Nice and cosily

četvrtak , 29.10.2015.

Primjetila san u zadnje vrime,kad me netko pita šta radin u životu i kad odgovorim da studiram oni namjeste neku žao mi je facu i kažu ajde dobro je.Ne znan šta se to točno poremetilo u svemiru da studiranje žalimo,a posao slavimo.Mislim naravno da čovjek treba radit.I naravno da treba zaradit.Ali prije kad bi netko rekao studiram,to je bilo ko da je osvojia Nobelovu nagradu,a danas je to kao ajde kad nemaš niš pametnije za napravit u životu.Kad smo došli do točke da podcjenimo nauku?Ma ustvari šta se ja čudim,pa živim ovdje na balkanu,u Hrvatskoj.Kako je jednom netko rekao gdje su najljepše žene,a natalitet je u opadanju,gdje su svi bogati,a žive ko prosjaci...Ne sjećam se više cilog teksta,ali svatko ga je bar jednom pročitao.Jedino šta se još nismo dogovorili jel to djelo srpskog ili hrvatskog autora,ali kako to obićno biva na kraju je ipak valjda bosanac.
Jutro je osvanilo s kišon i Lenny veli I love the rain.E pa Lenny i ja volin kišu.Volin kišu toliko da me kronični depresivci argumentirano hejtaju i žele mi da se utopin u kapima.
Okej dosta negative i hejtanja za tako lijepo jutro.Pas me istira iz kreveta jer je zaključija da neman ja šta spavat u 10 uri ujutro.Mislim stvarno.Onaj trenutak kad se pas pokaže razuman i tako uspije on u svom naumu i istira me iz kreveta i ja lipo sjednem za laptop,krenem radit i onda gospodin zaključi da će on nastavit spavat tu kraj mene dok ja radin i onda mi se utira isod ruke da ne mogu micat mišem,nego ruka mora bit na njegovom mekom krznu.Licemjer petokilni.
Ljudi moji stigla je zima konačno i nek malo potraje.Stvarno mi je muka od sunca više.Želin se zatvorit u kuću i zaboravit svijet bar na kratko.Želim da kad izađen buden toliko zakamuflirana šalovima,kapama,rukavicama,cvikama da ljudi pomisle ide terorist ili celebrity .
Sjećate se kad su vam kao malima govorili kad vidite Kosa(pticu) da to znaći da sreću.Mislim se sada tu dok sjedim i pokušavan razmišljat o čemu zapravo mislim.Uhvatim si neki blesavi smješak na licu i pojma ne znam zašto i što mi je na pameti.Uhvati me tako ponekad bez razloga,prišulja se iza leđa nečujno ko iznenađenje.I jedino što mi prođe kroz glavu je da sam sretna i hvala Bogu da nitko nije tu da isto vidi taj smješak.Jer da je netko tu sigurno bi pitao zašto se smijem i kako ljudima objasniti da se smijete jer vam se smije,bez nekog konkretnog razloga.Samo jer vam je to sad najprirodnije stanje.Smješak.