Luda kuća

četvrtak , 08.10.2015.

Danas je neki državni praznik.Dan neovisnosti ili državnosti,neman pojma i neda mi se sad provjerit na googlu.Uglavnom ne radi se pa mater luduje po kući.Jupiii.Not.Razbuđujen se,a to je proces koji traje.O novom tekstu Nadahnuća neću niti pričati,ali za one koje zanima podsjeća malo na onaj moj tekst "Malo o licima ljubavi" zapravo se oba bave povjerenjem,jer ako nemamo povjerenje nemamo ništa.On se bavi više tom tematikom na relaciji muškarac žena,ja tu tematiku širim na svaku vrstu odnosa,ali u srži zbivanja slažemo se u potpunosti.Kozmos.Luda kuća.DSK je jučer bila tu i Najbolja je došla i razgovarale smo,uglavnom o vjeri i politici i sličnim sranjima.I sad šta reć.Šta mislit.Zapravo nemam pojma.Koliko god da se trudim shvatit taj odnos,ne mogu.Zapravo ja sebe ne prepoznajem u toj priči.Imam osjećaj da je nešto drugačije u meni.Sigurno i je,nešto s čim se još nisam susrela.Nije mi slično da ne osjećam ništa,nije mi slična indiferentnost,nije mi slično da šutim i ne kažem ništa,da se izdvojim dušom iz prostorije i mislima odletim u neko drugo vrijeme,na neko drugo mjesto,nekim drugim ljudima.Uvijek sam prisutna tu i sada.Zapravo me cijela ova priča i najviše zbunjuje.Ne znam kako bi se postavila prema sebi.Na neispitanom sam terenu.Ok,preživit ću ja to.Preživila sam i gore.Ma u stvari osjećam da sam konstantno na nekon oprezu,da zapravo sebe držim pod kontrolom da ne puknem i kažem dosta je.Danas me pita za link bloga i kako je zanima što zapravo pišem.Ja zapravo nisam sigurna želim li da zna sve što mislim.Više je razloga.Prvi je razlog da ja više ne osjećam da joj kažem sve,drugi je razlog šta nisam sigurna kako će protumačit pojedine stvari.Treća stvar je da se ne želim opravdavat i da ne želim sebe dovodit u situaciju da se živciram.Jednostavno mi se neda.Umorna san od svega toga.Slušam danas šta priča i mislim si okej ima li ovome kraja.Mislim imala san osjećaj kao da mi netko prepričava neku dosadnu priču po milijunti put i jednostavno se kao isključim i neslušam,tj slušam,ali čujem samo bla bla bla i zapravo već znam kraj priče.Osjetim neku potrebu da se jednostavno isključim kad ona krene pričat o svom teškom životu.I znam da je sve jedva pola istine i ne kažem ništa,jer jednostavno nemam potrebu da kažem.Zapravo izašla san iz kuće da izbjegnen materinu histeriju jer dan provodi doma,a na kraju san se našla tu di sam se našla.Ovo mi služi kao ispušni ventil i ne želim se osjećat loše jer iznosim ono što mi je trenutno na umu.Moje Nadahnuće danas me opet oborilo s nogu,bacilo na koljena.P.Đinđer mi kaže lik nikad neće nać curu.Ja joj kažem ako sve propadne uvik ima mene.Meni uvik može doć,tu ga uvijek čeka mjesto.Da znam da hodam na granici ludila.Negdje između ostavi se toga i totalno se zakači za to.Sva sreća da se ne poznajemo i da smo bar 400 km udaljeni.Trenutno mi skechup opet blokaje i ovo postaje zabavno.Ako do kraja tjedna nikog ne ubijem,bit će dobro.