Nova Politika

piše: toluen

Zanima li vas kako je došlo do svjetske ekonomske krize 2008 godine?

Kriza je krenula iz SAD-a i brzo se prelila na cijeli svijet, a kao posljedicu je imala i razotkrivanje mutnih poslova naših političara. Da nije pred kraj 2008 godine došlo do sloma burze vrijednosnih papira i kolapsa investicijskih banaka sa Wall Street-a u New York-u, ove stvari bi i dan danas ostali neotkrivene. No iako se dosta toga otkrilo, treba biti svjestan da još nismo osjetili svu dubinu posljedica koje bi se mogle manifestirati u godinama koje slijede. Neke od njih neće biti ugodne, međutim ako se upoznamo sa onim što se dogodilo lakše je osvijestiti što nam je potrebno činiti da posledice budu manje ili blaže.

Postavljanje scene za razvoj krize

Korijen krize se može pratiti unatrag sve do osmogodišnje vladavine administracije B.Clintona od 1993 do 2001 koja je stvorila uvjete da pravo na svoj dom imaju svi pa i oni koji u SAD-u spadaju u siromašne društvene slojeve. Američki san se tada činio bliži nego ikada, SAD obećanom zemljom, ali otvaranjem vrata financiranju ovog gigantskog projekta zapravo su otvorena vrata krize koja će se manifestirati tek godinama kasnije.

Sama po sebi ideja nije izgleda loše i imala je kao cilj ljudima omogućiti da dođu do vlastite kuće putem jeftinih kredita. Da bi to bilo moguće trebalo je osmisliti poseban zakonsko financijski model u kojem se mogla osigurati odgovarajuća dostupnost i protočnost novca, kao i raspored tereta rizika ovih aktivnosti na što više strana - po mogućnosti na cijeli tada već globalno financijski povezani svijet.

Da bi kreditne banke koje daju novac za kredite građanima za kupnju nekretnina to mogle činiti potreban im je kapital. Što više kapitala imaju - mogu dati više kredita - veći je profit. Pošto banke nemaju beskonačno kapitala da bi do njega došle - posuđuju novac od od drugih banaka (ili financijskih institucija) dajući neku garanciju da taj novac mogu i vratiti, A bankarska garancija je njihova vlastita imovina koja se većinom sastoji od uvjerenja da će krediti koje je banka izdala građanima biti uredno plaćani. Da bi banka imala ove garancije prije nego izda i jedan jedini kredit bilo kome mora se osigurati na više načina da će moći naplatiti svoj kredit čak i onda kada se on ne bude mogao vraćati redovnim putem. Stoga je u principu građanima bilo teško doći do kredita jer su morali imati čvrste garancije da su kreditno sposobni.

U fininancijsko bankarskom sustavu je iznimno važna protočnost ili likvidnost novca. Ako toga nema čak i na kratak rok vrlo brzo može doći do propasti banke ili čak čitavog sustava. Vrlo slično kada u nama zbog infarkta srca prestane kolati krv. Stoga da se to ne bi dogodilo brine zakonsko regulatorni okvir koji sve banke prisiljava da imaju rezerve i model poslovanja koji će garantirati da se ovo neće dogoditi. Međutim taj model istovremeno predstavlja i svojevrsnu kočnicu da se ekonomija razvije na način za koji ima potencijala. Jer koliko god bile dobre rezerve banaka one ipak blokiraju veliki potencijalno raspoloživi kapital koji na tržištu može stovoriti još profita. A već tada otvoreno i nemilosrdno globalno natjecanje svjetskih financija su prisiljavale da se nešto mora promijeniti ili će s vremenom SAD postati nekonkurentne i ekonomski zaostale. Pritisci za promjenama postojećeg sustava bili su ogromni.

Prije Clintonove administracije je bankama zbog sigurnosti financijskog sustava bilo teško davati povoljne kredita. Zbog zakonskih i financijskih uvjeta, ali i visokih kamatnih stopa centralne američke banke - FED-a koja predstavlja ishodište svih financijskih tokova to jednostavno nije bilo moguće. Zbog toga ideja da se ekonomija razvije, otvore nova radna mjesta i građanima stvore uvjeti da kupe svoju vlastitu kuću nije moglo napraviti ništa bez radikalnih promjena modela financiranja sustava.

