani i Beču. Tom su prigodom uništavali domicilno katoličko stanovništvo ili ga protjerivali sa njihovih ognjišta dalje na zapad, sve do Istre, Kranjske i Burgenlanda. Zbog toga su imali porezne i vjerske povlastice, za razliku od domicilnih Hrvata koji su kao rimokatolički sljedbenici najvećeg turskog ratnog protivnika, rimskog pape, bili nekažnjeno pljačkani, ubijani ili protjerivani. Na takvo tursko-vlaško iskorjenjivanje katolika (apostaziju) u Pounju, Posanju i Povrbasju kroz iseljavanje i konverziju presudno su utjecali turska zabrana rada katoličkog svećenstva u Bosni (osim rada franjevaca) i zamjensko korištenje usluga pravoslavnih popova za vjenčanja, krštenja i pokop, te česti mješoviti brakovi, već spomenuti manji porezi, pa čak i čuvanje starog julijanskog kalendara i otpor novom gregorijanskom kalendaru, što ga je uveo 1582. godine papa Greorije XIII. Tu pojavu potvrđuju stari turski porezni popisi (defteri) i sačuvani zapisnici tadašnjih biskupskih vizitacija na području Bosne i Hercegovine, te pisma fra Luke Ibrišimovića, koji navodi da je krajem 17. stoljeća s područja između Une, Sane i Save i njihova neposrednog zaleđa nestalo oko 50.000 katoličkih starosjedilaca (Smičiklas, DOS, str.37). Da je poglavito tuđinsko nasilje generiralo tu vrstu vjersko-etničke konverzije dokazuju njeni primjeri iz posljednjem ratu koji su mjestimično zabilježena na istom prostoru, a osobito u mješovitim brakovim i naseljima s etnički mješovitom populacijom.

Kada se usporede sačuvani popisi obiteljsko-rodovskih prezimena toga starog katoličkog pučanstva sjeverozapadne Bosne sa suvremenim davorskim popisom može se zapaziti da je preko 60 posto starih katoličkih rodovsko-obiteljskih prezimena iz osam katoličkih župa prijedorske regije u mnogim naseljima djelimično ili u cjelini prestalo biti samo katoličkim i postalo «dvokonfesionalnim», mješovitim, tj. ona su danas i katolička i pravoslavna, čime je izmijenjena i etnička pripadnost tih stanovnika. Ta je promjena statusa nekadašnjih turskih katoličkih kmetova u status pravoslavnih stočara (vlaha) izvršena zbog veće sigurnosti i manjih poreza, a nazvana je valahizacijom po romanskom nazivu valach za nomadskog stočara, a bila je posljedicom teških ratnih i poratnih prilika u sjeverozapadnoj Bosni tijekom više od tri stotine godina, osobito nakon tzv. Velikog bečkog rata (1683-1699), kada je takvo izjašnjavanje često bilo jedini izlaz za opstanak i preživljavanje Hrvata u zavičaju. Ova vjersko-etnička konverzija je zbog kroatofobije u obje Jugoslavije bila zabranjena povijesna tema, pa je njen vrsni istraživač dr. Krunoslav Draganović morao svoju knjigu o njoj objaviti 1937. godine u inozemstvu (Draganović, MKOKS, str.16-29).

Zorni primjeri takvih nekadašnjih tipično katoličkih a sada «dvostrukih» (a često i trostrukih, nakon islamizacije!) rodova su prezimena: Adamović, Aleksić, Andrić, Andrijević, Bašić, Bajić, Begović, Beić, Bećarević, Bojanić, Boromisa, Božić, Brkić, Bujić, Čavić, Čolić, Ćosić, Dukić, Dunger, Gavran, Gavranović, Grubanović, Jagetić, Jakovljević, Jekić, Jelić, Jungić, Kesić, Kljajić, Komljenović. Knežić, Knežević, Krešić, Lalević, Latinović, Lovrić, Lučić, Lukić, Majstorović, Marić, Mijatović, Mikić, Milanović, Milanković, Miljanović, Mijić, Mišić, Mutić, Nikolić, Pavlović, Pauković, Petrović, Pilipović, Potkonjak, Prodanović, Radić, Rajić, Rajković, Rakić, Stojić, Stojčević, Ružičić, Simić, Stanić, Stanušić, Stojaković, Stojanović, Šašić, Šolaja (Šolajić), Tadić, Tomić, Vidović, Vidaković, Vlajić, Vlajinić, Vujić, Vuković, Zec, Zeba, Zekić, Zgodić, Žunić i druga.