Živjeti svoj život

28.03.2011., ponedjeljak

Simonine suze

Da...svi smo mi kao prekaljeni životnim borbama, iskusni i pomalo cinični.
Bar tako volimo misliti o sebi, ne može naš oklop skoro ništa probiti.
Skoro ništa.
U svojim praznim dušama poželimo poletjeti slobodno, izabrati slobodu umjesto radne knjižice i polaganog umiranja.
Umrli smo negde s dvadeset i pet, ako smo imali sreće s trideset.
Pokopati će nas oko sedamdesete, ako nećemo imati sreće i prije.
Dobro, ne shvaćaje to toliko osobno, iz mene vrišti samo nemoć.
Već dugo se nosim stoički s prijevarama, šutnjama, polaganim odustajanjima.
Već dugo okrećem glavu od sreće ne vjerujući kako je ona došla pokazati mi lice?
Onda se sreća umorila, a ja sam nastavila živjeti kao da ništa nije bilo.
Gledala sam tuđa leđa kako odlaze bez riječi, bojala se izustiti ono "odlazim", ali ovaj put ja.
Postala sam odrasla, postala sam žena s borama iskustva oko očiju i osmjehom što podsjeća na pelin.
Ne, takva mi je postala duša.
Svako posrtanje drugih činilo me nervoznom jer moj svijet imun je od osjećaja.
Sve do danas.
Simona je sve razbucala.
Da, ona Simonica koja je služila biti temom kada su već sve teme bile iscrpljene.
Pitala sam se kada će napokon otići u povijest zajedno sa onim geliranim jadošem koji je glumio oca obitelji?
Otišli su u povijest, zajedničku.
Sadašnjost kreiraju svaki zasebno, gelirani kao očiti bolesnik boluje i dalje pred kamerama.
Simona je otišla u ilegalu, ako se Split može nazvati ilegalom?
Zaljubila se u slikara, doduše ona kaže kako se nije zaljubila.
Onda se slomi i plače pred kamerama.
Zašto?
Zato jer onaj za kog je vjerovala kako je gospodin, poslao je njene i kćerkine stvari taksijem.
Bez ijedne riječi objašnjenja.
Strašno mi je bilo gledati je kako se pita gdje je pogriješila?
Onda okreće glavu i pokušava progutati suze dok je trash novinarka, samoprozvana sponzoruša za siromašne gleda i razmišlja o sljedećem pitanju?
"Ništa nisam krivo učinila, bilo je sve kako je htio" - govori Simona.
Razgovor koji je trebao biti informativno-revijalnog karaktera pretvara se tako u intimnu tragediju kroz koju je prošla većina žena.
Onda kada smo se pitale zašto, a s druge strane nisu stizale riječi.
Stravična šutnja pokapala je ono što što smo mi zvale ljubavlju dok smo prstima grabile zemlju iz rake naših mrtvih snova.
Zašto?
Vjerovale smo kako smo zaslužile bar taj odgovor, zato jer...
Telefon je šutio, nitko taksijem nije poslao naše stvari.
Nije ih ni bilo.
Gledala sam Simonu kako pokušava zaustaviti suze i došlo mi je da je zagrlim.
"Nisi ti ništa kriva. Mada ti se čini kako je poslije Ante svatko gospodin, ovaj to nije dušo." - vrištala sam beglasno.
Svatko misli kako je pozvan suditi Simoni i svim Simonama svijeta.
No, ovo je tuga ljudskog bića.
Nevažno koliko je on bio stariji, nevažno koliko se Simona nadala boljem životu, nevažno je sve to.
Onaj pokušaj kojim želi sačuvati zadnje tragove dostojanstva prije nego krenu suze, to je ono što udara.
I ono prokleto zašto?
Zato draga jer on nije gospodin, nikada nije ni bio.
Zato jer te neobrazovanu zaslijepila njegova akademska titula, samo ne znaš kako je on prošao kroz fakultet, ali fakultet nije kroz njega.
Zato jer ne odustaješ od snova, premlada si za to.
Eto, zato to toliko boli.
Ne znam što bi bilo bolje, da uspije svoje osjećaje toliko otupjeti da više ne može plakati?
Da proradi na samopoštovanju, samo koliko je to krvavog truda da se ne plače pred kamerama više?
Da postane slična svima nama koji odmahujemo rukom i kažemo "nije nas bio vrijedan", a pokapamo onaj tračak osjećaja?
Dati osjećaje vrijednome ili ne, zar nije to ponekad lutrija?
To nisu srećke, to su naše privatne stranputice i naši vrhunci.
Onda kada postanemo iskusni žalimo za onim vremenima dok smo još mogli plakati.
Dok nismo bol odrađivali stoički.
Dušo, vrijeme ne liječi rane.
Liječi ih ljubav.
Vrijeme tek pokazuje koliko smo ogrubjeli.
Možda smo prestali vjerovati ljubavi onda kada smo se prvi put osmjehnuli dok nam je u grlu stajala gorčina?
Onda kada smo povjerovali onome: "Treba znati smješiti se dalje..."?
Tada smo dobili prvu boru oko usana i izgubili sebe.
Zato dušo pišem o tvojim suzama.

tuzan

- 16:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

25.03.2011., petak

Jestrdej, ol maj črabls simd so far avej....

