Severina poduprla LGBT zajednicu- nastavljena borba dviju društvenih struja

petak , 22.11.2013.

Približavanjem referenduma čini se kako neki glasovi, oni koji su referendum i pokrenuli, postaju sve tiši, a neki drugi, glasovi opozicije, sve glasniji.
Nikad nisam bila neki fan kauzalnosti, ali nedavni post Pere u Šaci otvorio mi oči na igru uzroka i posljedica u hrvatskom društvu. Sročio je on to otprilike ovako- sve je počelo uvlakačkom politikom vladajućih. Uvlačili su se oni tako EU pa su uveli zdravstveni odgoj po uzoru na mnoge druge zemlje. Taj je zdravstveni odgoj imao dio o prehrani, učenju, ovisnostima, slobodnom vremenu, psihičkom zdravlju i...ljudskoj seksualnosti. Tu je nastao problem shvaćanja samog pojma pa su vjernici išli djelovati preventivno kako njihova djeca ne bi mislila kako su različiti oblici seksualnosti normalni. Budući da su se vladajući oglušili na vapaje ojađenog naroda, a Francuska ozakonila gej brakove, ojađeni se narod osjetio ugroženim od homoseksualnosti. Ojađeni je narod konzekventno pokrenuo inicijativu koja će spasiti obitelj. (Što bi tek bilo da se zdravstveni odgoj zvao ''sex education''?)
No, što referendum znači za malog čovjeka? Nedavno sam pisala o diskrepanciji između slike i tona u jednog našeg kolumnista, Nine Raspudića. Rekoh kako se čovjek gotovo uvijek izražava afirmativno, što je zanimljiv marketinški trik. Raspudić je urban lik, pametni frajer koji se super oblači i kulturno se izražava pa su mu čak i kajle upućene pojedincima ili društvenim skupinama pomno smišljene tako da zvuče kao afirmacija neke osobne potke. Sličan je efekt postignut i u nadolazećem referendumu- oni koji zaokruže PROTIV, htjeli- ne htjeli, negiraju. Oni koji pak zaokruže ZA, oni afirmiraju. Raspudić je tako afirmirao tradiciju tvrdeći kako joj se konstantno vraćamo, uspoređujući dojenje i prehranu naših starih s referendumskim pitanjem. No, jednu je stvar ipak priznao u svom miniskuliziranju vrijednosti samog pitanja- refrendumsko pitanje nije samo dimna zavjesa kako bismo se bavili nečim drugim dok nam vladajući čine nažao.
Za malog čovjeka, referendum je stvar prkosa. U narodu je već godinama duboko ukorijenjena mržnja prema ljevici i pokušaj zatiranja ljevičarstva. Problem je u Hrvatskoj upravo desnica, koja unatoč slijepoj odanosti svojih sljedbenika uspijeva toliko kolosalno zajebati da joj oni iz prkosa prestaju biti kuje. Baš kao što iz prkosa prave referendum vrlo bezobraznog imena.
No, mržnja prema ljevici ne jenjava olako, a rasplamsava se najlakše upravo uz pomoć ovih zapaljivih pitanja- nacionalne (ne)trpeljivosti, seksualnosti, umjetne oplodnje. Duga je u Hrvatskoj tradicija pokušaja dokidanja svih sloboda modernog čovjeka- počela je davno i svodi se na snažno katoličko miješanje u svaki aspekt čovjekova života. Kundera je u „Život je negdje drugdje“ o pjesnikovoj majci rekao kako pjesnika drži na nevidljivom lancu: „Hodat ćeš po svijetu kao pas na dugačkom lancu! I kad budeš veoma daleko, pratit će te pogled pun predbacivanja...od ogrlice na tvom vratu vodit će dugačak lanac i negdje daleko majka.“
Sličan je i odnos Crkve i malog čovjeka. No, nevidljivi lanac koji Crkva vuče popustio je svoj prividni stisak. Homoseksualnost je posebno zanimljiva jer se ovdje agresor i lingvistički predstavlja žrtvom pa vjerski fundamenstalisti staju u "obranu" obitelji, obranu od agresora- seksualne, nacionalne, vjerske ili bilo kakve druge manjine.
