to je sasvim normalna pojava. Vidim tinejđere kao one kornjače koje na putu do mora imaju svakakve grabežljivce koji ih desetkuju. Ja sam sa 17 mislio da sam besmrtan, a onda sam s fićom odletio u provaliju. Čovjek blizu 30-ih postaje svjestan vlastite smrtnosti. Tako da dok se ne opečeš... . Malo je onih koji uče od tuđih grešaka.
11.11.2013. (20:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Referencama koje navodiš, dodao bih još dvije, koga drugoga nego dvojice kojima sam ionako udavio blogosferu.
1) Gombrowicz - To sam već imao zapravo. Preplanuli mladi lav JMG Le Clézio, koji je jako furao Očajanje-Teret-Pustoš-Konopac-Mrak-Smrt-Ništavilo. Zato jer se u egzistencijalističkom Parizu 60-ih to jako dobro furalo, bilo je sasvim u skladu sa svim najkurentnijim programima. Ali što malo stavlja upitnik nad takvog Le Clézia: ''ljepota, zdravlje, slava, fotografije, Nica, ruže, kola''... S jedne strane ubijenost u pojam životnim besmislom, a s druge živi rajski-idilično: ''Zdrav, jak, osunčan, među cvijećem Nice, s lijepom ženom, račići, popularnost i plaža... što poželjeti više? Njegovi romani odišu neprobojnim mrakom krajnjeg očajanja, dok on sâm, mladi bog u kupaćim gaćicama, roni po slanim azurima Sredozemnog mora.'' Mladi se JMG, sav lijep-bogat-slavan, od te svoje iznimne fotogeničnosti pokušava obraniti ''krajnjim tragizmom svoje vizije svijeta, kao i herojstvom etičkog stava. I pored toga događaju mu se ustupci, njegova žena, na primjer, također je ljepuškasta i imaju mala sportska kolica dosta dobre marke, ništa manje lijepa. A također smatram vrlo značajnim i karakterističnim što stanuju u Nici, na trgu koji se zove Île de Beauté (Otok Ljepote). Neću tvrditi, naravno, kako su taj trg smišljeno izabrali, ali u životu se događaju takve nediskretne podudarnosti, koje razobličuju prikrivenu tendenciju... Taj slučaj, po mome mišljenju, nije isključivo slučaj.''
2) Kundera - U 'Neznanju', mlada Milada odluči umrijeti: ''mnogo je to lakše adolescentu nego odrasloj osobi. Što? Ne lišava li smrt adolescenta puno većeg dijela budućnosti? Naravno, ali mladoj je osobi budućnost nešto daleko, apstraktno, nestvarno, u što zapravo ne vjeruje.'' Ono do čega joj je bilo stalo ostalo je u prošlost - pa je još jedino željela vječnost, a na putu do vječnosti budućnost je samo prepreka, dosadno odgađanje. Popila je tablete i izašla da se smrzne. Bila je doduše svjesna nesrazmjera između sitnog povoda i krupnoće čina, ali upravo ju je to i privlačilo ideji. ''Nije htjela biti razumna. Nije se htjela ponašati odmjereno. Nije htjela koristiti mjeru, nije htjela koristiti razum. Divila se svojoj strasti, svjesna da je strast po definiciji pretjeranost. Opijena, nije htjela izaći iz opojnosti.'' U zrcalu uma vidi se lijepom u umiranju i lijepom u potresenosti time: ''ganuta svojom ljepotom i ganuta svojim drhtavim usnama (...) Silno je sažaljenje obuzima prema svojoj ljepoti koje uskoro neće biti, sažaljenje prema svijetu kojega također više neće biti, koji je već nepostojeći, koji je već nedostupan, jer san je tu, odnosi je, polijeće s njom, visoko, vrlo visoko, prema toj neizmjernoj i zasljepljujućoj bistrini, prema tom modrom nebu, blistavo modrom, svodu bez oblaka, zažarenom svodu.'' Ali dogodilo se da ne umre, već samo zaradi ozebline, ostane amputiranog uha, a skoro i bez prstiju - kakva degradacija! Udar vlastite tjelesnosti u glavu, sebe kao mesa. Umjesto zamišljane smrti, tajanstvene i