Živjeti svoj život

15.10.2008., srijeda

Siromaštvo

Danas je Blog Action Day, tema siromaštvo.
Dvoumim se trebam li uopće pisati o tome, ali posebno volim dane koji "obilježavaju" nešto. O zadanoj temi ne znam puno iz prve ruke, zapravo nisam nikada bila u kategoriji siromašnih (naravno, ne znači da ne stignem). Zapravo, nikada se nisam smatrala siromašnom. Kako se uopće mjeri siromaštvo? Da li je to dohodak koji prosječna obitelj stekne tijekom godine, pa se onda podijeli s brojem članova i onda usporedi sa dohotkom neke prosječne obitelji u tzv. razvijenom društvu?
Da li siromaštvo počinje kada shvatiš da je tvoja "sindikalna košarica" manja od one koju ti upravo pokušava uvaliti preko TV-a u predbožićno ludilo neki zapjenjeni sindikalist? Što bi ta sindikalna košarica trebala sadržavati? Mlijeko, kruh, jaja, poklone za bližu rodbinu, nove kuglice za jelku? Da li sam ekološko smeće od čovjeka kada kupim posječenu jelku, ili bih trebala kititi neko plastično drvce (prihvatljivije, mada nije ekološki kažu), a poslije mene neka se razgrađuje stotinama godina, nema veze.
Smatra li se siromaštvom kopanje po kontejnerima, redovi pred pučkim kuhinjama, male mirovine, nedostatak dovoljno mamografa, beskrajne liste čekanja za preglede, nemogućnost putovanja u trećoj životnoj dobi na neke sunčanije i sretnije destinacije gdje su umirovljenici sa svojim još vlasttitim zubima uvijek nasmijani ? Imamo mi li u Hrvatskoj uopće pravo smatrati se siromašnima?
Pazi sad, većina nas živi u svojim vlastitim stanovima, vlastitim kućama, vozimo automobile, imamo mobitele, telefone, računala,ljetujemo, radimo,radimo,radimo....a ni studiranje nije baš previše skupo, mada nije ni besplatno ( što uostalom, nikada ni nije bilo). Ne plaćaju se skupi dijagnostički postupci, a svi imaju zravstveno osiguranje po nekoj osnovi.
Da li su neki ljudi u mjestu gdje sam odrastala bili siromašni zato što nisu imali parket, ili smo svi bili siromašni pošto još nije bilo pravog vodovoda pa smo svi išli po vodu na pumpu? Da li smo bili sirotinja što nismo imali original Levis već su nam se traperice šivane od domaćeg materijala ispirale na ljubičasto. Sjećam se samo da smo bili sretni.
Iz ove perspektive mogu smatrati siromaštvom kada vidim slike na TV-u iz Afrike gdje dječje oči izgledaju ogromne, kao i trbuščići od naduti od gladi. Kada čitam da je 30 eura dovoljno da se jedno dijete školuje godišnje, a malo više da ima i hranu u školi. Kada nema cjepiva, a ako ga i ima onda nema novaca da se djeca cijepe. Kada bolesni od AIDSA umiru na podu straćare pretvorene u hospicij. I onda me obuzme strahovita sramota što nisam ništa poduzela, što sam siromašna hrabrošću i što je siromaštvo samo još jedna tema u našim malim salonskim raspravama koje vodimo. Biti siromašan ovdje dođe mi više kao stvar osobnog izbora, vlastito opredjeljnje i argument koji uvijek možeš potegnuti kada radiš bilancu životnih neuspjeha. Biti siromašan u Zambiji, Ruandi ili već negdje drugdje dođe mi kao podsjetnik moje vlastite oholosti, siromaštva moje vlastite duše.

- 18:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.10.2008., nedjelja

Većinski vlasnik svog života

Danas slušam Zijaha Sokolovića i kaže čovjek rečenicu od koje se smrznem: "Većinski sam vlasnik svog života".
Bože koliko bih htjela biti ta koja može polagati autorsko pravo na tu rečenicu ili svaku sličnu misaonu konstrukciju koja daje nadu.
Koju nadu? Onu gdje nije moja zemlja ona koja crnu kroniku umalo stavlja na top liste poput beletristike. Ona koja daje priliku da možeš raditi gdje želiš i otići kada želiš, gdje je sloboda izbora nešto više od "da li ustati ili odustati" i gdje se sloboda javlja uvijek, a ne samo kada nemaš više što izgubiti.
Da li sam većinski vlasnik svog života? Naravno da jesam, samo je situacija malo kompliciranija pošto sam katolik. Zapravo, većinski paket je u Božjim rukama, a ja poput brokera balansiram i pokušavam pametno ulagati za buduće vrijeme. Ako pripadam Bogu, onda moj život nije moje većinsko vlasništvo već postoji samo izbor kako čuvati i očuvati tuđu imovinu. Prvo načelo Ignacijske duhovnosti je Ad maiorem Dei gloriam - Sve na veću slavu Božju.
Dakle, sve što radim, sve čemu stremim u ovom životu trebalo bi biti na slavu Božju. Da li mogu reći onda da polažem pravo na većinski paket dionica? Totalno shizofrena situacija. Kako upravljati paketom ako nije u mome vlasništvu, a ulaganje samo po sebi podliježe nekim zakonitostoma? Da li to znači da sve što sam učinila do sada najbolje što znah i umijeh ipak nije bio MOJ IZBOR? Bog vodi moje puteve, prepustila sam mu svoj život, ali gdje je onda moja odgovornost u svemu?
Bog mi daje izbor, to svakako. Izbor između prihvaćanja i odbijanja , ljubavi i mržnje, patnje i praštanja. A, da li sam ipak i da li sam uopće većinski vlasnik svoga života unatoč tome što sam predala život Bogu da ga vodi?
Lijepo zvuči Zijahova rečenica, moćno. Samo, otvara pitanje koje traži odgovor jer opet stavlja mogućnost izbora , a najviše od svega poigrava se jezična konstrukcija mojom nadom. Ma, ništa nisam riješila osim što sam otvorila novo pitanje u duši.
Ipak, evo za kraj načela Ignacijske duhovnosti. Možda je u njima odgovor?
1. Ad maiorem Dei gloriam - Sve na veću slavu Božju. Životom i djelima očituj slavu Božju.
2. Magis - Više. teži za najboljim kako bi postigao bolje i više.
3. Tantum quantum - Toliko koliko. Daj mjesta onom što te vodi svrsi radi koje si stvoren
4. Discernere - Razlikovanje. Stvari shvaćaj iznutra. Ne zadržavaj se na formi.
5. De duobus vexillis - Dvije zastave. Odaberi Božje makar to bilo teže.
6. Agera contra - Djeluj suprotno. Uvijek čini ono što te čini boljim.
7. Indifferentia - Raspoloživost. Sloboda duha prema svemu stvorenom.
8. Contemplatio ad amorem - Kontemplacija o ljubavi. neka ti srce uvijek gori ljubavlju.

- 15:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #