Rome Wasn't Built in a Day

nedjelja , 10.04.2016.

Upravo palim ovaj blog s ciljem da napišen hrpu gluposti i skužin da sam jučer objavila 200-ti post.Jupi jupi jej.
Dakle ušminkavam prezentaciju dok mi Taša javi termin sastanka,jer ne može skupiti večinski dio odbora da postignemo kvorum po pitanju Lipotice.Ma dobro ima vremena do sride.U sridu putujem za Milano.Jedva čekan.Googlan po internetu ideje za logo i pokušavan naškrabat neku bolju ideju od ove koju trenutno iman i koju trenutno razrađujem.Zašto?Zato jer moj profesor iz vizualnih smatra da ja mogu bolje od toga i da je taj logo je tek 10% mene.Možda je i u pravu,ali nekako trenutno mi ne ide smišljanje bolje ideje.Zapravo bolja mi ne pada na pamet.S druge strane moj profesor vizualnih mi trenutno nije najomiljenija osoba na svijetu,a je možda i malo dišpet u meni proradija i onda pomalo tvrdoglavo guran neki svoj film makar i na svoju štetu.Mala je je vrjerojatnost je da ću da mijenjat,ali ipak moran pokazat da se trudim pokušat i da do boljeg rješenja jednostavno ne mogu doći.Za objekt san našla konstruktivna rješenja da svi budu zadovoljni,al ovdje ipak nekako mi ne ide.
Zapravo san u nekom rasplesanom mood-u gdje slušan muziku i izvijan se u prostoru jer neman pametnijeg posla.Mislim imam,mogla bi ja sigurno nač nešto pametnije od scroolanja po fejsu i promatranja kako su ljudi generalno u kurcu i kako svi pljucaju neku lošu vibru i zlobu iz čista mira.
Ne znam šta mi je pogubnije za ljudski um činjenica da pojedinci pišu i objavljuju gluposti ili komentari onih koji na iste odgovaraju.Inaće san jedna od onih ljudi koji kategorički preziru analizu odnosa preko facebook komunikacije.Ko je kome lajka,ko je šta objavija,zašto...Kako...ko se pronalazi u kojoj objavi i kome je zaista namjenjena.Dajte ljud odrastite.Ako nekog voliš reci mu to u lice,ako nekog mrziš isto mu to reci u lice,ako nekog očeš zajebavat jer eto njemu će se svidit ili ga želiš raspizdit radi mu to ispred nosa u javnosti.Preko fejsa sramotiš samo sebe.
Ne ovjavljuješ stvari na fejsu da bi nekom nešto poručio,nego naletiš na neku sliku koja ti se sviđa pa je podiliš sa svitom,pa pisma koju slušaš trenutno jer se tako osjećaš...Lajkaš jer ti je iskočilo na naslovnici i znaš da osoba bi dala pičke za lajk pa joj poštediš moral i čednost tin lajkom,ne zato da bi netko 10-ti to vidio...ili možda lajkaš jer ti je to nešto stvarno prejebeno.
Ne radiš to ljudima za koje te boli kurac,to radiš ljudima do kojih ti je stalo.Jedini dobar doprinos facebooka kad su odnosi u pitanju je činjenica da te podsjeti kad je nekom rođendan...sve ostalo je preseravanje.
Nakon nekoliko mjeseci slušanja razno raznih facetime drama jednostavno mi je puna kapa.Svijet je selo i ta preseravanja imaju kobne posljedice kad se presele u stvarnost.Osim toga život je jedan,treba ga proživit svakoms tanicom tijela ne samo očima.Tako da volim te/mrzim te/odjebi ne vridi ništa ako ne vidiš i ne osjetiš reakciju onoga kome je upučeno.
Kad vidiš da mu pulsira žila na vratu ili čelu ili da mu lice poprimi onaj ljutiti izraz,a istovremeno vidiš onaj polusmješak koji se trudi prikrit jer i dalje je ljut i bjesan,a svejedno ne može ti zamjerat dovijeka jer i to je dio tvoje osobnosti i to je dio tebe jednako vrijedan za volit ili mrzit.
Nekako ove neke potekle situacije su me natjerale da shvatim da koliko god da se trudim ostat na neke stvari ravnodušna toliko je kontradiktorno mojoj osobnosti.Postoje stvari na koje ne moš ostat hladan.Postoje stvari koje ti znače previše da ih pustiš nezaštičene u ovaj svijet.
Neke lekcije nikad nećemo naučiti i uvijek ćemo biti slabi na nekim točkama.Bit ćemo slabi na pojedine crte osobine,na pojedine stavove,bit ćemo slabi na sve ono što je u nama ranjivo i branit čemo to u drugima.Rušit ćemo u sebi,ali štitit ćemo u drugima.Da se 5 puta rodim,neću razumit ljudsku potrebu za zlobom i nanošenjem boli drugima.Možda je do mene,jer ja volim popravljati stvari,ja volim uljepšavati svijet,ja volim raditi sve za osmjeh na tuđem licu kako bih svoj mogla ponosno nosit svaki dan i kako bi mogla volit ono što vidim u zrcalu.Nije me birga koliko loše izgleda na slikama niti koliko je dobro zamaskirano i isfiltrirano,bitnije mi je koliko dobar osjećaj pruža u stvarnosti.Važnije mi je da kad si tu znaš da nema mjesta gdje bi radije bio trenutno.Na kraju krajeva samo to se pamti.