Živjeti svoj život

18.01.2011., utorak

Idu dani

Opet me ovih dana umaraju ljudi pa sam kupila zavjese.
Nekako sam stavljajući markizet postavila simboličnu pregradu između sebe i svijeta.
Pregradu boje vanilije.
Roker je išao podići zavjese u dućan nakon kraćenja i svega onoga što treba napraviti s njima?
Ja pojma nemam o zavjesama.
Najbolje bi bilo kada ih uopće ne bih imala, a ne bi ih bilo kada bih živjela visoko.
Bez pogleda u susjednu zgradu.
Roker isto pojma nema o zavjesama pa je izmaltretirao prodavačicu pitanjima.
Kaže mu ona " Ma, znati će žena doma".
Nije htio reći kako doma žena pojma nema što napraviti trakicom i kako je izvući da zavjese izgledaju bogato?
No nevažno, postavljene su i sada gledamo kroz vaniliju.
Kako nam je sada svijet blijedo žućkast, čak ni ne izgleda toliko loš.
Osim najave bijelog smeća koje bi opet trebalo početi padati krajem tjedna.
Već sam se uželjela zvuka svojih zubiju na -11 ujutro.
I nadrkanih ljudi kada naglo zapuše južina.
Ponekad, ali samo ponekad uspijem otkriti iskru nježnosti u sebi prema njima.
Kao onda kada sam se muvala biljnom ljekarnom u potrazi za ružem za usne.
Jer i toga ima tamo.
Sve kao na prirodnoj bazi, a meni je zapeo za oko baš onaj šljokičast.
Pa je ušao starček u poodmaklim godinama, a prodavačica se zasitila mog zanovijetanja i prebacila osmjeh starcu.
A starac je tražio lijek za svoju ženu koja je dementna.
Sve zaboravlja rekao je, ne sjećam se više je li rekao ima li Alzheimer?
Prodavačica je bila ljubazna, ne može se reći kako nije.
Predložila mu je lijek Ginko i još nekako, a mene je stisnulo u grlu.
Znala sam kako nema koristi više ni od kojeg lijeka, uzalud.
Sjetila sam se svoje bake koja me zvala mamom kada sam došla u bolnicu.
Damice koja je bila od najfinijeg porculana i slikala se uvijek među cvijećem.
Damice koju su morali vezati za krevet kako ne bi ispala u nastupu demencije.
Ona kosa uvijek savršeno začešljana bila je samo otužna aureola licu koje nije bilo više bakino.
Moje bake više nije bilo.
Niti sam ja bila njena nesretna mama koja je umrla pri porodu.
Starac je kupio Ginko i još nekako.
Ja sam kupila ruž koji je isto imao toliko uspjeha kao i lijek njegove žene.
Svaki put kada bih ga nanijela sjetila bih se njih dvoje.
Šljokice su nekako izgubile sjaj, nestale.
Poput mladosti.

