Simonine suze

28.03.2011., ponedjeljak

Da...svi smo mi kao prekaljeni životnim borbama, iskusni i pomalo cinični.
Bar tako volimo misliti o sebi, ne može naš oklop skoro ništa probiti.
Skoro ništa.
U svojim praznim dušama poželimo poletjeti slobodno, izabrati slobodu umjesto radne knjižice i polaganog umiranja.
Umrli smo negde s dvadeset i pet, ako smo imali sreće s trideset.
Pokopati će nas oko sedamdesete, ako nećemo imati sreće i prije.
Dobro, ne shvaćaje to toliko osobno, iz mene vrišti samo nemoć.
Već dugo se nosim stoički s prijevarama, šutnjama, polaganim odustajanjima.
Već dugo okrećem glavu od sreće ne vjerujući kako je ona došla pokazati mi lice?
Onda se sreća umorila, a ja sam nastavila živjeti kao da ništa nije bilo.
Gledala sam tuđa leđa kako odlaze bez riječi, bojala se izustiti ono "odlazim", ali ovaj put ja.
Postala sam odrasla, postala sam žena s borama iskustva oko očiju i osmjehom što podsjeća na pelin.
Ne, takva mi je postala duša.
Svako posrtanje drugih činilo me nervoznom jer moj svijet imun je od osjećaja.
Sve do danas.
Simona je sve razbucala.
Da, ona Simonica koja je služila biti temom kada su već sve teme bile iscrpljene.
Pitala sam se kada će napokon otići u povijest zajedno sa onim geliranim jadošem koji je glumio oca obitelji?
Otišli su u povijest, zajedničku.
Sadašnjost kreiraju svaki zasebno, gelirani kao očiti bolesnik boluje i dalje pred kamerama.
Simona je otišla u ilegalu, ako se Split može nazvati ilegalom?
Zaljubila se u slikara, doduše ona kaže kako se nije zaljubila.
Onda se slomi i plače pred kamerama.
Zašto?
Zato jer onaj za kog je vjerovala kako je gospodin, poslao je njene i kćerkine stvari taksijem.
Bez ijedne riječi objašnjenja.
Strašno mi je bilo gledati je kako se pita gdje je pogriješila?
Onda okreće glavu i pokušava progutati suze dok je trash novinarka, samoprozvana sponzoruša za siromašne gleda i razmišlja o sljedećem pitanju?
"Ništa nisam krivo učinila, bilo je sve kako je htio" - govori Simona.
Razgovor koji je trebao biti informativno-revijalnog karaktera pretvara se tako u intimnu tragediju kroz koju je prošla većina žena.
Onda kada smo se pitale zašto, a s druge strane nisu stizale riječi.
Stravična šutnja pokapala je ono što što smo mi zvale ljubavlju dok smo prstima grabile zemlju iz rake naših mrtvih snova.
Zašto?
Vjerovale smo kako smo zaslužile bar taj odgovor, zato jer...
Telefon je šutio, nitko taksijem nije poslao naše stvari.
Nije ih ni bilo.
Gledala sam Simonu kako pokušava zaustaviti suze i došlo mi je da je zagrlim.
"Nisi ti ništa kriva. Mada ti se čini kako je poslije Ante svatko gospodin, ovaj to nije dušo." - vrištala sam beglasno.
Svatko misli kako je pozvan suditi Simoni i svim Simonama svijeta.
No, ovo je tuga ljudskog bića.
Nevažno koliko je on bio stariji, nevažno koliko se Simona nadala boljem životu, nevažno je sve to.
Onaj pokušaj kojim želi sačuvati zadnje tragove dostojanstva prije nego krenu suze, to je ono što udara.
I ono prokleto zašto?
Zato draga jer on nije gospodin, nikada nije ni bio.
Zato jer te neobrazovanu zaslijepila njegova akademska titula, samo ne znaš kako je on prošao kroz fakultet, ali fakultet nije kroz njega.
Zato jer ne odustaješ od snova, premlada si za to.
Eto, zato to toliko boli.
Ne znam što bi bilo bolje, da uspije svoje osjećaje toliko otupjeti da više ne može plakati?
Da proradi na samopoštovanju, samo koliko je to krvavog truda da se ne plače pred kamerama više?
Da postane slična svima nama koji odmahujemo rukom i kažemo "nije nas bio vrijedan", a pokapamo onaj tračak osjećaja?
Dati osjećaje vrijednome ili ne, zar nije to ponekad lutrija?
To nisu srećke, to su naše privatne stranputice i naši vrhunci.
Onda kada postanemo iskusni žalimo za onim vremenima dok smo još mogli plakati.
Dok nismo bol odrađivali stoički.
Dušo, vrijeme ne liječi rane.
Liječi ih ljubav.
Vrijeme tek pokazuje koliko smo ogrubjeli.
Možda smo prestali vjerovati ljubavi onda kada smo se prvi put osmjehnuli dok nam je u grlu stajala gorčina?
Onda kada smo povjerovali onome: "Treba znati smješiti se dalje..."?
Tada smo dobili prvu boru oko usana i izgubili sebe.
Zato dušo pišem o tvojim suzama.

tuzan

- 16:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Živjeti svoj život

28.03.2011., ponedjeljak

Simonine suze

Opis bloga

Linkovi