Historia magistra est

Do sudbonosog «Bečkog rata» 1683.-1699. godine veliki dio Hrvatske bio je pod turskom vlašću , uključujući i današnje Hrvatsko Prekounje, po starom nazivu Zrinsko Pounje, u kojem su se nalazile jake turske ratne tvrđave Novin (nekadašnji Zrinski Novi), Pedaljgrad, Gvozdanski grad i Zringrad. Njihove posade i stanovništvo su u većini bili muslimanski, pa su autohtoni i doseljeni muslimani na novskom području postupno brojno jačali sve do 1670. godine, uporedo s turskom ekspanzijom na teritorij Hrvatske. Pri tom se nisu poštovali mirovni sporazumi o pojasu «ničije zemlje», pa su turske vlasti naselile većinu starih napuštenih gradova i selišta u Hrvatskom Prekounju kao pograničnoj tampon-zoni, uključujući Pedaljgrad, Goričku, Cetingrad, Podzvizd i druge.
Međutim, poslije veliog turskog poraza pod zidinama Beča 1683. godine počeo je dugotrajni 16-godišnji austro-turski rat (1683.-1699.), u kome je, poslije 417 krvavih bitaka, došlo ne samo do velikih političkih promjena, nego i do velikih etničkih migracija, koje su posve izmjenile demografsku sliku novsko-zrinskog kraja i cijelog Pounja. Najveća promjena je bila definitivan «egzodus muslimana» u Bosnu, a njihov totalni prisilni odlazak iz zrinskog kraja pratile su velike ljudske i materijalne žrtve. Borbe u Novskom Pounju su počele 1685. godine, da bi nakon žestokog otpora turskih posada 1688. godine došlo do pada tvrđava Novin (Novi Novi) i Kostajnica. U toku ratnih dejstava banske i graničarske čete u saradnji sa hrvatskom banderijalnom vojskom primjenili su staru oprobanu tursku taktiku «spaljene zemlje», više puta harajući i paleći sva naselja u Pounju, kako bi uništili zalihe hrane, pri čemu je na novskom području izginulo preko 2.000 krajiških muslimana, dok su preživjeli muslimani izbjegli preko Une u Bosnu.
Međutim, u jednoj od turskih kontraofanziva Novi(n) i Kostajnica su ponovo pali u turske ruke da bi poslije niza neizvjesnih bitaka opet bili oslobođeni. S muslimanima se u Bosnu iselio i dio kršćana koji su ostali lojalni turskoj vlasti ili su se bojali osvete za svoju lojalnost prije i u toku rata, te su se naselili u Kulen Vakufu, Bosanskom Petrovcu, Otoci, Krupi, Sanskom Mostu i Banja Luci. Tada su se muslimanske porodice kao na pr. Podići iz Podova (Dvor) naselile u Otoku, a Dedići u Kulen Vakuf. Iseljavanjem muslimana iz Like i Slavonije u Bosnu jako su ojačale posade bosanskih tvrđavskih garnizona, pa su borbe potrajale sve do 1699. godine i završile Karlovačkim mirom, kojim je postavljena granica na Unu i Savu, uz privremeno odstupanje u Novskom Pounju. To je stanovništo u velikom broju naselilo u novu čaršiju i utvrdu Novin (Festung) na desnoj, bosanskoj obali Une i njegovu okolicu, pa su to uglavnom bile ličke i pounjske muslimanske porodice, kao Alagići, Komići, Rakanovići, Arapovići, Delići i druge a tek manji dio su činili izbjegli slavonski Muslimani, kao što su porodice Cerići, Avdagići, Veletanlići i druge. Oni su bili naseljeni i po praznim selištima i napuštenim posjedima po Novskom Potkozarju i Novskom Podgrmeču, jer je njihovo dotadašnje katoličko i pravoslavno stanovništvo u većem dijelu iselilo u Hrvatsko Prekounje i Slavoniju, pa je tako došlo do velike inverzne migracijske razmjene stanovništva. Međutim, u vrijeme tzv. Laudonovog rata 1788.-1791. godine došlo je do njihovog napuštanja tih sela i novog povlačenja muslimanskog stanovništva u dubinu Bosne i Hercegoine, sve do Sandžaka i Popova polja, pa su apsolutnu ili relativnu većinu Muslimani zadržali tek u gradskim naseljima Bosanski Novi i Bosanska Kostajnica i selima u dolinama rijeka Une, Sane i Japre. Ta se muslimanska populacija još više smanjila u vrijeme bosanske seljačke bune 1875. godine i dolaska austro-ugarske uprave u Bosnu i Hercegovinu. Zbog tih novih ratova u njihovoj tradiciji je uglavnom zaboravljen stari lički zavičaj pa čak i odseljavanje u Bosnu iz Zrinopolja i Novskog polja i prelazak na desnu obalu Une, o čemu svjedoče Acta banalia, III/16-23 u HDA i stari historičari Laszowski, Kreševljaković i Lopašić u svojim djelima.
(mr.sc.Ante Milinović, monografija «BOSANSKI NOVI U NAŠEM SRCU», St.Louis, 2008., str.58.)