tuzan

- 19:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #

08.01.2011., subota

Arhitektura duše

Moja najduža ljubav je maleno mjesto, zapravo najljepše maleno mjesto na svijetu za mene.
Putujući naokolo svakim vidikom uspoređivala sam sjećanja na to malo mjesto, na uštrb razvikanih gradova.
Jer, ni u jednom nisam odrastala, ni jednog nisam dovoljno voljela da bih poželjela umrijeti u njemu.
Dobro, zaljubljivala sam se često u druge gradove ljepše ili manje lijepe, ali sve ljubavi mjerila sam metrom djetinjstva.
To maleno mjesto je moje blago koje nosim poskrivećki, duboko u nutrini duše.
Onako kako se u vati nose figurice od najfinijeg porculana, pazeći da se ne razbiju.
One koje volim pokušavam odvući u maleno mjesto i pokazati im arhitekturu svoje duše.
One koje ne volim pokušavam sprječiti u tome da mi se prikrpaju pri odlasku tamo.
Jer, ja ga štitim.
Onako kako štitim sebe od loših ljudi, loših priča i namjera.
Maleno mjesto liječi.
Ulaskom u njega ulazim u paralelni svemir gdje je vrijeme stalo.
Maleno mjesto je staro, jako staro.
Pamti vremena kada je bilo rimski logor.
Pamti vjekove, sreće i nesreće koje su ga zadesile.
Pamti Matoša koji je ostao osupnut njegovom ljepotom i posvetio mu putopis.
Svog pokojnog župnika koji je najbrže molio krunicu, moju nacrtanu igru školice oko crkve i zvuk truba vatrogasnog puhačkog orkestra.
Malo mjesto ima i svoje Milenijske fotografije.
Dobar čovjek Šime fotografirao ga je u obliku jeruzalemskog križa, to je grb malog mjesta.
Jer, malo mjesto pamti i templare koji su tamo na brijegu imali svoju utvrdu.
Pamti i Židove transportirane iz sabirnog logora Danica iz Koprivnice u napušten dvorac Keglevića.
Pamti i dan kada su Židove iz dvorca odveli u Auschwitz.
Kažem vam, maleno mjesto pamti i sreću i nesreću.
Kakvi su ljudi u malenom mjestu?
Recimo, onakvi kakvi su u Cicleyu.
Posebni.
Dugo pamte, sjećaju se dobrih i manje dobrih vremena.
Vole maleno mjesto i vraćaju mu se.
Sedamdesetih godina zbog siromaštva masovno su odlazili u Njemačku na rad.
Onda su se vraćali na "Urlaub" u krntijama Ford-Taunusa i kupovali "Broooot" u mjesnoj trgovini.
Gradili kuće s fasadom i stavljali bide u kupaonice dok maleno mjesto nije imalo još ni poštenog vodovoda.
Pa smo nedjeljom svi redom uparađeni u kreacije od njemačke trevire koje je šila mjesna šnajderica, išli u crkvu takvi.
Prve traperice dobila sam s 15 godina, iz Njemačke.
Lizale su se na ljubičasto, o sramote!
Maleno mjesto beskrajno se ponosi svojim mještanima, onima koji su uspjeli u vanjskom svijetu.
A oni koji u vanjskom svijetu ne zaboravljaju malo mjesto već mu se vraćaju.
Eto, mogla bih u beskraj pričati o malenom mjestu.
Obično se dogodi između malog mjesta i pridošlica ljubav na prvi pogled.
Kod Rokera nije bilo tako, bila je to ljubav na zalogaj.
Godinama sam dovlačila Rokera pokušavajući ga zaljubiti u mjesto.
Roker se nije predavao.
Onda smo došli na mjesni događaj godine, dane malog mjesta.
Naravno, ja sam pobožno u velikom šatoru slušala vatrogasni puhački orkestar kao da nikada u životu nisam čula trube, ni bubanj.
Roker je zurlao okolo i kolutao očima misleći što je Bogu skrivio za tako nešto?
Pa je izjavio kako je gladan, očajnički gladan...počelo je zanovijetanje.
Pa se odvukao do šanka u potrazi za odojkom, kotletima ili bilo čime mesnatim sa žara.
Onda se dovukao nazad za stol praznih ruku jer odojak nije još bio pečen, više uzdišući od jada što sluša limenu glazbu nego od gladi.
Odjednom se stvorio lik noseći dva tanjura puna gulaši od divljači.
Pa je nonšalantno spustio tanjure pred nas i otrčao po beštek i kruh.
Roker se čudom čudio što je to?
Tip je bez imalo krzmanja odgovorio kako to časti lovačko društvo malog mjesta, eto gulašem.
Roker nije mogao doći sebi od čuđenja kako to časte ljude gulašem?
I tako se rodila ljubav između Rokera i malenog mjesta, na prvi zalogaj.
Ne moram reći koliko sam bila ponosna na malo mjesto?
U blaženom miru odslušala sam koncert puhačkog orkestra, bez Rokerovog zanovijetanja.
Roker je do kraja koncerta pokušavao shvatiti kako to ljudi časte nepoznate gulašem?
Od tada Roker i malo mjesto imaju odnos međusobnog uvažavanja.
A ja?
Tamo sam ostavila komadić srca, tamo ga iznova nalazim cjelovitog.

wave

Na putu prema svetištu Majke Božje Gorske nad Loborom.

Crkva Majke Božje Gorske.

Orgulje koje su još u upotrebi

Zidne freske u crkvi MBG iz XIV st.

Ispod crkve, temelji stare karolinške crkve iz V st.n.e.

Kapela Sv. Antuna, XVII st.

Dvorac Keglević, XVIII st., sada Dom za odrasle osobe Lobor grad.

Ovo nije moja fotografija, već posuđena. Ovako maleno mjesto izgleda tuđim očima (gjurokaiser).

- 20:44 - Komentari (12) - Isprintaj - #

01.01.2011., subota

S one druge strane gdje je samo Ljubav ostala

Ova novogodišnja noć bila je na drugom kraju ljestivce.
Ako uzmemo da je jedan kraj obilje, slavlje i bogatstvo, onda smo Roker i ja bili na onom drugom kraju.
U prošlu godinu zakoračili smo u crkvi, u ovu isto tako, samo s beskućnicima.
Još jedan od dočeka za pamćenje.
U Javnoj kući ove godine svečana večera stajala je 550,00 kn po osobi.
Mi smo prošlu noć sjedili u pučkoj kuhinji Misionarki ljubavi za stolom i jeli senviče, a juice je glumio šampanjac.
Bili smo sretni.
Bili smo zahvalni.
U životu sam iskusila dočeke na oba kraja ljestvice, a sinoć sam pjevala puna srca.
U kapeli sestara za vrijeme svete mise koju je vodio jedan Isusovac.
Kao direktorica u Javnoj kući bila sam obavezna novogodišnje slavlje provesti u obilju bife stolova i šampanjca.
Noćas je bio moj izbor.
Sjedili smo među ljudima koji više nemaju što izgubiti.
Onima kojima je samo nada preostala.
Molili smo za one na trgovima, za one na svim dočecima, za sve.
Za one koje volimo, koji su "naši" i za one koje ne poznajemo.
Najbjedniji su molili za druge.
Znate, kako god okrenete, Ljubav je jedino ono što preostaje.
Ljubav prema čovjeku bila je u skromnim sendvičima i kolačima.
Ljubav se mogla opipati sinoć.
Želim vam da ove godine srcem dotaknete Nebo.
Sretno vam i blagoslovljeni bili!

kiss