Sličnu sam demokratsku situaciju doživjela danas u školi. Naime, jučer je gotovo čitav moj razred pobjegao s nastave. Njih 14 uteklo, a 4 ostalo. Kad sam ih pitala što je bilo, počelo ovih 14 nazivati ove ostale kvislinzima, petokolonašima. I sama sam često bila žrtvom takvih gluposti u školi, gdje su se ljudi pozivali na zajedništvo i solidarnost ne bi li u ime tih divnih pojmova od mene dobili ono što oni žele, a ja ne želim.
Ponajprije, ova se većina u razredu sastojala od nekolicine vrlo snažnih pojedinaca koji su poveli ostale u markiranje. Oni, srednja struja bez vlastita mišljenja, pristali su, neki iz straha od ostraciziranja, neki iz nedostatka ikakvog uvjerenja- ukratko, podlegli su pritisku skupine i konformirali se. Tako je nastala naša većina.
Zanimljivo je kako se već u ranoj dobi stvara osjećaj kolektivnog dobra, osjećaj da činiš loše ukoliko se ne složiš s vodećom strujom. Tako je moje četvero koje nije pobjeglo osuđeno kao nemoralno, izdajničko smeće, a ovih je 14 uživalo u istinskoj koheziji. Ljudska su prava unutar kolektiva dokinuta puno prije srednje škole, ali bilo mi je zanimljivo kako je pod krinkom kolektivnog duha i razreda kao žrtve ovo četvero poslušnika- oligarhija izvršila teror nad nekolicinom. Svaki se društveni sustav želi homogenizirati i izbaciti ono što iskače pa tako i razred.
I država. I ovdje većina koristi (paradoksalno) tobože dobre namjere kako bi održala postojeće stanje, tj. zaštitila vlastite interese. No, ono što je u Hrvatskoj izazvalo ovakav prijepor zapravo je čudno stanje koje je nastalo dolaskom ljevice na vlast. Logično je da će vlast odražavati stavove naroda, no samo ako je narod birao vlast po srcu, a ne u inat vlasti koja ih je razočarala, kao prgava ljubavnica. Kada do izbora vlasti dođe bez imalo razmišljanja na koji će način ista vlast predstavljati stavove i uvjerenja naroda, onda dolazimo do neravnopravne situacije.
No, možda se stvari promijene sada kada je Severina poduprla LGBT zajednicu. Ipak ona ima zlatnu vaginu.

Ciklička priroda svega što jest nalaže da se svaki sustav s vremenom mora, milom ili silom, urušiti sam u sebe i iznjedriti novi, bilo da je riječ o političkom, biološkom, sociološkom ili kakvom drugom sustavu uopće. Da, bilo je to jasno Georgeu Orwellu koji je pisao o 1984. i životinjskoj farmi, Jevgeniju Zamjatinu kad je pisao o nama, Margaret Atwood koja je pisala o svemu- bilo je to jasno i mom učeniku Luki, koji je slažući Rubikovu kocku uporno pokušavao zadržati one dvije strane koje je već složio, a potom ih ipak rastavio radi boljeg sutra.
Tinejdžeri i adolescenti najuspješniji su razarači. Oni svakodnevno razaraju vlastite već utvrđene vrijednosne sustave, navike, uspostavljene odnose- i zamjenjuju ih novima. Takva je navada dodatno pojačana utjecajima okoline, ponajprije već zloglasnih medija.
