Približavanjem referenduma čini se kako neki glasovi, oni koji su referendum i pokrenuli, postaju sve tiši, a neki drugi, glasovi opozicije, sve glasniji.
Nikad nisam bila neki fan kauzalnosti, ali nedavni post Pere u Šaci otvorio mi oči na igru uzroka i posljedica u hrvatskom društvu. Sročio je on to otprilike ovako- sve je počelo uvlakačkom politikom vladajućih. Uvlačili su se oni tako EU pa su uveli zdravstveni odgoj po uzoru na mnoge druge zemlje. Taj je zdravstveni odgoj imao dio o prehrani, učenju, ovisnostima, slobodnom vremenu, psihičkom zdravlju i...ljudskoj seksualnosti. Tu je nastao problem shvaćanja samog pojma pa su vjernici išli djelovati preventivno kako njihova djeca ne bi mislila kako su različiti oblici seksualnosti normalni. Budući da su se vladajući oglušili na vapaje ojađenog naroda, a Francuska ozakonila gej brakove, ojađeni se narod osjetio ugroženim od homoseksualnosti. Ojađeni je narod konzekventno pokrenuo inicijativu koja će spasiti obitelj. (Što bi tek bilo da se zdravstveni odgoj zvao ''sex education''?)
No, što referendum znači za malog čovjeka? Nedavno sam pisala o diskrepanciji između slike i tona u jednog našeg kolumnista, Nine Raspudića. Rekoh kako se čovjek gotovo uvijek izražava afirmativno, što je zanimljiv marketinški trik. Raspudić je urban lik, pametni frajer koji se super oblači i kulturno se izražava pa su mu čak i kajle upućene pojedincima ili društvenim skupinama pomno smišljene tako da zvuče kao afirmacija neke osobne potke. Sličan je efekt postignut i u nadolazećem referendumu- oni koji zaokruže PROTIV, htjeli- ne htjeli, negiraju. Oni koji pak zaokruže ZA, oni afirmiraju. Raspudić je tako afirmirao tradiciju tvrdeći kako joj se konstantno vraćamo, uspoređujući dojenje i prehranu naših starih s referendumskim pitanjem. No, jednu je stvar ipak priznao u svom miniskuliziranju vrijednosti samog pitanja- refrendumsko pitanje nije samo dimna zavjesa kako bismo se bavili nečim drugim dok nam vladajući čine nažao.
Za malog čovjeka, referendum je stvar prkosa. U narodu je već godinama duboko ukorijenjena mržnja prema ljevici i pokušaj zatiranja ljevičarstva. Problem je u Hrvatskoj upravo desnica, koja unatoč slijepoj odanosti svojih sljedbenika uspijeva toliko kolosalno zajebati da joj oni iz prkosa prestaju biti kuje. Baš kao što iz prkosa prave referendum vrlo bezobraznog imena.
No, mržnja prema ljevici ne jenjava olako, a rasplamsava se najlakše upravo uz pomoć ovih zapaljivih pitanja- nacionalne (ne)trpeljivosti, seksualnosti, umjetne oplodnje. Duga je u Hrvatskoj tradicija pokušaja dokidanja svih sloboda modernog čovjeka- počela je davno i svodi se na snažno katoličko miješanje u svaki aspekt čovjekova života. Kundera je u „Život je negdje drugdje“ o pjesnikovoj majci rekao kako pjesnika drži na nevidljivom lancu: „Hodat ćeš po svijetu kao pas na dugačkom lancu! I kad budeš veoma daleko, pratit će te pogled pun predbacivanja...od ogrlice na tvom vratu vodit će dugačak lanac i negdje daleko majka.“
Sličan je i odnos Crkve i malog čovjeka. No, nevidljivi lanac koji Crkva vuče popustio je svoj prividni stisak. Homoseksualnost je posebno zanimljiva jer se ovdje agresor i lingvistički predstavlja žrtvom pa vjerski fundamenstalisti staju u "obranu" obitelji, obranu od agresora- seksualne, nacionalne, vjerske ili bilo kakve druge manjine.
Sličnu sam demokratsku situaciju doživjela danas u školi. Naime, jučer je gotovo čitav moj razred pobjegao s nastave. Njih 14 uteklo, a 4 ostalo. Kad sam ih pitala što je bilo, počelo ovih 14 nazivati ove ostale kvislinzima, petokolonašima. I sama sam često bila žrtvom takvih gluposti u školi, gdje su se ljudi pozivali na zajedništvo i solidarnost ne bi li u ime tih divnih pojmova od mene dobili ono što oni žele, a ja ne želim.
Ponajprije, ova se većina u razredu sastojala od nekolicine vrlo snažnih pojedinaca koji su poveli ostale u markiranje. Oni, srednja struja bez vlastita mišljenja, pristali su, neki iz straha od ostraciziranja, neki iz nedostatka ikakvog uvjerenja- ukratko, podlegli su pritisku skupine i konformirali se. Tako je nastala naša većina.
Zanimljivo je kako se već u ranoj dobi stvara osjećaj kolektivnog dobra, osjećaj da činiš loše ukoliko se ne složiš s vodećom strujom. Tako je moje četvero koje nije pobjeglo osuđeno kao nemoralno, izdajničko smeće, a ovih je 14 uživalo u istinskoj koheziji. Ljudska su prava unutar kolektiva dokinuta puno prije srednje škole, ali bilo mi je zanimljivo kako je pod krinkom kolektivnog duha i razreda kao žrtve ovo četvero poslušnika- oligarhija izvršila teror nad nekolicinom. Svaki se društveni sustav želi homogenizirati i izbaciti ono što iskače pa tako i razred.
I država. I ovdje većina koristi (paradoksalno) tobože dobre namjere kako bi održala postojeće stanje, tj. zaštitila vlastite interese. No, ono što je u Hrvatskoj izazvalo ovakav prijepor zapravo je čudno stanje koje je nastalo dolaskom ljevice na vlast. Logično je da će vlast odražavati stavove naroda, no samo ako je narod birao vlast po srcu, a ne u inat vlasti koja ih je razočarala, kao prgava ljubavnica. Kada do izbora vlasti dođe bez imalo razmišljanja na koji će način ista vlast predstavljati stavove i uvjerenja naroda, onda dolazimo do neravnopravne situacije.
No, možda se stvari promijene sada kada je Severina poduprla LGBT zajednicu. Ipak ona ima zlatnu vaginu.