"Ja bih za onog kog volim pregazla brda." - rekla je u slušalicu. Još je rekla - "Sada mu se neću javiti, neko vrijeme." A što sam ja? Ništa. šutke sam odslušala još jednu priču o tuzi. Svako malo čujem te priče koje vuku na ljubav, a govore o tuzi. Pitam se, ako je ljubav može li uopće biti tužna? Na jednoj strani on koji ima jednu što kuha, dok mu je ona druga sudbina. Na drugoj strani ona koja misli kako je to ljubav? Velika ljubav, ona što peče i pali dušu. Ona koja hoda s vatrom pod ruku. Nakon koje nikada više svijet neće biti istih boja, koja nema kraj. Što ostaje nakon svega? Hrpica pepela? Priče o čekanju, slaganje minuta u sate do ponovnog susreta i opet taj metalni okus rastanka u ustima? Ljubav koja je toliko potrebna, o kojoj nam od malena tupe kako je jedino za što vrijedi živjeti...i umrijeti. Što ostaje? Slika ljubavi koju smo naslikali sami, obojali smo dušu bojama koje smo sami miješali na paleti naših nadanja. Obično nam ostaju crveni tragovi razderanih očekivanja i ožiljci koji peku na pogled. Ne, nisam cinik...želim vjerovati kako ljubav ipak postoji. Ona zbog koje bi on ostavio svoje uredno posloženo gnijezdo koje je slagao kupujući namještaj s drugom. Želim vjerovati kako postoji ona ljubav koja liječi, tjera samoću, ljubav pred kojom patnja uzmiče. Najviše želim vjerovati kako postoji ljubav radi koje bi on pregazio brda. No, svaki put slušam priče o samoći i čekanju...i nadam se kako nije tako? Nadam se toliko da zadržavam dah moleći za to. Za nju koja još uvijek vjeruje u sreću, za njega koji je odavno prestao vjerovati. Onda mi dođe da odvrnem glazbu na najglasnije, onako veselu u cijelom tom očaju. Nikako sevdah, ni u ludilu! |