Još od Morrisona koji je izjavio: “I see myself as a huge fiery comet, a shooting star. Everyone stops, points up and gasps "Oh look at that!" Then- whoosh, and I'm gone...and they'll never see anything like it ever again... and they won't be able to forget me- ever.”, samouništenje se promovira kao poželjan, kul oblik ponašanja, a Morrisona citiraju brojni studenti filozofije i kroatistike kao istinsko božanstvo.
Osvrćem se ovdje, doduše, ne na takav tip glazbe koji bi studenti filozofije citirali, nego isključivo na popularnu glazbu generacije reality show MTV- ja i youtube viral videa i zamjećujem da one istinski uspješne, hit pjesme tematiziraju dvije stvari- ljubav i samouništenje ( a ponekad oboje, ako ću izuzeti one potpuno jalove dijelove glazbene industrije koji govore o privjescima što se sijaju i maslačcima). Da, stara je priča o rokerima drogerašima i umjetnicima, cugerima iz Valentina koji svoju umjetnost natapaju u alkoholu, a tek izdaju ih male drage srcu njihovom, ali oni nisu dobri učenici, budući yuppieji, ne idu na crkveni zbor i ne kupuju odjeću u H&M-u. Je li moderna glazba svojevrstan kič prave autodestrukcije, pitanje je sad?
Naime, vrlo često na radiju čujem pjesmu One Republica imena Counting stars, koja govori o važnosti sebesvojnosti, sebstva u svijetu koji mari samo za profit (aw....slatko). No, u oči mi upada stih „Everything that kills me makes me feel alive“. Ne evocira baš cugere iz Valentina i njihove uplakane oči dok osobi pored sebe daju posljednjih 50 kuna i govore „Brate, evo...evo...ja tebe VOLIM, ČUJEŠ LI, VOLIM!“, zar ne? Ovo je neka druga vrsta autodestrukcije koju još ne poznajem. Nije to intimno uništenje onog rudimenta u zmija, onog nepotrebnog crvuljka društva koji eto, ima sve te osjećaje koji mu ne daju spavati pa mora dovesti sebe u komatozno stanje ne bi li uopće legao; ne, to je neko kolektivno uništenje onih uspješnih, lijepih ljudi koji žele zaboraviti da su lijepi i uspješni, uništenje kakvo ne poznajem.
Onda ova Ke$ha: „Let's make the most of the night like we're gonna die young.... Like it's the last night of our lives, We'll keep dancing till we die“, kaže ona, slaveći svoju mladost, brz život- opet kolektivno plesanje, disko na pet katova, stroj za sušenje ruku u wc-u, vruće hlačice i tenisice na petu! Ali hajd'mo se uništiti jer možemo. Izvući ćemo se na kraju.
Pa onda ona super popularna Icone Pop: „I crashed my car into the bridge. I don't care, I love it, I don't care“. Opet, evocira neki meni nepoznati nihilizam, neku čudnu mladost. Nihilizam koji je meni poznat najbolje je vidljiv u filmu Manic:



Problematični adolescenti izbacuju negativnu energiju kao otrov i nije lijepo niti holivudski. Nije privlačno. Nije li onda ova Ke$hina verzija samouništenja samo socijalni konstrukt koji se prodaje u turbo prerađenom obliku kao turbo folk ili turbo margarin?
Primjećujem da se na još jednoj mreži za dijeljenje, tumblru, stranici namijenjenoj baš adolescentima i usmjerenoj na njih, pojavljuje mnogo fotografija iznakaženih, izrezanih djevojaka koje samoozlijeđivanjem ispuštaju negativnu energiju. Opet je riječ o fotografijama bijelih, mršavih utvara s mnogo šminke na očima i ispeglanim frizurama, a fotografije su slikale same. Je li riječ o samouništenju ili trendu?
Kaže jedan moj učenik drugome: „Ti nisi dovoljno pametan da bi se ubio. Treba za to imati mozga.“, a misli „Ti nisi dovoljno pametan da bi patio.“- no, je li dovoljno pametan da bi oponašao one koji tobože pate?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.