Mene su oduvijek oduševljavali bendovi, oni koji streme prema slavi.
Ima li uopće još nekih drugih?
Nekako me raznježuju sve ove godine bendovi koji u lokalnim zabitima maštaju o velikim, punim stadionima.
Dok vježbaju kod Štefa u veš kuhinji, vani na dvorištu.
Cijeli moj glazbeni opus počeo je slušajući takve bendove, od najranijih vremena.
U najljepšem malom mjestu na svijetu postoji vatrogasni dom.
Tamo sam prvi put proplesala, ne računajući pokušaje s prijateljicom uz povremene ispade limene glazbe, ljeti pod šatorom.
U vatrogasnom domu održavale su se prave seoske zabave.
Ako je bilo sreće, gostovao je lokalni bend iz šest kilometara udaljenog najljepšeg malog grada na svijetu.
Zvijezde su imale gitare, bubanj i pjevača bez zubiju.
Onda se još nije posvećivalo toliko pažnje ortodontskim zahvatima.
Basista je usred ljeta svirao sa stetson šeširom na glavi, onim kaubojskim.
Po zimi je imao još i jaknu obrubljenom janjećim krznom uz šešir.
Vatrogasni dom tako je dobio dio glamura koji nam je nasušno trebao tih godina, prije Modne Mačkeretine i ostale svite danguba.
Droga je postojala tamo negdje u bijelom svijetu, povremeno smo načuli nešto o tome.
Doduše, pričalo se za jednog kako "pije drogu" pa smo ga obilazili u širokom luku.
On sam isto je podgrijavao glasine zureći bez prestanka u bas gitaru, ni da bi trepnuo.
Ne moram reći kako sam već tada pokazivala izrazitu sklonost prema zvijezdama.
Kako je onaj piljio u bas gitaru, tako sam ja piljila u bezubog pjevača.
Razlog mog obožavanja bilo je što on pjeva na engleskom i ima izlizane traperice.
Ono prave što se izližu na svjetlo plavo, a ne na ljubičasto kao moje sašivene kod lokalne šnajderice.
Moram biti iskrena i reći kako je tada jedino naša kuća u cijelom malom mjestu imala gramofon.
Svaku iole veću feštu lokalni župnik posuđivao je gramofon šaljući svoju domaćicu po njega.
Dok je ona teglila "Trubadur" u kutiji od masivnog drveta, ja sam prtila odabranu kolekciju ploča Miše Kovača (još jednog mog idola), Dalibora Bruna i Vjeke Jutta put župnog dvora.
U najljepšem malom mjestu na svijetu postojao je i neki prostor koji je glumio omladinski dom.
Naravno, gramofon "Trubadur" opet je imao glavnu ulogu, ali tada uz kolekciju Beatlesa.
Dok je onaj što "pije drogu" bjesomučno mahao svojim trapez nogavicama i zulufima, ostatk ekipe pobožno je skidao riječi engleskog, onako kako se čuje.
"Ši lavz mi, je, je ,je,
Ši lavz mi, je, je, je...o jeeee".
Onom što "pije drogu" skoro su zulufi otpali već na prvoj rečenici od beskrajnog ponavljanja da što ne propustimo.
Onda je opet došlo vrijeme za još jednu ozbiljnu zabavu u vatrogasnom domu.
Postava ista, ovaj bulji u bas gitaru, ja u mog idola bez zubiju.
Što se dogodilo?
Čim je bezubi počeo dobro nam poznatu stvar, vatrogasni dom disao je kao jedan.
Na Yesterdey smo već bili u transu, isto kao i samoprozvani drogeraš.
Zapravo, sve mi se više čini kako smo svi nekako s godinama počeli više vjerovati prošlosti?
Doduše, nismo tada znali kako su proročki zvučale one riječi "Aj biliv in jestrdej"?
Čekala nas je budućnost...gramatički ispravna, kruta.
Ponekad sretnem svog idola, stavio je zube.
Sjetim se tada s nježnošću koliko mi je malo trebalo da se zaljubim nekada...kada sam riječi slušala srcem.

- 19:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #

21.03.2011., ponedjeljak

Prokleti bili nekrofili!

