Mene su oduvijek oduševljavali bendovi, oni koji streme prema slavi.
Ima li uopće još nekih drugih?
Nekako me raznježuju sve ove godine bendovi koji u lokalnim zabitima maštaju o velikim, punim stadionima.
Dok vježbaju kod Štefa u veš kuhinji, vani na dvorištu.
Cijeli moj glazbeni opus počeo je slušajući takve bendove, od najranijih vremena.
U najljepšem malom mjestu na svijetu postoji vatrogasni dom.
Tamo sam prvi put proplesala, ne računajući pokušaje s prijateljicom uz povremene ispade limene glazbe, ljeti pod šatorom.
U vatrogasnom domu održavale su se prave seoske zabave.
Ako je bilo sreće, gostovao je lokalni bend iz šest kilometara udaljenog najljepšeg malog grada na svijetu.
Zvijezde su imale gitare, bubanj i pjevača bez zubiju.
Onda se još nije posvećivalo toliko pažnje ortodontskim zahvatima.
Basista je usred ljeta svirao sa stetson šeširom na glavi, onim kaubojskim.
Po zimi je imao još i jaknu obrubljenom janjećim krznom uz šešir.
Vatrogasni dom tako je dobio dio glamura koji nam je nasušno trebao tih godina, prije Modne Mačkeretine i ostale svite danguba.
Droga je postojala tamo negdje u bijelom svijetu, povremeno smo načuli nešto o tome.
Doduše, pričalo se za jednog kako "pije drogu" pa smo ga obilazili u širokom luku.
On sam isto je podgrijavao glasine zureći bez prestanka u bas gitaru, ni da bi trepnuo.
Ne moram reći kako sam već tada pokazivala izrazitu sklonost prema zvijezdama.
Kako je onaj piljio u bas gitaru, tako sam ja piljila u bezubog pjevača.
Razlog mog obožavanja bilo je što on pjeva na engleskom i ima izlizane traperice.
Ono prave što se izližu na svjetlo plavo, a ne na ljubičasto kao moje sašivene kod lokalne šnajderice.
Moram biti iskrena i reći kako je tada jedino naša kuća u cijelom malom mjestu imala gramofon.
Svaku iole veću feštu lokalni župnik posuđivao je gramofon šaljući svoju domaćicu po njega.
Dok je ona teglila "Trubadur" u kutiji od masivnog drveta, ja sam prtila odabranu kolekciju ploča Miše Kovača (još jednog mog idola), Dalibora Bruna i Vjeke Jutta put župnog dvora.
U najljepšem malom mjestu na svijetu postojao je i neki prostor koji je glumio omladinski dom.
Naravno, gramofon "Trubadur" opet je imao glavnu ulogu, ali tada uz kolekciju Beatlesa.
Dok je onaj što "pije drogu" bjesomučno mahao svojim trapez nogavicama i zulufima, ostatk ekipe pobožno je skidao riječi engleskog, onako kako se čuje.
"Ši lavz mi, je, je ,je,
Ši lavz mi, je, je, je...o jeeee".
Onom što "pije drogu" skoro su zulufi otpali već na prvoj rečenici od beskrajnog ponavljanja da što ne propustimo.
Onda je opet došlo vrijeme za još jednu ozbiljnu zabavu u vatrogasnom domu.
Postava ista, ovaj bulji u bas gitaru, ja u mog idola bez zubiju.
Što se dogodilo?
Čim je bezubi počeo dobro nam poznatu stvar, vatrogasni dom disao je kao jedan.
Na Yesterdey smo već bili u transu, isto kao i samoprozvani drogeraš.
Zapravo, sve mi se više čini kako smo svi nekako s godinama počeli više vjerovati prošlosti?
Doduše, nismo tada znali kako su proročki zvučale one riječi "Aj biliv in jestrdej"?
Čekala nas je budućnost...gramatički ispravna, kruta.
Ponekad sretnem svog idola, stavio je zube.
Sjetim se tada s nježnošću koliko mi je malo trebalo da se zaljubim nekada...kada sam riječi slušala srcem.
Post je objavljen 25.03.2011. u 19:33 sati.