Živjeti svoj život

24.12.2010., petak

Radujte se narodi...

Noćas će opet Nebo približiti se Zemlji radi Čovjeka.
Neka vam je blagoslovljeno to vrijeme.
Sretan Božić!

Živjeti svoj život i Roker

- 23:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.12.2010., ponedjeljak

"mRAK žene" ili kako izgleda pobjeda iz drugog reda publike?

Najviše me može udariti tuđe dostojanstvo.
Provjereno.
Ako vam se ikada dogodilo da osjećate kako vam je iz pleksusa izletjela zadnja molekula zraka, onda je to baš taj osjećaj.
Bez zraka, zdrobljena, nijema stojim pred dostojanstvom i jedino imam želju dići se i pokloniti.
Daleko od toga da sam imuna na tuđu patnju, suze ili tugu.
Nikako, samo ono što najviše boli upravo je dostojanstvo.
Što vam mogu reći, a da ne zvuči cmoljasto i sluzavo?
Sačuvaj me Bože patetike i kako je još Krleža rekao hrvatske kulture i srpskog junaštva.
Krležu sam ubacila samo da se vidi kako sam načitana, čisto samohvale radi.
Dobro, idem ozbiljno sada, obećajem.
Ovako je to bilo jučer.
Ušla sam u Sheraton očekujući, zapravo ne znam što sam uopće očekivala sinoć?
Glamour, jeftine, šljokičaste celebrity nakaze by Hrvatska sigurno nisam.
Znam kako sam danima mučila se sokovima i mrvicama hrane kako bih stala u uske traperice, one koje idu u čizme.
Onda sam išla kupiti lanačić s privjeskom srca.
Pa mi je Roker kupio torbu našivenih džepova koja izgleda kao da se smješi.
Onda sam kupila kaput u second hand shopu za 150 kn i stavila broš s lancima poput kolajne.
Onda sam ušla u traperice, stavila čak i remen.
Umjesto lančića sa srcem, ipak sam uzela ogrlicu od špage.
Obukla sam kaput iz second hand shopa i namjestla lance da izgledaju poput kolajne.
U nasmješenu torbu stavila sam pismo prijateljice.
Pa smo tako Roker, prijateljica i ja otišli na modnu reviju u Sheraton.
Sinoć.
Oh ne, nije bilo Mačkeretine, nije bilo ni Cigija, ni Red Carpeta, nikoga od bezveznjakovića.
Sinoć su defilirali pistom samo divovi.
Zapravo kako se kaže ženski div, diva možda?
Da diva, definitivno.
Naravno, već prvim taktovima harfe počela sam cmoljiti, onak' da me nitko ne vidi.
Sjedili smo tako u drugom redu, Roker, prijateljica u torbici i ja.
Cmoljila sam jer si nisam mogla pomoći, da me ubiješ jednostavno nisam.
Normalno je da cmizdrim na "Caruso", ridam na "I will survive", ali da slinim na "Hello" Lionela Richiea i harfu fakat je otkrivenje.
Rokeru sam uvalila mobitel i zamolila neka slika.
Ne, neće biti slika u ovom postu, ništa od toga.
Onda su izašli Maja Sever i Robert Zuber i najavili reviju modela koje će nositi žene oboljele od karcinoma.
I krenula je najljepša revija na svijetu.
S najljepšim manekenkama na svijetu "mRAK ženama".
Bože moj kako li su lijepe bile, žene sigurnih koraka i velikih osmjeha.
Do nas ekipa je vrištala, pljeskala i davala podršku svojim kolegicama.
Ja sam pljeskala i zamišljala svoju prijateljicu umjesto u torbici, gore na pisti.
Jer, udruga kojoj je pripadala bila je jedan od organizatora.
Znate, nikada nisam sjedila bliže dostojanstvu.
Nikada nisam bila bliže samoj tajni snage života.
Roker je gutao slinu i pokušavao mobitelom snimiti savršenu fotografiju čineći ono što uvijek muškarci rade kad ne znaju kamo s osjećajima?
Valjda zato muškarci i dobijaju nagrade za najbolje ratne fotografije?
Jer ako ćemo zapravo, ovo je rat.
A one su hodale pistom, lijepe ratnice odjevene u osmjehe.
Onda je izašla jedna ratnica koju znam samo s bloga, a ja sam osjećala kao da mi je izašao na pistu netko od rodbine.
Na trenutak sam osjetila neki blesav ponos, eto netko MOJ s bloga je isto na pisti.
Pa sam se blesavo nasmješila i rekla prijateljici u torbici "Znaš li je, ona piše isto?"
Pa sam vrisnula Rokeru "Slikaj je!".
Pa sam još pljeskala, smijala se i plakala, sa svima drugima.
Onda je revija završila, a ja sam ustala promijenjena.
Jer, malo je doživljaja koji toliko udaraju, zaista malo.
Znate, kad malo razmislim, to nije bila revija, to je bio čisti blagoslov.
Vidjela sam kako izgledaju ratnice i osjetila samu srž snage koja izvire iz njih.
Do tada mi je prva asocijacija na borce bila maskirna uniforma, krunica oko vrata i banijska praskozorja.
Ma, mani to.
Ruž za usne nikada nije izgledao ubojitije nego sinoć.
Revija je završila, uz smijeh, licitaciju haljina, puno pljeska i parfem na kraju.
Pa smo izašli u predvorje dvorane.
A tamo, nehajno prebačenoj preko nečije ruke ravno u mene gledalo je ime psića moje prijateljice odštampano preko cijele vrećice.
Psića kojeg je obožavala.
Znala sam, bila je tamo, vidjela je sve ratnice.
Zagrlila sam svoju nasmješenu torbu, ovaj put bez suza.
Kažem vam, to nije bila modna revija,
Bio je to čisti blagoslov.

