Živjeti svoj život

23.03.2010., utorak

O smrti leptira i voljenju sebe

Ovih tjedana sam razmišljala, opako.
Kada opako razmišljam onda me nema.
Jednostavno ne mogu raditi dvije radnje istovremeno.
Zapravo mogu, ali ne želim pa tako dođe na isto.
Razmišljala sam kako najveći dio života provedemo u klišejima.
Onim klišejima koje nam uvijek nametnu drugi.
A voljeti druge je imperativ, isto kao i ne voljeti sebe.
Jer, nitko nas ne uči kako sebe voljeti?
Prije naučimo kako voljeti domovinu nego sebe.
Najbolji su oni koji pišu knjige samopomoći u kojima objašnjavaju kako biti sretan u deset lekcija?
Ja sam nekako uvijek padala već na prvoj lekciji, onoj o pozitivnim mislima.
Recimo, zamišljala sam suncem obasjan dan na nekoj livadi i razigrane leptire?
Onda mi se uviijek kao đavolji šapat u mislima pojavila slika probodenih leptira pod staklom.
Redovi leptira raširenih krila probodenih pribadačama.
Čemu služe probodeni leptiri u nekoj zbirci na polici muzeja?
Kako bi nam pričali priču o ljepoti?
Kome je uopće palo na pamet loviti leptire?
Čovjeku, superiornoj kreaciji u evolucijskom nizu.
Onoj kreaciji koja probada svileno tijelo u ime ljepote i zauvijek zaustavlja let.
Onoj koja se divi šarenim krilima što ostaju skamenjena u pokretu koji se nikada više neće dogoditi.
Neke tuđe oči stati će pred vitrinom i reći s čuđenjem "Vidi koliko krasnih leptira ovdje ima?".
Priznati ćete kako je teško ostati pozitivan pred probodenim leptirima.
Zapravo, pred onim što je čovjek spreman učiniti.
Ili je način okrenuti glavu i praviti se kako mrtvi leptiri ne postoje?
Mislim, mrtvi od čovječje ruke.
I sad, kako voljeti sebe kada znaš da pripadaš tom istom ljudskom rodu?
Koji od pamtivjeka voli probadati, što leptire, što ljude.
Možda isto onako kao što lijepimo komadiće duše kada shvatimo kako smo godinama probadali sami sebe?