A ukoliko se ništa ne napravi postojala je realna opasnost da se ekonomija zaustavi i uđe u recesiju što nije bila dobra opcija. Da se to ne bi dogodilo i da se realiziraju osnove koje to mogu promjeniti u dogovoru između američke vlade i FED-a (o njemu kasnije) su stvorene zakonske, kamatne i porezne osnove koje su omogućile mnogo lakšu cirkulaciju kapitala uz znatno olabavljenu regulativu. No to je istovremeno bio i početak puta s katastrofalnim posljedicama.

Po novom modelu je olakšano financiranje kreditnih banaka, a ostvareno je tako da su za potrebe kreditiranja gradnje ili kupovine nekretnina i svega što uz to ide, stvorene posebne državno-privatne tvrtke koje su se bavile otkupom izdanih kredita od kreditnih banaka. Na ovaj način same kreditne banke više nisu imale za vratom osiguravanje garancija vraćanja kredita koje su dali građanima, a mogle su svježim kapitalom koji su ovim otkupom dobijale davati i nove kredite po znatno povoljnijim uvjetima nego prije.

S druge strane ove tvrtke su te otkupljene kredite dalje pakirale u posebne pakete vrijednosnica koji su prodavani dalje drugim investitorima preko burze vrijednosnih papira. Inače dvije najveće firme koje su se time bavile i držale oko 70% tržišta ovog posla u SAD-u su poznate kao Fanni Mae i Freddi Mac i u tome su okretale zajedno oko 5000 milijarda dolara. A ove pakete su ponajviše kupovale investicijske banke sa Wall Streeta u New Yorku koje su tu našle svoju zraradu tako da su ove pakete prepakiravale u svoje vlastite varijante vrijednosnih papire i prodavale dalje širom svijeta.

Što su vrijednosnice ili vrijednosni papiri i burza vrijednosnih papira?

Vrijednosnice su u izvornom smislu papiri koje poznajemo kao dionice i obveznice. Dionice (eng. share) vlasniku garantiraju udio vlasništva u nekom poduzeću pa onda i zaradu (gubitak) vezan uz poslovanje tog poduzeća, a obveznice (eng. bond) su oblik kreditiranja u koje kupnjom obveznice vi kreditirate izdavača obveznice i za to dobijate kamatu.

No osim dionica i obveznica ima i mnoštvo drugih varijanti vrijednosnih papira od kojih su neki poznati kao financijski derivati (eng derivative). Derivata ima mnogo, a onaj koji opisujemo u ovoj priči se bazira na dugu po kreditu za nekretnine. No iako derivat nije dionica ni obveznica u svojoj osnovi ima isti mehanizam zarade za onoga tko je posjeduje. Ova vrijednosnica se bazira na ideji da će svaki korisnik kredita (a njih je na milione) kroz dugogodišnju otplatu rata kredita za kuću zapravo stalno financirati vrijednost ove vrijednosnice i na taj način donositi dobit njenom vlasniku na dugi rok.

U čemu je tajna uspjeha i popularnosti vrijednosnih papira ?

Dok su dionice prilično rizičan (ali i potencijalno vrlo unosan) oblik vrijednosnica jer ovisi o poslovanju firme čiji ste vlasnik proporcionalno količini dionica koje posjedujete, obveznice se smatraju sigurnijim oblikom investiranja, ali je važno tko ih izdaje i zašto.

Sa svim vrijednosnicama se može trgovati jer ih možete kupovati ili prodavati preko burze vrijednosnih papira. Burza je dakle prostor na kojem se kao na bilo kojem drugom placu za trgovinu može trgovati na zato propisan način. Na samoj burzi investitori (koji mogu biti bilo tko, građani, kompanije, države...) trguju vrijednosnim papirima posredstvom brokera čiji je zadatak naloge za kupnju ili prodaju pripremiti i staviti na burzu. Brokeri su ovlašteni posrednici koji imaju licencu trgovanja na burzi i zapravo žive od naknade za posredovanje koju zarade samo onda kada se vrijednosnim papirima trgujuje. Ako nema kupnje ili prodaje brokeri ne zarađuju ništa. Brokerima je stoga u interesu da ovih naloga ima što više i da se njima što više trguje i stoga ne čudi da sami brokeri nastoje pronaći što više zainteresiranih kupaca koje će nagovoriti na kupnju i prodaju svih vrsta vrijednosnih papira.

Sam princip trgovine je vrlo jednostavan. Kupite neku željenu vrijednosnicu u trenutku kada je ona po vašem mišljenju dovoljno jeftina i držite je sve dok ne vidite da je cijena dovoljno narasla da vam se isplati prodati. To može biti i iste minute, ali može trajati i godinama, ako se investitor odluči držati i čuvati neku vrijednosnicu očekujući da će njena vrijednost stalno pomalo rasti.

