Nova Politika

Izvor: Business.hr

Prof. dr. sc. Anđelko Milardović za Business.hr govori o svoja "Tri eseja o euroskepticizmu".

Autor: Miho Dobrašin

Jedna televizijska emisija i jedan razgovor o temi euroskepticizma bili su presudni da se u praskozorje referenduma za ulazak Hrvatske u EU pojavi knjiga na tragu kritičkog diskursa o EU, u socijalnom okružju u kojem nema nikakve komunikacije građana i vlasti, zabrinjavajućeg demokratskog deficita i (post)totalitarne svijesti koja na euroskepticizam i euroskeptike gleda kao na “unutarnje neprijatelje”, “natražnjake”, “primitivce”, “ruralni element” i “nacionaliste”, ne poštujući demokratsko pravo na razlike i toleranciju različitih i drugih.

Baš zbog te nepodnošljive atmosfere nastala je i ova knjiga koja brani pravo na razlike, na toleranciju i demokraciju, a protiv je novoga mračnog doba dogmi koje se “krčkaju u loncu” sekularnog fundamentalizma.

Tako u uvodu “Tri eseja o euroskepticizmu”, prezentirana jučer u Zagrebu, piše autor Anđelko Milardović, voditelj Centra za politološka istraživanja i znanstveni savjetnik u trajnom zvanju Instituta za migracije i narodnosti. Milardović je svoja razmišljanja podijelio i s Business.hr-om.

Tonovi kojima opisujete stanje pred referendum zvuče prilično zastrašujuće.

U Hrvatskoj je na djelu metodologija kojom se veliki dio populacije ocrnjuje, sotonizira i označuje. Nije normalna atmosfera gdje se drugima i drugačijima ne daje pravo na legitimiranje bez posljedica. Riječ je o novom tipu nasilja moći kojeg provode različite institucije, mediji, agencije za odnose s javnošću i eurounionističke stranke. Temeljna pozicija tog tipa svijesti je dogma i isključivost.

Tvrdite dakle da dio građana nema jednaka prava. Prema tome u Hrvatskoj ne postoji prava demokracija?

Ne postoji. Hrvatska je zemlja gdje je mišljenje kontrolirano, gdje vlasnici medija, napose oni izvana, određuju kako će se nešto prikazati i gdje se identificiraju s aktivnom državnom politikom. Kada je riječ o EU na djelu je sjevernokorejski program propagande. Ja kao istraživač ne volim kontrolu mišljenja.

Kažete da ovoj temi i istraživačkom diskursu vodeći hrvatski mediji ne žele dati prostor, odnosno da ju potpuno izbjegavaju. Da li ste kao priznati politolog dobili priliku o govoriti o ovom o čemu pišete u knjizi?

Zasada ne. No postoje neke naznake. Naime, neki su mi rekli da će razgovarati samnom čim prođe referendum. Novinari izbjegavaju ovakve osobe da ne dožive neugodnosti. Inače, za druge manje bitne teme redovito me zovu.

Kako komentirate poziciju HRT-a kao javnog servisa kojem bi zadatak trebao biti informiranje građana sa svih aspekata EU-a?

HRT je poput svih drugih medija, bez kritičkog diskursa, sa strogo biranim osobama koje afirmira.

Iz toga proizlazi da su građani neinformirani, a do referenduma su još samo dva dana.

Definitivno nije uspostavljena nikakve komunikacija vlasti i građana, a nalazimo se minutu do referenduma. Čitavo ovo vrijeme isključeno je svako kritičko mišljenje. Komunikacijska strategija Vlade temelji se na premisama indoktrinacijskog diskursa i sekularnog fundamentalizma. Ona je zapravo na rubu totalitarnog incidenta sa vrlo izraženim obilježjima mentalnog nasilja. Vladina propaganda podcjenjuje intelektualno mišljenje.

Vaše promišljanje na tragu je zaključka poznatog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa,kojeg uostalom i spominjete u knjizi, i koji tvrdi da se EU nalazi u fazi postdemokracije. Habermas upozorava da čitavom projektu prijeti propast ukoliko se elite ne približe građanima.

