Historia magistra est

Kao prvi istraživač zavičajne prošlosti u stranim arhivima shvatio sam tek nakon rada u više starih arhiva u Bologni 1979.-1981. godine da na današnjoj lokaciji Bosanskog Novog nije bilo nikavih naselja ni utvrda sve do 1699. godine, kada je poslije karlovačkog mira turska vojna uprava počela postupno, u nekoliko etapa, graditi novu ratnu tvrđavu bastionskog tipa, takozvani «festung». Taj «Novski festung» je bio podignut na prostoru sadašnjeg bosansko-novskog hotela «Una» pa do Zavičajnog muzeja (Vijećnice), a o njemu danas svjedoče tek podzemni ostaci zidina, brojne topovske kugle u zemlji, arhivska građa i brojni vojno-fortifikacijski crteži, koje sam 1973.-1974. godine otkrio u arhivima Graza i Beča. Međutim, likovno je najvrijedniji akvarel Franza Jashkea iz 1788. godine, koji sam 1984. godine našao i otkupio u jednom antikvarijatu u Dresdenu, ali su vrlo interesantni i čitavo stoljeće mlađi crteži glasovitog španjolsko-francuskog grafičara Viergea, koji je niz ilustracija «festunga» izradio po skicama i opisu francuskog pisca Charlesa Yriartea, za njegovu knjigu-putopis iz doba bosansko-hercegovačkog ustanka 1875. godine. Utvrda je najprije bila izgrađena između 1703. i 1711. godine kao drveno-zemljana tvrđava na desnoj obali Une, da bi nakon sultanove dozvole 1726. godine bila obzidana tesanim kamenom, uzetim ponajviše iz ruševina četiri starija novska utvrđenja na Gračanima (Starigradecz), Kulskom brdu (Novigradecz), vidorijskoj Gradskoj otoci (Lišnica) i u Novskom polju (Novi Zrinski), kao i sa ruševina četiri crkvena objekta na lijevoj i desnoj obali Une (samostani sv.Katarine de Podnovi in Husztisanye i sv.Mihovila de Grangya, te dvije crkve u Prekosanju i Vidoriji), koji su svi bili kamenom zidani objekti od blokova muljike (bihacita) iz obližnjih majdana u Tunjici, Stojavnici i Žurimu. Ti su stari majdani bili ponovo aktivirani i za izgradnju ove nove, pete novske tvrđave, pa je ta novska turska bastionska tvrđava bila daleko najjača i najljepša među krajiškim utvrdama, a njenu su gradnju po principu krajiške solidarnosti pomagale sve tursko-krajiške kapetanije. Ona se nikad i ni u jednom dokumentu nije nazivala Novi Grad, već Novin, Novi ili Turski Novi a u njemačkim spisima Türkisch Novy, dok se gradsko naselje nazivalo Palanka ili Čaršija. Ipak, unatoč brzopletom rušenju, kao nekim čudom, u cjelosti je bio ostala sačuvana «Laudonova kuća», kao jedini vojni objekt iz tog vremena, zapravo vojarna (kasarna) iz 1788. godine koju je podigla austrijska posada novske tvrđave za svoj smještaj jer je tvrđava u tom ratu bila teško oštećena. Ta golema kamena dvodjelna građevina se do 1992. godine nalazila u gotovo izvornom obliku na broju 6 u Muratbegovića sokaku, iz koga se ulazilo u oficirski «kvartir» (stambeni dio), dok se u drugi, veći dio za vojsku ulazilo iz susjednog paralelnog Arnautovića sokaka. Taj je dio koristila poznata novska porodica Alagić, zadržavajući njegovu veliku ulaznu prostoriju za nekadašnje vojničke dnevne smotre, a u oficirskom kvartiru su živjele porodice Nikolić i Gajić. Umjesto državne zaštite kao spomenik kulture, ona je kao «turska kuća» dobila 1992. godine minersko totalno rušenje uz stručnu pomoć velikosrpskih genocidnih «zaštitara» .
Kada je 1726. godine novska tvrđava po dozvoli Porte ozidana tesanim kamenom iz starijih porušenih objekata, tada je u njoj ozidana kamenom i dotadašnja drvena «gradska džamija», osim njene drvene munare, koja je zamijenjena prelijepom kamenom munarom tek nakon rušenja bedema tvrđave 1887. godine. Tada je uz veliku financijsku pomoć bečkog cara ova džamija bila temeljito obnovljena, a dograđena joj je visoka, vitka i arhitektonski vrlo skladna munara od bihacita. O tome je bio sačuvan stihovani natpis na kamenoj ploči veličine 45 x 80 cm uzidanoj iznad ulaza u džamiju. Prema prijevodu orijentaliste M. Mujezinovića sa arapskog jezika on glasi: «Ovaj Božji hram je mjesto milosti, a za potvrdu toga ima stotinu svjedoka. Da li joj, motrioče, možeš naći sličnu? Otvori oči pravičnosti pa je pogledaj, jer svi koji se trude i služe u njoj, bez sumnje će zato postići nagradu. Neka je Gospodar Allah pomoću vjernika trajno održi, a bolje zaštite od milosti Božje i nema. Svako zlo i neugodnost neka je daleko od ove bogomolje, i neka je ona sigirno utočište vjernicima. Kada je čuo za njeno dovršenje u novom ruhu, prispio je i iskreno zamolio stvoritelja, izričući kronogram u menkut slovima, molitelj Haki i reče: Neka je ova džamija stjecište Božje dobrote za vjernike!» Datirana je s 1307. godinom po Hidžri, a to je 1889/90. godina, kao godina dovršetka obnove gradske džamije. U njoj se čuvala još starija natpisna kamena ploča velične 30 x 35 cm iz 1820/21. godine, kada je u Laudonovom ratu 1788. godine razorena džamija bila opet obnovljena, jer na njemu (u prijevodu) piše: « Bože, koji otvaraš svaka vrata, otvori nam najbolja vrata. Ova časna džamija podignuta je 1236. godine po Hidžri. Pisao siromah mula Zulić Bužimlija». I ovaj spomenik kulture su 1992. godine do temelja razorili velikosrpski zaštitnici spomenika kulture, ali su ga nedavno obnovile međunarodne humanitarne institucije. (mr.sc.Ante Milinović, monografija «BOSANSKI NOVI U NAŠEM SRCU», St.Louis, 2008., str.60)