"mRAK žene" ili kako izgleda pobjeda iz drugog reda publike?

13.12.2010., ponedjeljak

Najviše me može udariti tuđe dostojanstvo.
Provjereno.
Ako vam se ikada dogodilo da osjećate kako vam je iz pleksusa izletjela zadnja molekula zraka, onda je to baš taj osjećaj.
Bez zraka, zdrobljena, nijema stojim pred dostojanstvom i jedino imam želju dići se i pokloniti.
Daleko od toga da sam imuna na tuđu patnju, suze ili tugu.
Nikako, samo ono što najviše boli upravo je dostojanstvo.
Što vam mogu reći, a da ne zvuči cmoljasto i sluzavo?
Sačuvaj me Bože patetike i kako je još Krleža rekao hrvatske kulture i srpskog junaštva.
Krležu sam ubacila samo da se vidi kako sam načitana, čisto samohvale radi.
Dobro, idem ozbiljno sada, obećajem.
Ovako je to bilo jučer.
Ušla sam u Sheraton očekujući, zapravo ne znam što sam uopće očekivala sinoć?
Glamour, jeftine, šljokičaste celebrity nakaze by Hrvatska sigurno nisam.
Znam kako sam danima mučila se sokovima i mrvicama hrane kako bih stala u uske traperice, one koje idu u čizme.
Onda sam išla kupiti lanačić s privjeskom srca.
Pa mi je Roker kupio torbu našivenih džepova koja izgleda kao da se smješi.
Onda sam kupila kaput u second hand shopu za 150 kn i stavila broš s lancima poput kolajne.
Onda sam ušla u traperice, stavila čak i remen.
Umjesto lančića sa srcem, ipak sam uzela ogrlicu od špage.
Obukla sam kaput iz second hand shopa i namjestla lance da izgledaju poput kolajne.
U nasmješenu torbu stavila sam pismo prijateljice.
Pa smo tako Roker, prijateljica i ja otišli na modnu reviju u Sheraton.
Sinoć.
Oh ne, nije bilo Mačkeretine, nije bilo ni Cigija, ni Red Carpeta, nikoga od bezveznjakovića.
Sinoć su defilirali pistom samo divovi.
Zapravo kako se kaže ženski div, diva možda?
Da diva, definitivno.
Naravno, već prvim taktovima harfe počela sam cmoljiti, onak' da me nitko ne vidi.
Sjedili smo tako u drugom redu, Roker, prijateljica u torbici i ja.
Cmoljila sam jer si nisam mogla pomoći, da me ubiješ jednostavno nisam.
Normalno je da cmizdrim na "Caruso", ridam na "I will survive", ali da slinim na "Hello" Lionela Richiea i harfu fakat je otkrivenje.
Rokeru sam uvalila mobitel i zamolila neka slika.
Ne, neće biti slika u ovom postu, ništa od toga.
Onda su izašli Maja Sever i Robert Zuber i najavili reviju modela koje će nositi žene oboljele od karcinoma.
I krenula je najljepša revija na svijetu.
S najljepšim manekenkama na svijetu "mRAK ženama".
Bože moj kako li su lijepe bile, žene sigurnih koraka i velikih osmjeha.
Do nas ekipa je vrištala, pljeskala i davala podršku svojim kolegicama.
Ja sam pljeskala i zamišljala svoju prijateljicu umjesto u torbici, gore na pisti.
Jer, udruga kojoj je pripadala bila je jedan od organizatora.
Znate, nikada nisam sjedila bliže dostojanstvu.
Nikada nisam bila bliže samoj tajni snage života.
Roker je gutao slinu i pokušavao mobitelom snimiti savršenu fotografiju čineći ono što uvijek muškarci rade kad ne znaju kamo s osjećajima?
Valjda zato muškarci i dobijaju nagrade za najbolje ratne fotografije?
Jer ako ćemo zapravo, ovo je rat.
A one su hodale pistom, lijepe ratnice odjevene u osmjehe.
Onda je izašla jedna ratnica koju znam samo s bloga, a ja sam osjećala kao da mi je izašao na pistu netko od rodbine.
Na trenutak sam osjetila neki blesav ponos, eto netko MOJ s bloga je isto na pisti.
Pa sam se blesavo nasmješila i rekla prijateljici u torbici "Znaš li je, ona piše isto?"
Pa sam vrisnula Rokeru "Slikaj je!".
Pa sam još pljeskala, smijala se i plakala, sa svima drugima.
Onda je revija završila, a ja sam ustala promijenjena.
Jer, malo je doživljaja koji toliko udaraju, zaista malo.
Znate, kad malo razmislim, to nije bila revija, to je bio čisti blagoslov.
Vidjela sam kako izgledaju ratnice i osjetila samu srž snage koja izvire iz njih.
Do tada mi je prva asocijacija na borce bila maskirna uniforma, krunica oko vrata i banijska praskozorja.
Ma, mani to.
Ruž za usne nikada nije izgledao ubojitije nego sinoć.
Revija je završila, uz smijeh, licitaciju haljina, puno pljeska i parfem na kraju.
Pa smo izašli u predvorje dvorane.
A tamo, nehajno prebačenoj preko nečije ruke ravno u mene gledalo je ime psića moje prijateljice odštampano preko cijele vrećice.
Psića kojeg je obožavala.
Znala sam, bila je tamo, vidjela je sve ratnice.
Zagrlila sam svoju nasmješenu torbu, ovaj put bez suza.
Kažem vam, to nije bila modna revija,
Bio je to čisti blagoslov.

yes

- 21:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

<	prosinac, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Živjeti svoj život

13.12.2010., ponedjeljak

"mRAK žene" ili kako izgleda pobjeda iz drugog reda publike?

Opis bloga

Linkovi