Danas sam otišla na jedan portal pogledom preletjeti vijesti, onako letimično.
Pojma nemam zašto, ja vijesti obično ignoriram.
Na žalost, ne mogu ih toliko ignorirati, a da one ne probiju oklop i dopuze do mene.
Pisalo je nešto u stilu: Pogledajte Knutove posljednje trenutke.
Nisam shvatila odmah, na moment mi se činilo kako je riječ o nekom povijesnom filmu?
Već sam krenula vidjeti završnu scenu epa, kada mi se ruka zaledila u pokretu.
Misle li oni to na onog medvjedića?
Jedino što me preplavilo u tom trenutku bio je bijes, onaj strašan iskonski bijes koji valjda osjećaju ljudi kada su nemoćni pred ovakvom dozom bešćutnosti.
Da se razumijemo, ja nisam ni znala da Knut postoji do prije par dana.
Jedino što sam znala o njemu je bilo da je umro.
Isto kao što nisam poznavala onog alpinista koji je umro od plućne embolije.
Ono što mi se usjeklo u pamćenje bilo je patološka potreba snimati zadnje trenutke njegovog života.
Od onih koji su penjali se s njim, od onih koji su ga u tom trenutku trebali zagrliti.
Kolika mora da je ljudska bešćutnost koja grli kameru umjesto čovjeka koji umire?
Kako moraš biti devijatan da snimaš medvjedića koji umire i objavljuješ tu snimku po portalima?
Čini mi se kako se napretkom tehnike baš ništa promijenilo nije u ljudima.
Još od onda kada je svjetina zabila klinove Kristu kroz zapešća.
Volim vjerovati kako u svima postoji bar mrvica dobra, ona s kojom se rađamo.
Da li ta mrvica dobra čini dobrim susjedima one koji rošitljaju nedjeljnim jutrima, dok istovremeno imaju svoj mali privatni podrum pun incestuozne djece?
Da li ta mrvica ljubi neku buduću Evu Braun istovremeno smišljajući kako potamaniti neke nove Židove?
Nema opravdanja, ponekad ga jednostavno nema.
Objavljivati snimke posljednjih trenutaka medvjedića, gorućeg čovjeka u autu ili umirućeg alpinista meni je potpuno jednako.
Nema te žrtve koja može opravdati toliku ogrezlost u prijezir.
Nema te ljubavi, ni praštanja kojom bih mogla smatrati ih onim najboljim što evolucija nudi.
Jednostavno, neka im oproste oni koje su snimali dok su umirali.
Jednom.