lijepe, dok je svi oplakuju, ispadajući tragičnom, doživjela je blesavu posramljenost, ispavši jedino blesavom. Plavo nebo, u bestjelesnosti i stopljenosti sa svjetlošću, prometnulo se u teško i banalno crno nebo. Ali i već puno ranije, u 'Knjizi smijeha i zaborava', govori se o dvije različite smrti. Prva je ona Novalisova, plavičasta, kao slatko nebivanje, lijepo i smirujuće nježnoplavkasto, kao san koji romantično odnosi.,. ''Blagost smrti ima plavu boju.'' Ili u Mannovoj varijaciji na temu: s bolno lijepom ženom koja tragičnom junaku dugo dugo priča nešto nježno - a ta krasota od žene, to je smrt. Ali to je estetika vezana uz dob. Mann je ovo pisao s 26, Novalis nije doživio 30-tu. Tako se i mladoj Tamini pomisao na smrt javljala samo u tom plavičastom koloru. Zrela Tamina već, međutim, zna da smrt nije romantična prikaza, nije plava i lakša od zraka, da je crna, teška, bolna, da je agonija, da je tjelesnost, da je leš, vlastito trulo meso izjedano crvima (vidi Bennovu pjesmu). To je ta razlika od olakosti kojom mladež sanjari o utapanju u apstraktan plavet smrti, do morbidne i jezive težine kada se o njoj misli kao o konkretnom, stvarnom hororu, o sebi kao (budućem) kosturu u grobu.
12.11.2013. (01:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
e da, sad kad sam opet pročitao tvoj post podsjetilo me da je egipćanska civilizacija totalni opotiz ovakvom razmišljanju, oni su u svemu (barem u službenoj kulturi) njegovali postojanost s nadom vječnosti
23.04.2014. (17:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
to je sasvim normalna pojava. Vidim tinejđere kao one kornjače koje na putu do mora imaju svakakve grabežljivce koji ih desetkuju. Ja sam sa 17 mislio da sam besmrtan, a onda sam s fićom odletio u provaliju. Čovjek blizu 30-ih postaje svjestan vlastite smrtnosti. Tako da dok se ne opečeš... . Malo je onih koji uče od tuđih grešaka.
11.11.2013. (20:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Referencama koje navodiš, dodao bih još dvije, koga drugoga nego dvojice kojima sam ionako udavio blogosferu.
1) Gombrowicz - To sam već imao zapravo. Preplanuli mladi lav JMG Le Clézio, koji je jako furao Očajanje-Teret-Pustoš-Konopac-Mrak-Smrt-Ništavilo. Zato jer se u egzistencijalističkom Parizu 60-ih to jako dobro furalo, bilo je sasvim u skladu sa svim najkurentnijim programima. Ali što malo stavlja upitnik nad takvog Le Clézia: ''ljepota, zdravlje, slava, fotografije, Nica, ruže, kola''... S jedne strane ubijenost u pojam životnim besmislom, a s druge živi rajski-idilično: ''Zdrav, jak, osunčan, među cvijećem Nice, s lijepom ženom, račići, popularnost i plaža... što poželjeti više? Njegovi romani odišu neprobojnim mrakom krajnjeg očajanja, dok on sâm, mladi bog u kupaćim gaćicama, roni po slanim azurima Sredozemnog mora.'' Mladi se JMG, sav lijep-bogat-slavan, od te svoje iznimne fotogeničnosti pokušava obraniti ''krajnjim tragizmom svoje vizije svijeta, kao i herojstvom etičkog stava. I pored toga događaju mu se ustupci, njegova žena, na primjer, također je ljepuškasta i imaju mala sportska kolica dosta dobre marke, ništa manje lijepa. A također smatram vrlo značajnim i karakterističnim što stanuju u Nici, na trgu koji se zove Île de Beauté (Otok Ljepote). Neću tvrditi, naravno, kako su taj trg smišljeno izabrali, ali u životu se događaju takve nediskretne podudarnosti, koje razobličuju prikrivenu tendenciju... Taj slučaj, po mome mišljenju, nije isključivo slučaj.''