yes

- 21:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #

02.12.2010., četvrtak

Rođendan Osijeka ili kako sam prohodala kroz ljubav?

Događa nam se to svima, bilo kad i bilo gdje.
Ma koliko podozrivi bili prema tome, bar jednom se svima dogodilo.
Obično onda kada se najmanje nadamo, strefi nas ljubav na prvi pogled.
Šećemo tako ni ne sluteći kako ćemo već u sljedećem trenutku postati dobrovoljni zarobljenici jednog grada, rijeke, vremena, pjesme ili neke torbice iz izloga.
Meni se par puta u životu dogodilo kako sam stajala ukopana spoznajom kako sam se zaljubila u Vrbas, Unu, Sarajevo, Pet Shop Boyse, plesačice i plesače Pet Shop Boysa, " I will survive" Glorie Gaynor...dobro, više od par puta.
U trenucima potpune opčinjenosti zadnjim tragovima svijesti znam kako mi život više neće biti isti jer...uvijek ću se smješiti kad se sjetim svoje ljubavi.
Smješiti srcem, ne usnama.
U Osijek sam se zaljubila prije tri godine.
Sve do tada nikada nisam bila tamo.
Pri nekim spominjanjima Osijeka pitala sam pomalo balzirano "Čujem, lijep je grad?".
Bože dragi, pa prošla sam većinu europskih metropola, ipak red je da pitam i za jedan grad u Slavoniji.
Doduše, od Pariza sam očekivala više, ali....dobro, nema veze.
Ma fakat, ni mrtva više tamo.
Nego, ušetala sam tako prije tri godine s Rokerom u Osijek jednog vrelog lipanjskog dana.
I zaljubila se, odmah, nepovratno, za cijeli život.
To jedno vrelo poslijepodne u lipnju znala sam kako ću se vratiti, čisto vidjeti je li to ljubav ili samo prolazan flert?
Vratili smo se ove godine u kolovozu, ovaj put na četiri dana.
Četiri paklena dana u kojima sam prohodala Osijekom.
S jednog kraja na drugi, pješice s Rokerom.
Bez fotoaparata, mobitelom u ruci ovjekovječila sam svoje korake.
Grada koji me bacio na koljena.
Grada koji ću voljeti zauvijek, bez imalo muljanja i zadrške.
Taj komadić duše satkan od fasada prekrivenih bršljanom, parkova s ružičnjacima, ostataka nekad slavne industrijske prošlosti...grad virtuoza, pjesnika i elegantne avenije.
Otisak srca ostavila sam u gradu koji nije nimalo patetičan.
Oh Bože, kakvi ljudi žive u tolikoj ljepoti pitala sam se?
Smješila sam se prolaznicima koji su uzvraćali smješkom.
Htjela sam vidjeti kako izgleda secesijsko kino iznutra?
Pomalo neuvjerljivo prišla sam blagajnici pitajući smijem li pogledati kino-dvoranu?
"Naravno"- reče žena i upali svjetla da bolje vidim.
Znate, nije u pravu Balašević kada kaže "Sve prave su ljubavi tužne".
Volim Đoleta, ali ovaj put nije u pravu.
Moja ljubav prema ovom gradu nije satkana ni od jednog tužnog tona.
Danas je gradu rođendan, ja nisam tamo.
Na sjeveru Hrvatske palim ujutro računalo i čestitam ljudima na istoku Dan grada Osijeka.
Cijeli dan mislim na taj grad, prisjećam se ovoljetne kolovoške vrućine.
Dok pišem ovaj post, Roker svako malo dobacuje iz sobe..."Rekli, poskupio autoplin, joooj trebaš vidjeti ovo...daj upali bojler...".
"Pišem post o Osijeku, važno mi je to, prestani me svako malo gnjaviti" - već gubim strpljenje pomalo.
"Ali, meni je važno da je poskupio autoplin". - stiže kontra ispred televizora.
"Dođi malo, hitno je."- opet Roker.
"Pas mater" - mislim u sebi, ali s dubokim uzdahom ostavljam Osijek i odlazim zakonitom.
Onda počinjem plakati jer piše najava kako Gloria Gaynor dolazi u Zagreb.
Dolazi Gloria i pjevati će pjesmu koja me sasječe već prvim taktovima.
Čuti ću napokon svoju intimnu himnu uživo.
Eto, za rođendan grada u koji sam se zaljubila na prvi pogled dobila sam prekrasan poklon.
Kada je ljubav u pitanju čuda se zaista događaju.