Postdemokracija polazi od toga da su građani statisti, navijači i tek pasivni objekti koji nemaju utjecaja na ništa. U takvom postdemokratskom društvu oligarhija organizira i provodi procese. Ovakvu situaciju građani osjećaju u svim zemljama Europske unije, ali isto tako i u Hrvatskoj.

Hrvatska bivša premijerka i predsjednik potpisali su ugovor s EU-om na isti dan kada su Britanci rekli Ne zajedničkom ugovoru o usklađivanju fiskalnih politika. Jedne britanske novine tada su objavile tekst pod naslovom “Znaju li oni (Hrvati) nešto što mi ne znamo?”. Od kuda toliki raskorak u entuzijazmu glede EU-a?

U Hrvatskoj je na djelu nametnuta opcija na konceptu prema kojem nema alternative članstvu u EU. Dakle, u najnezgodnijem trenutku, kada eto i Britanci kažu Ne, Hrvatska euforično viče Da. A da pritom mi niti ne znamo kako će čitava priča oko EU završiti. Ima li ova Vlada alternativnu strategiju ako stvari u EU krenu na gore? Što će biti s nama ako se situacija u EU dodatno pogorša?

Promišlja li hrvatska akademska zajednica takve scenarije? Kako vidite njene aktivnosti uoči referenduma?

Veći dio akademske zajednice gurnut je u propagandnu ulogu koju određuju vlasti. Metodologija društvenih znanosti koristi se za indoktrinaciju. Malo je studija izrađeno s kritičkim preispitivanjem problematike EU-a.

Ima li alternative ulasku u EU?

Oni koji se tako snažno zalažu za brzi ulazak u EU trebali bi dokazati da je nema. Neka to dokažu. Neka dopuste raspravu kojom bi većina mogla doći do tog zaključka. Ako nema alternative, a mi uđemo u prostor krize, poremećaja i propadanja projekta, koja će onda biti alternativa? U Hrvatskoj nema rasprave o konceptu, nema promišljanja o scenarijima Europe.

Kada hrvatski političari govore o EU, koriste izraz Europa. Tvrde da je referendum o EU pitanje za ili protiv pripadnosti Europi.

Europa je geofizički i kulturni entitet, a EU poseban političko-ekonomski entitet. Ako je netko protiv EU-a nije protiv Europe. Europa je kulturno-civilizacijski sustav kojeg treba razlikovati od ekonomsko-političkog sustava.

Brojni europski mislioci napominju kako danas EU, taj političko-ekonomski sustav, nema prave lidere, istinske vizionare. Posebno ne ukoliko se usporede s osnivačima EU-a.

Jedina vrijednost EU-a je ona kako su ju zamišljali njeni osnivači. Prostor vječnog mira. Ta ideja mira najveći je kapital EU-a. Sve ostalo je neizvjesno. U odnosu na početke stvaranja projekta vizionara više nema. Upravljanje je prepušteno tehnokratima. Već je sada izveden udar tehnokracije na demokraciju što možemo vijedjeti u brojnim institucijama i zemljama poput Italije i Grčke. Trenutno se demokracija može suspendirati u svim zemljama, a na čelna mjesta postaviti tehničke upravljače. U posljednje vrijeme agencije za dodjelu kreditnog rejtinga sve određuju. Postaje jasno kako financijska oligarhija kreira stanje u svim društvima, a vlade su pritom u strahu hoće li im netko reći da su im obveznice smeće.

U knjizi naglašavate kako u EU nisu sve zemlje jednake s obzirom na količinu moć, već ih svrstavate u lige što u određenoj mjeri podsjeća nogometnu klasifikaciju.

U prvom krugu moći, odnosno Prvoj ligi Zapad nalaze se Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija (do krize 2011.), Nizozemska, nordijske države i Poljska. Druga liga Zapad čine južnoeuropska EU, tj. Španjolska, Grčka i Portugal. U Trećoj ligi Zapad su postkomunističke članice EU.

