Danas je Blog Action Day, tema siromaštvo.
Dvoumim se trebam li uopće pisati o tome, ali posebno volim dane koji "obilježavaju" nešto. O zadanoj temi ne znam puno iz prve ruke, zapravo nisam nikada bila u kategoriji siromašnih (naravno, ne znači da ne stignem). Zapravo, nikada se nisam smatrala siromašnom. Kako se uopće mjeri siromaštvo? Da li je to dohodak koji prosječna obitelj stekne tijekom godine, pa se onda podijeli s brojem članova i onda usporedi sa dohotkom neke prosječne obitelji u tzv. razvijenom društvu?
Da li siromaštvo počinje kada shvatiš da je tvoja "sindikalna košarica" manja od one koju ti upravo pokušava uvaliti preko TV-a u predbožićno ludilo neki zapjenjeni sindikalist? Što bi ta sindikalna košarica trebala sadržavati? Mlijeko, kruh, jaja, poklone za bližu rodbinu, nove kuglice za jelku? Da li sam ekološko smeće od čovjeka kada kupim posječenu jelku, ili bih trebala kititi neko plastično drvce (prihvatljivije, mada nije ekološki kažu), a poslije mene neka se razgrađuje stotinama godina, nema veze.
Smatra li se siromaštvom kopanje po kontejnerima, redovi pred pučkim kuhinjama, male mirovine, nedostatak dovoljno mamografa, beskrajne liste čekanja za preglede, nemogućnost putovanja u trećoj životnoj dobi na neke sunčanije i sretnije destinacije gdje su umirovljenici sa svojim još vlasttitim zubima uvijek nasmijani ? Imamo mi li u Hrvatskoj uopće pravo smatrati se siromašnima?
Pazi sad, većina nas živi u svojim vlastitim stanovima, vlastitim kućama, vozimo automobile, imamo mobitele, telefone, računala,ljetujemo, radimo,radimo,radimo....a ni studiranje nije baš previše skupo, mada nije ni besplatno ( što uostalom, nikada ni nije bilo). Ne plaćaju se skupi dijagnostički postupci, a svi imaju zravstveno osiguranje po nekoj osnovi.
Da li su neki ljudi u mjestu gdje sam odrastala bili siromašni zato što nisu imali parket, ili smo svi bili siromašni pošto još nije bilo pravog vodovoda pa smo svi išli po vodu na pumpu? Da li smo bili sirotinja što nismo imali original Levis već su nam se traperice šivane od domaćeg materijala ispirale na ljubičasto. Sjećam se samo da smo bili sretni.
Iz ove perspektive mogu smatrati siromaštvom kada vidim slike na TV-u iz Afrike gdje dječje oči izgledaju ogromne, kao i trbuščići od naduti od gladi. Kada čitam da je 30 eura dovoljno da se jedno dijete školuje godišnje, a malo više da ima i hranu u školi. Kada nema cjepiva, a ako ga i ima onda nema novaca da se djeca cijepe. Kada bolesni od AIDSA umiru na podu straćare pretvorene u hospicij. I onda me obuzme strahovita sramota što nisam ništa poduzela, što sam siromašna hrabrošću i što je siromaštvo samo još jedna tema u našim malim salonskim raspravama koje vodimo. Biti siromašan ovdje dođe mi više kao stvar osobnog izbora, vlastito opredjeljnje i argument koji uvijek možeš potegnuti kada radiš bilancu životnih neuspjeha. Biti siromašan u Zambiji, Ruandi ili već negdje drugdje dođe mi kao podsjetnik moje vlastite oholosti, siromaštva moje vlastite duše.
Post je objavljen 15.10.2008. u 18:21 sati.