Marketing
Idu dani
Opet me ovih dana umaraju ljudi pa sam kupila zavjese.
Nekako sam stavljajući markizet postavila simboličnu pregradu između sebe i svijeta.
Pregradu boje vanilije.
Roker je išao podići zavjese u dućan nakon kraćenja i svega onoga što treba napraviti s njima?
Ja pojma nemam o zavjesama.
Najbolje bi bilo kada ih uopće ne bih imala, a ne bi ih bilo kada bih živjela visoko.
Bez pogleda u susjednu zgradu.
Roker isto pojma nema o zavjesama pa je izmaltretirao prodavačicu pitanjima.
Kaže mu ona " Ma, znati će žena doma".
Nije htio reći kako doma žena pojma nema što napraviti trakicom i kako je izvući da zavjese izgledaju bogato?
No nevažno, postavljene su i sada gledamo kroz vaniliju.
Kako nam je sada svijet blijedo žućkast, čak ni ne izgleda toliko loš.
Osim najave bijelog smeća koje bi opet trebalo početi padati krajem tjedna.
Već sam se uželjela zvuka svojih zubiju na -11 ujutro.
I nadrkanih ljudi kada naglo zapuše južina.
Ponekad, ali samo ponekad uspijem otkriti iskru nježnosti u sebi prema njima.
Kao onda kada sam se muvala biljnom ljekarnom u potrazi za ružem za usne.
Jer i toga ima tamo.
Sve kao na prirodnoj bazi, a meni je zapeo za oko baš onaj šljokičast.
Pa je ušao starček u poodmaklim godinama, a prodavačica se zasitila mog zanovijetanja i prebacila osmjeh starcu.
A starac je tražio lijek za svoju ženu koja je dementna.
Sve zaboravlja rekao je, ne sjećam se više je li rekao ima li Alzheimer?
Prodavačica je bila ljubazna, ne može se reći kako nije.
Predložila mu je lijek Ginko i još nekako, a mene je stisnulo u grlu.
Znala sam kako nema koristi više ni od kojeg lijeka, uzalud.
Sjetila sam se svoje bake koja me zvala mamom kada sam došla u bolnicu.
Damice koja je bila od najfinijeg porculana i slikala se uvijek među cvijećem.
Damice koju su morali vezati za krevet kako ne bi ispala u nastupu demencije.
Ona kosa uvijek savršeno začešljana bila je samo otužna aureola licu koje nije bilo više bakino.
Moje bake više nije bilo.
Niti sam ja bila njena nesretna mama koja je umrla pri porodu.
Starac je kupio Ginko i još nekako.
Ja sam kupila ruž koji je isto imao toliko uspjeha kao i lijek njegove žene.
Svaki put kada bih ga nanijela sjetila bih se njih dvoje.
Šljokice su nekako izgubile sjaj, nestale.
Poput mladosti.
Post je objavljen 18.01.2011. u 19:01 sati.