- 19:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.03.2011., utorak

Sudbina gora od smrti

Jedan dio mog djetinjstva nepovratno su obilježile riječi iz naslova.
Tko ih je svako malo izricao?
Prijateljičina baka kada se povela riječ o muškarcima.
No, idemo redom.
Odlučila sam pisati o prvom poljupcu.
Svi smo ga imali, doduše ja ga se baš i ne sjećam najbolje.
U vremenu odrastanja uz crno bijele televizore i vjeronauk poslije škole u najljepšem malom mjestu na svijetu, poljubac je bio čista enigma.
Izlaskom iz doba kada mi je glavni frajer bio drug Mirko, polovica dueta sa Slavkom iz nenadmašnog editorijala "Nikad robom", počela sam se pitati kako se ljubi?
Daleko od toga kako nisam maštala o Mirkovom poljupcu, doduše tek pošto on uništi još jedan bunker mrskog nam okupatora.
Ni filmovi nisu bili ništa bolji.
"Samo jedan dan života" nije nudio baš nešto puno poljubaca, tek srceparajuću glazbu i plač poslije strijeljanja glavnog junaka.
Doduše, strijeljanje nisam ni stigla odgledati pošto je cijela školska dvorana pretvorena u kino za tu priliku grcala u suzama nad pjesmom pa sam grcala i ja.
Dakle, poljubac je graničio sa zonom fantastike.
Nije da nisam pokušavala saznati, no nekako mi je bilo ispod časti pitati Iveka iz sredine razreda bi li se ljubio sa mnom?
Već onda sam znala kako se ne priliči nuditi usne prvom Iveku koji je pri ruci.
U mom turobnom razmišljanju ni prijateljica mi nije bila ni od kakve koristi jer nije imala iskustva.
Baš kao i ja.
Majka, pitate se?
Haloooo...tko bi usudio se pitati kuda s jezikom dok se ljubi, a rentgenske vas oči svrdlaju uz ono "Meni se uvijek možeš obratiti i sve pitati"?
Nema šanse!
Kako uopće preživjeti odrastanje?
Prijateljičin tata je radio u Njemačkoj pa smo uvijek imale one kataloge Quelle pri ruci, one što su težili nešto manje od pet kilograma.
Mislim kako je Quelle prva riječ koju sam uopće naučila na njemačkom.
Pustimo sad robicu, u ono vrijeme koje je bilo krcato pitanjima o nepoznanici zvanoj muškarci mi smo ih gledale u katalogu.
Muškarce u donjem rublju, Quelle izdanje proljeće-ljeto 1973.
Prva slika muškarca urezana u moj pretpubertetski mozak bio je njemački ljepotan sa zulufima, sunčanim naočalama i tigrastim kupaćim gaćama navučenim do pupka.
Tata je imao i medicinski leksikon pa smo frendica i ja učile o spolnosti proučavajući spolne bolesti iz leksikona.
Na latinskom, onako čitaj kako piše.
Dakle, osim njemačkog natucale smo i toliko latinskog da bismo se čisto fino sporazumjevale na rimskim orgijama.
Samo, što su to orgije?
Naoružane znanjem o anatomiji muškog tijela nekog Hansa i popriličnim znanjem o spolnim bolestima, još uvijek nismo znale kamo s jezikom dok se ljubi?
Onda je priskočila prijateljičina baka s pričom o tamo nekoj koja je doživjela sudbinu goru od smrti jer je dala nekome prije braka.
Dala što?
Vrijeme je prolazilo pa sam ipak odlučila poduzeti neke konkretnije mjere čisto da ne umrem u neznanju.
Prva stvar koju sam poljubila bio je ormar.
Onaj u spavaćoj sobi, kvalitetna iverica lakiranih vrata.
Vidjela sam povremeno one filmske poljupce, one kada jako mašu glavama, a on nju prihvati u naručje.
Ovo drugo s ormarom nije dolazilo u obzir.
Nikada ni jedan ormar nije bio toliko prekriven poljupcima.
Sve mi se nekako čini da odatle seže moja ljubav prema muškarcima koji su pomalo kao drvo.
Ipak, jezik mi se pri poljupcu svako malo zaplitao u kvalitetnu polituru pa mi je poljubac mirisao na sredstvo za održavanje namještaja.
Onda se pojavio Damir i pozvao me jednu večer u šetnju.
Damir je inače bio objekt žudnje svake curice u najljepšem malom mjestu na svijetu.
Da, taj Damir me pozvao u šetnju.
Ok, sjećam se puta, večeri, povratka, sjećam se čak i poljupca.
Ali stvarno se ne sjećam jel' bio filmski ili ne?
Kada me prijateljica pitala kuda s jezikom ja pojma nisam imala.
Jedina briga mi je bila da ne doživim sudbinu goru od smrti.

- 22:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

13.03.2011., nedjelja

Tko će slušat tuđu muku?

"Ja bih za onog kog volim pregazla brda." - rekla je u slušalicu.
Još je rekla - "Sada mu se neću javiti, neko vrijeme."
A što sam ja?
Ništa. šutke sam odslušala još jednu priču o tuzi.
Svako malo čujem te priče koje vuku na ljubav, a govore o tuzi.
Pitam se, ako je ljubav može li uopće biti tužna?
Na jednoj strani on koji ima jednu što kuha, dok mu je ona druga sudbina.
Na drugoj strani ona koja misli kako je to ljubav?
Velika ljubav, ona što peče i pali dušu.
Ona koja hoda s vatrom pod ruku.
Nakon koje nikada više svijet neće biti istih boja, koja nema kraj.
Što ostaje nakon svega?
Hrpica pepela?
Priče o čekanju, slaganje minuta u sate do ponovnog susreta i opet taj metalni okus rastanka u ustima?
Ljubav koja je toliko potrebna, o kojoj nam od malena tupe kako je jedino za što vrijedi živjeti...i umrijeti.
Što ostaje?
Slika ljubavi koju smo naslikali sami, obojali smo dušu bojama koje smo sami miješali na paleti naših nadanja.
Obično nam ostaju crveni tragovi razderanih očekivanja i ožiljci koji peku na pogled.
Ne, nisam cinik...želim vjerovati kako ljubav ipak postoji.
Ona zbog koje bi on ostavio svoje uredno posloženo gnijezdo koje je slagao kupujući namještaj s drugom.
Želim vjerovati kako postoji ona ljubav koja liječi, tjera samoću, ljubav pred kojom patnja uzmiče.
Najviše želim vjerovati kako postoji ljubav radi koje bi on pregazio brda.
No, svaki put slušam priče o samoći i čekanju...i nadam se kako nije tako?
Nadam se toliko da zadržavam dah moleći za to.
Za nju koja još uvijek vjeruje u sreću, za njega koji je odavno prestao vjerovati.
Onda mi dođe da odvrnem glazbu na najglasnije, onako veselu u cijelom tom očaju.
Nikako sevdah, ni u ludilu!

headbang