Marketing
Arhitektura duše
Moja najduža ljubav je maleno mjesto, zapravo najljepše maleno mjesto na svijetu za mene.
Putujući naokolo svakim vidikom uspoređivala sam sjećanja na to malo mjesto, na uštrb razvikanih gradova.
Jer, ni u jednom nisam odrastala, ni jednog nisam dovoljno voljela da bih poželjela umrijeti u njemu.
Dobro, zaljubljivala sam se često u druge gradove ljepše ili manje lijepe, ali sve ljubavi mjerila sam metrom djetinjstva.
To maleno mjesto je moje blago koje nosim poskrivećki, duboko u nutrini duše.
Onako kako se u vati nose figurice od najfinijeg porculana, pazeći da se ne razbiju.
One koje volim pokušavam odvući u maleno mjesto i pokazati im arhitekturu svoje duše.
One koje ne volim pokušavam sprječiti u tome da mi se prikrpaju pri odlasku tamo.
Jer, ja ga štitim.
Onako kako štitim sebe od loših ljudi, loših priča i namjera.
Maleno mjesto liječi.
Ulaskom u njega ulazim u paralelni svemir gdje je vrijeme stalo.
Maleno mjesto je staro, jako staro.
Pamti vremena kada je bilo rimski logor.
Pamti vjekove, sreće i nesreće koje su ga zadesile.
Pamti Matoša koji je ostao osupnut njegovom ljepotom i posvetio mu putopis.
Svog pokojnog župnika koji je najbrže molio krunicu, moju nacrtanu igru školice oko crkve i zvuk truba vatrogasnog puhačkog orkestra.
Malo mjesto ima i svoje Milenijske fotografije.
Dobar čovjek Šime fotografirao ga je u obliku jeruzalemskog križa, to je grb malog mjesta.
Jer, malo mjesto pamti i templare koji su tamo na brijegu imali svoju utvrdu.
Pamti i Židove transportirane iz sabirnog logora Danica iz Koprivnice u napušten dvorac Keglevića.
Pamti i dan kada su Židove iz dvorca odveli u Auschwitz.
Kažem vam, maleno mjesto pamti i sreću i nesreću.
Kakvi su ljudi u malenom mjestu?
Recimo, onakvi kakvi su u Cicleyu.
Posebni.
Dugo pamte, sjećaju se dobrih i manje dobrih vremena.
Vole maleno mjesto i vraćaju mu se.
Sedamdesetih godina zbog siromaštva masovno su odlazili u Njemačku na rad.
Onda su se vraćali na "Urlaub" u krntijama Ford-Taunusa i kupovali "Broooot" u mjesnoj trgovini.
Gradili kuće s fasadom i stavljali bide u kupaonice dok maleno mjesto nije imalo još ni poštenog vodovoda.
Pa smo nedjeljom svi redom uparađeni u kreacije od njemačke trevire koje je šila mjesna šnajderica, išli u crkvu takvi.
Prve traperice dobila sam s 15 godina, iz Njemačke.
Lizale su se na ljubičasto, o sramote!
Maleno mjesto beskrajno se ponosi svojim mještanima, onima koji su uspjeli u vanjskom svijetu.
A oni koji u vanjskom svijetu ne zaboravljaju malo mjesto već mu se vraćaju.
Eto, mogla bih u beskraj pričati o malenom mjestu.
Obično se dogodi između malog mjesta i pridošlica ljubav na prvi pogled.
Kod Rokera nije bilo tako, bila je to ljubav na zalogaj.
Godinama sam dovlačila Rokera pokušavajući ga zaljubiti u mjesto.
Roker se nije predavao.
Onda smo došli na mjesni događaj godine, dane malog mjesta.
Naravno, ja sam pobožno u velikom šatoru slušala vatrogasni puhački orkestar kao da nikada u životu nisam čula trube, ni bubanj.
Roker je zurlao okolo i kolutao očima misleći što je Bogu skrivio za tako nešto?
Pa je izjavio kako je gladan, očajnički gladan...počelo je zanovijetanje.
Pa se odvukao do šanka u potrazi za odojkom, kotletima ili bilo čime mesnatim sa žara.
Onda se dovukao nazad za stol praznih ruku jer odojak nije još bio pečen, više uzdišući od jada što sluša limenu glazbu nego od gladi.
Odjednom se stvorio lik noseći dva tanjura puna gulaši od divljači.
Pa je nonšalantno spustio tanjure pred nas i otrčao po beštek i kruh.
Roker se čudom čudio što je to?
Tip je bez imalo krzmanja odgovorio kako to časti lovačko društvo malog mjesta, eto gulašem.
Roker nije mogao doći sebi od čuđenja kako to časte ljude gulašem?
I tako se rodila ljubav između Rokera i malenog mjesta, na prvi zalogaj.
Ne moram reći koliko sam bila ponosna na malo mjesto?
U blaženom miru odslušala sam koncert puhačkog orkestra, bez Rokerovog zanovijetanja.
Roker je do kraja koncerta pokušavao shvatiti kako to ljudi časte nepoznate gulašem?
Od tada Roker i malo mjesto imaju odnos međusobnog uvažavanja.
A ja?
Tamo sam ostavila komadić srca, tamo ga iznova nalazim cjelovitog.
Na putu prema svetištu Majke Božje Gorske nad Loborom.
Crkva Majke Božje Gorske.
Orgulje koje su još u upotrebi
Zidne freske u crkvi MBG iz XIV st.
Ispod crkve, temelji stare karolinške crkve iz V st.n.e.
Kapela Sv. Antuna, XVII st.
Dvorac Keglević, XVIII st., sada Dom za odrasle osobe Lobor grad.
Ovo nije moja fotografija, već posuđena. Ovako maleno mjesto izgleda tuđim očima (gjurokaiser).
Post je objavljen 08.01.2011. u 20:44 sati.