Živjeti svoj život

23.04.2010., petak

Letim

Dani prolaze, ja sam nekako zapela na Uskrsu.
Mislim, nije da se nešto previše nerviram oko toga, vrijeme teče ionako.
U tom protoku došlo je proljeće, napokon.
Ne vjerujem svojim očima i sve mi se jutrima čini kako će mi netko ukrasti te dane koji obećaju.
Opet ceste zovu, ja mirujem.
Još ne vjerujem kako je zrak postao slatkast, čudim se gdje je nestala opora reskost koja siječe nozdrve?
Uglavnom, prolaze dani.
Bez nekih teških pitanja, bez potresa, dani klize i smješe se poput animatora pred ulazima barova.
Prvi put čujem ptice, zaista čujem.
Nikada do sada nisam obraćala pažnju na ptice što pjevaju.
Veselile su me rode kada sam ih znala ugledati uz cestu.
Nekako mi je izgledalo tada kao da mi se prijatelji vraćaju s dugog puta.
Slobodni, sretni, moja braća i sestre po slobodi.
Sada čujem i ostale ptice, čujem njihov cvrkut, jutarnje svađe i veselja.
Svijet je opet na svom mjestu.
Kome u tom svijetu može pasti na pamet zarobiti cvrkut?
Kojeg li tužnog zanimanja... proizvođač krletki.

bang