Ciklička priroda svega što jest nalaže da se svaki sustav s vremenom mora, milom ili silom, urušiti sam u sebe i iznjedriti novi, bilo da je riječ o političkom, biološkom, sociološkom ili kakvom drugom sustavu uopće. Da, bilo je to jasno Georgeu Orwellu koji je pisao o 1984. i životinjskoj farmi, Jevgeniju Zamjatinu kad je pisao o nama, Margaret Atwood koja je pisala o svemu- bilo je to jasno i mom učeniku Luki, koji je slažući Rubikovu kocku uporno pokušavao zadržati one dvije strane koje je već složio, a potom ih ipak rastavio radi boljeg sutra.
Tinejdžeri i adolescenti najuspješniji su razarači. Oni svakodnevno razaraju vlastite već utvrđene vrijednosne sustave, navike, uspostavljene odnose- i zamjenjuju ih novima. Takva je navada dodatno pojačana utjecajima okoline, ponajprije već zloglasnih medija.
Još od Morrisona koji je izjavio: “I see myself as a huge fiery comet, a shooting star. Everyone stops, points up and gasps "Oh look at that!" Then- whoosh, and I'm gone...and they'll never see anything like it ever again... and they won't be able to forget me- ever.”, samouništenje se promovira kao poželjan, kul oblik ponašanja, a Morrisona citiraju brojni studenti filozofije i kroatistike kao istinsko božanstvo.
Osvrćem se ovdje, doduše, ne na takav tip glazbe koji bi studenti filozofije citirali, nego isključivo na popularnu glazbu generacije reality show MTV- ja i youtube viral videa i zamjećujem da one istinski uspješne, hit pjesme tematiziraju dvije stvari- ljubav i samouništenje ( a ponekad oboje, ako ću izuzeti one potpuno jalove dijelove glazbene industrije koji govore o privjescima što se sijaju i maslačcima). Da, stara je priča o rokerima drogerašima i umjetnicima, cugerima iz Valentina koji svoju umjetnost natapaju u alkoholu, a tek izdaju ih male drage srcu njihovom, ali oni nisu dobri učenici, budući yuppieji, ne idu na crkveni zbor i ne kupuju odjeću u H&M-u. Je li moderna glazba svojevrstan kič prave autodestrukcije, pitanje je sad?
Naime, vrlo često na radiju čujem pjesmu One Republica imena Counting stars, koja govori o važnosti sebesvojnosti, sebstva u svijetu koji mari samo za profit (aw....slatko). No, u oči mi upada stih „Everything that kills me makes me feel alive“. Ne evocira baš cugere iz Valentina i njihove uplakane oči dok osobi pored sebe daju posljednjih 50 kuna i govore „Brate, evo...evo...ja tebe VOLIM, ČUJEŠ LI, VOLIM!“, zar ne? Ovo je neka druga vrsta autodestrukcije koju još ne poznajem. Nije to intimno uništenje onog rudimenta u zmija, onog nepotrebnog crvuljka društva koji eto, ima sve te osjećaje koji mu ne daju spavati pa mora dovesti sebe u komatozno stanje ne bi li uopće legao; ne, to je neko kolektivno uništenje onih uspješnih, lijepih ljudi koji žele zaboraviti da su lijepi i uspješni, uništenje kakvo ne poznajem.
Onda ova Ke$ha: „Let's make the most of the night like we're gonna die young.... Like it's the last night of our lives, We'll keep dancing till we die“, kaže ona, slaveći svoju mladost, brz život- opet kolektivno plesanje, disko na pet katova, stroj za sušenje ruku u wc-u, vruće hlačice i tenisice na petu! Ali hajd'mo se uništiti jer možemo. Izvući ćemo se na kraju.
Pa onda ona super popularna Icone Pop: „I crashed my car into the bridge. I don't care, I love it, I don't care“. Opet, evocira neki meni nepoznati nihilizam, neku čudnu mladost. Nihilizam koji je meni poznat najbolje je vidljiv u filmu Manic:



Problematični adolescenti izbacuju negativnu energiju kao otrov i nije lijepo niti holivudski. Nije privlačno. Nije li onda ova Ke$hina verzija samouništenja samo socijalni konstrukt koji se prodaje u turbo prerađenom obliku kao turbo folk ili turbo margarin?
Primjećujem da se na još jednoj mreži za dijeljenje, tumblru, stranici namijenjenoj baš adolescentima i usmjerenoj na njih, pojavljuje mnogo fotografija iznakaženih, izrezanih djevojaka koje samoozlijeđivanjem ispuštaju negativnu energiju. Opet je riječ o fotografijama bijelih, mršavih utvara s mnogo šminke na očima i ispeglanim frizurama, a fotografije su slikale same. Je li riječ o samouništenju ili trendu?
Kaže jedan moj učenik drugome: „Ti nisi dovoljno pametan da bi se ubio. Treba za to imati mozga.“, a misli „Ti nisi dovoljno pametan da bi patio.“- no, je li dovoljno pametan da bi oponašao one koji tobože pate?