No često se događa da vrijednost vrijednosnice možda čak i odmah nakon vaše kupnje padne i tada ste praktično na gubitku, pa onda čekate dok njena vrijednost opet ne naraste. No ovo čekanje može potrajati i u beskonačnost ako ste imali nesreću da vrijednosnicu kupite u trenu kada je njena vrijednost bila na vrhuncu koju teško da može opet postići s obzirom na okolnosti koje određuju njenu cijenu. Stoga je rizik sastavni dio ovog načina investiranja, pa su i svi koji se nalaze na burzi zapravo svjesni mogućnosti da mogu izgubiti, ali u prirodi čovjeka je da se nada da ipak on neće biti taj koji gubi, pa se onda stoga na burzi stalno i trguje.

Inače ovdje vrijede klasična ekonomska pravila ponude i potražnje što znači da vi možete iste vrijednosnice kupovati ili prodavati po različitim cijenama ovisno o tome kolika je ponuda i potražnja za njima. Na taj način možete i povećavati i smanjivati vrijednost kapitala koji posjedujete ovisno koliko ste dobro procjenili kako će se kretati vrijednost pojedinih dionica ili obveznica. A kapital koji se obrće na ovakav način je ogroman s obzirom da je riječ o globalnom tržištu teškom tisuće i tisuće milijarda dolara u kojem svatko vidi svoje interese.

U svemu tome najsigurnije se smatraju obveznice koje primjerice izdaje država, a može ih izdati i bilo koja druga firma ili institucija koja ima potrebu da na taj način prikuplja kapital. Vi primjerice kupite obveznicu države, a država vam kroz obveznicu garantira da će u određenom roku od nekoliko mjececi ili godina vratiti vaš novac uvećan za iznos kamate.

No nisu sve obveznice sigurne kao državne. Što je obveznica rizičnija (recimo ako je izdaje neka firma za koju nije baš sigurno da će vam posuđene novce uspjeti vratiti ) to je kamata koja se nudi uz obveznicu veća jer je to način da se privuku investitori da kupe i takve rizične obveznice. Obveznice se za razliku od dionica u pravilu kupuju na dulji rok jer kao takve ne prave previše glavobolje onim investitorima koji se ne žele previše zamarati što se događa sa vrijednosti papira u koje su investirali svoj novac.

Međutim dinamično financijsko tržište stalno smišlja nove metode investiranja pa su financijski derivati koje smo spomenuli naglo postali vrlo zanimljivi velikim investitorima jer su nudili sigurnost obveznica uz znatno veći profit. I bilo ih je u gotovo neograničenim količinama što je posebno važno onima koji imaju stvarno velike količine kapitala koje žele dobro investirati. A američko tržište nekretnina koje se počelo buditi je upravo to obećavalo.

Sigurnost financijskih derivata za dug po nekretninske kredite se bazirala na pretpostavci kako vrijednost nekretnina uvijek raste i kako čak niti ako korisnik kredita više ne bude mogao plaćati svoje obveze to ne predstavlja problem jer se može riješti tako da mu se oduzme objekt za koje je uzeo kredit i proda po većoj cijeni od one za koju ga je prvi vlasnik kupio. To je značilo da niti banka kreditor nema gubitka u takvom slučaju, a isto je vrijedilo i za sve ostale u tom lancu pa i vlasnika vrijednosnice koja se bazira na tim kreditima.

Stoga naizgled nije postojao nikakav rizik za vrijednosnice bazirane na dugovanjima po nekretninskim kreditima već naprotiv samo čvrsta garancija sigurnog profita svima u lancu. Osim toga istovremeno je donosila i znatno veći prinos od običnih (državnih) obveznica. Zajedno ista sigurnost, a veći prihod bila je neodoljivi mamac za bezbroj investitora koji su kupovali ove vrijednosne papire kao da sutra ne postoji. Kako se kasnije pokazalo upravo zabluda o neprekidnom rastu cijene nekretnina je dovela do kasnijeg rušenja ove kule od karata čije posljedice danas osjeća čitava planeta.

Uloga Federalnih američkih rezervi ili FED - a

Da bi se stvar mogla bolje razumjeti kako je funkcionirala treba obraditi i ulogu Federalnih američkih rezervi ili FED-a koji je sinonim za američku centralnu banku i čija je temeljna zadaća reguliranje tržišta financija, određivanje temeljne kamatne stope (od koje sve kreće) kao i količina novca – dolara koji je u opticaju tako da ga po potrebi dodatno tiska ili povlači sa tržišta.