Gdje vidite Hrvatsku uđe li u EU?

U Trećoj ligi Zapad!

Što će se dogoditi kaže li većina građana Da na referendumu, odnosno što se može očekivati bude li odgovor Ne?

U oba slučaja odgovor je – ništa. Ići ćemo na posao i na kavu kao i svaki drugi dan. To će biti volja građana. Bude li odgovor Ne, referendum će se ponoviti uz pretpostavku komunikacije s građanima. No to će biti poruka oligarhiji da ne mogu bez građana, da ne mogu bez tog jednokratnog anketnog pitanja.

Elite povremeno moraju pitati građane za mišljenje, uoči izbora ili na referendumu. Upravljačka elita danas se ponaša paternalistički te demonstrira onaj model demokracije koji je vrijedio na samom začetku demokracije, odnosno kada je politika bila stvar elita.

Nedavno ste upozorili i na manipulaciju anketama?

Ne vjerujem u ankete. One su u funkciji stvaranja pristanka, a pitanja se postavljaju sugestivno. Anketama se želi ishoditi pritisak, pumpa ih se preko medija čime služe za nagovaranje. Zbog toga su različiti podaci anketa Eurobarometra i anketa koje naručuje ministarstvo vanjskih poslova i koje uvijek pokazuju znatno veći postotak onih koji su za ulazak u EU.

Da li je trebalo odgoditi referendum?

Trebalo ga je odgoditi za pola godine ili godinu dana da se vidi što će biti s EU. Trebalo ga je odgoditi i zato da Vlada otkloni nedoumice i skepse. U tom slučaju vjerujem da bi većina rekla Da. Pod ovakvim uvjetima EU mnoge odbija jer osjećaju da su objekt svršenog čina. Ovo što ja sada govorim većina misli, no nemaju komunikacijski kanal za to reći. Oni, pak, koji to mogu ne žele.

Tko su euroskeptici u Hrvatskoj?

To su heterogeni društveni slojevi na koje otpada oko 45 posto populacije. To su oni ljudi koje Vlada želi ocrniti, označiti i koje smatra primitivcima. A riječ je o različitim skupinama ljudi od studenata i srednjoškolaca do umirovljenika, od ljevice do desnice, od intelektualaca do radnika.

Njihov broj u EU raste, a samo u Hrvatskoj euroskepticizam nije legitimna pozicija. Zanimljivo je da je taj fenomen posebno prisutan kod mladih, što politička elita pripisuje nedovoljnoj informiranosti. No upravo su mladi najinformiraniji dio društva budući da se služe stranim jezicima, novim tehnologijama i da putuju.

Euroskepticizam je reaktivni fenomen koji reagira na podražaj. Njegova referentna točka je integracija, a prema njenoj količini pojavljuju se i različiti oblici euroskepticizma. On, dakle, proizlazi iz dinamike.

Kako vi vidite EU u nadolazećim mjesecima i godinama?

Dok bude funkcionirala osovina Njemačka – Francuska, centra na bazi novog franačkog carstva, bit će i EU. Na ovakve heretičke misli dogmatsko mišljenje odmah zahvati svrbež , jer se na taj način ljulja ju temelji svijesti koja idealizira stvari, a postavljaju se stvari onakve kakve one realno jesu.

A što je u EU realnost za pojedinca?

Pitanje je kako će se većina snaći. Za većinu će letvica biti postavljena previsoko. Pitanje je mogu li svi biti Blanka Vlašić. Ključno je ovladavanje tehnologijama, stranim jezicima, stjecanje samopuzdanja i samopoštovanja u odnosu na druge. Kada se racionalno, hladno pristupi ovom pitanju jasno je da nije sve tako jednostavno.

Svakako moramo biti svjesni da je EU ušla prije u Hrvatsku, nego Hrvatska u EU. To se vidi kada se pogleda struktura vlasništva u Hrvatskoj. A EU štiti svoje interese.