2) Kundera - U 'Neznanju', mlada Milada odluči umrijeti: ''mnogo je to lakše adolescentu nego odrasloj osobi. Što? Ne lišava li smrt adolescenta puno većeg dijela budućnosti? Naravno, ali mladoj je osobi budućnost nešto daleko, apstraktno, nestvarno, u što zapravo ne vjeruje.'' Ono do čega joj je bilo stalo ostalo je u prošlost - pa je još jedino željela vječnost, a na putu do vječnosti budućnost je samo prepreka, dosadno odgađanje. Popila je tablete i izašla da se smrzne. Bila je doduše svjesna nesrazmjera između sitnog povoda i krupnoće čina, ali upravo ju je to i privlačilo ideji. ''Nije htjela biti razumna. Nije se htjela ponašati odmjereno. Nije htjela koristiti mjeru, nije htjela koristiti razum. Divila se svojoj strasti, svjesna da je strast po definiciji pretjeranost. Opijena, nije htjela izaći iz opojnosti.'' U zrcalu uma vidi se lijepom u umiranju i lijepom u potresenosti time: ''ganuta svojom ljepotom i ganuta svojim drhtavim usnama (...) Silno je sažaljenje obuzima prema svojoj ljepoti koje uskoro neće biti, sažaljenje prema svijetu kojega također više neće biti, koji je već nepostojeći, koji je već nedostupan, jer san je tu, odnosi je, polijeće s njom, visoko, vrlo visoko, prema toj neizmjernoj i zasljepljujućoj bistrini, prema tom modrom nebu, blistavo modrom, svodu bez oblaka, zažarenom svodu.'' Ali dogodilo se da ne umre, već samo zaradi ozebline, ostane amputiranog uha, a skoro i bez prstiju - kakva degradacija! Udar vlastite tjelesnosti u glavu, sebe kao mesa. Umjesto zamišljane smrti, tajanstvene i lijepe, dok je svi oplakuju, ispadajući tragičnom, doživjela je blesavu posramljenost, ispavši jedino blesavom. Plavo nebo, u bestjelesnosti i stopljenosti sa svjetlošću, prometnulo se u teško i banalno crno nebo.
Ali i već puno ranije, u 'Knjizi smijeha i zaborava', govori se o dvije različite smrti. Prva je ona Novalisova, plavičasta, kao slatko nebivanje, lijepo i smirujuće nježnoplavkasto, kao san koji romantično odnosi.,. ''Blagost smrti ima plavu boju.'' Ili u Mannovoj varijaciji na temu: s bolno lijepom ženom koja tragičnom junaku dugo dugo priča nešto nježno - a ta krasota od žene, to je smrt. Ali to je estetika vezana uz dob. Mann je ovo pisao s 26, Novalis nije doživio 30-tu. Tako se i mladoj Tamini pomisao na smrt javljala samo u tom plavičastom koloru. Zrela Tamina već, međutim, zna da smrt nije romantična prikaza, nije plava i lakša od zraka, da je crna, teška, bolna, da je agonija, da je tjelesnost, da je leš, vlastito trulo meso izjedano crvima (vidi Bennovu pjesmu). To je ta razlika od olakosti kojom mladež sanjari o utapanju u apstraktan plavet smrti, do morbidne i jezive težine kada se o njoj misli kao o konkretnom, stvarnom hororu, o sebi kao (budućem) kosturu u grobu.
12.11.2013. (01:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
e da, sad kad sam opet pročitao tvoj post podsjetilo me da je egipćanska civilizacija totalni opotiz ovakvom razmišljanju, oni su u svemu (barem u službenoj kulturi) njegovali postojanost s nadom vječnosti
23.04.2014. (17:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...