FED je državna institucija iza čijeg formiranja stoji državni aparat SAD-a koji imenuje guvernera, ali sama institucija ima potpunu autonomiju i odgovornost odlučivanja neovisno o državno političkog aparata kako bi se na taj način spriječio eventualni utjecaj onih koji su na vlasti da monetarni sustav stave pod svoju kontrolu.

Inače tajnost rada FED-a i nepostojanje potrebe da nikome ne polaže račune za ono što radi je i razlog da postoje teze (po nekima teorije zavjere) da se iza centralne banke zapravo skrivaju tajnoviti moćnici koji su odgovorni za većinu problema koje doživljavamo na ovoj planeti, ali informacija o tome nema dovoljno pa zapravo nitko nema jasan pojam o tome što je stvarna uloga FED-a osim onoga za što se deklariraju. Ne treba napominjati kako ove teze dovode financijske mogule u vezu sa sa idejom o namjeri stvaranja novog svjetskog poretka, ali te informacije nisu vjerodostojno potvrđene tako da za sada možemo samo nagađati. No gdje ima dima ima i vatre.

Da je stvarna uloga FED-a krajnje sumnjiva nedvojbeno dokazuje i čvrsta odlučnost jednog od najprominentnijih kongresmena iz Teksasa - Ron Paula koje je bio kandidat za predsjednika SAD-a. Ron Paulove činjenice kojima barata ukazuju na to da u skoro 100 godina postojanja ove ustanove nikada nitko nije pokrenuo baš nikakve istrage niti revizije poslovanja vezane uz rad i djelovanje samog FED-a, unatoč brojnim indicijama i dokazima kako uzroci kriza ukazuju upravo na taj smjer. No otpor protiv tih istraga je još uvijek prevelik s obzirom na činjenicu da bankarski lobi ima najmanje po 5 ljudi za svakog kongresmena utječući tako da se ove istrage stalno odgađaju. Stoga se ni do dana današnjeg u ovome se nije uspjelo i FED ostaje zaštićen od očiju javnosti.

No pogledajmo kako su FED i ostali sudionici ove priče, direktno i indirektno utjecali na razvoj i nastanak krize i što se događalo.

Kako čitava priča u ekonomsko financijskom sustavu SAD-a snažno ovisi o kamati koju određuje centralna banka ili FED to znači da manja kamata znači više povoljnijih kredita za veće poslove i obrnuto. Kako građevina spada u velike, dugotrajne i skupe projekte koji direktno ovise o visini kamatne stope to znači da manja kamata znači da se otvaraju povoljni uvjeti za takve aktivnosti.

Stoga je FED počevši od administracije B.Clintona i nastavivši preko Bushove administracije sve do današnje Obamine, u cilju da taj proces stimulira, malo po malo skidao temeljnu kamatnu stopu sa 5% na sve nižu i nižu razinu (danas je oko 0%) stvarajući time preduvjete da se ekonomija brže oporavlja i razvija te s vremenom pokrene lavinu novih poslova i investicija. U sektoru građevinarstva koji jako ovisi o kamatnim stopama, a onda i svim pratećim industrijama i granama ekonomije to istovremeno znači otvaranje novih radnih mjesta, zapošljavanje ljudi i rast potrošnje jer se uz kuće od novca koje garantiraju povoljni krediti kupuje i namještaj i bijela tehnika i automobili i računala, a dolazi i do razvoja domaćinstava od kojih žive sve ostale djelatnosti tipa usluga, restorana, trgovine, zdravstva, školstva, kulture, zabave itd. Sve u svemu reklo bi se da u tome nema ništa lošega.

S druge strane politika je zadovoljno trljala ruke jer više povoljnih kredita je značilo da se više radi, poslovi i radna mjesta su se otvarala, rastao je prihod države i zadovoljstvo glasačke mašinerije, a porezi su punili kase i dokazivale kako je ispravna logika koja je pokrenula veliki ekonomski zamah kako SAD tako i posredno čitavog svijeta koji je uz sve ovo bio nekako povezan.

Bile su to sretne godine rasta i prosperiteta i nikakve krize se tada nisu pojavljivale na vidiku, dakle ekonomski brod je sretno i sve brže plovio na valovima uspjeha.

No ne zadugo. Ostaje još uvijek nejasno kako je propast tržišta nekretnina u SAD dovela do primjerice bankrota Islanda ili krize u RH. O tome čitajte u sljedećim nastavcima.