Ako me želite vidjeti, probudite se ranije, zaškiljite malo. Možda nas primijetite. Ima nas više nego što mislite“ Luka Ritz

srijeda , 07.10.2015.

Zapravo nadovezat ću se samo na predhodni post jer prespavala san dojmove.Sinoć nam je predavač nakon filma postavio pitanje kako se mi osjećamo?Svi su rekli bijes,ljutnju,itd.Ja nisan rekla ništa,ali pomislila san na razočarenje.Ne toliko na razočarenje cijelom tom tragedijom,koliko na razočarenje u naš sustav.I sama san nekoliko puta bila žrtva tog sistema tog vršnjačkog bullinga i školskog nerazumjevanja.Zapravo kasnije smo se dotakli nekakvih tema obrazovanja i vidim da ti mladi ljudi ne razmišljaju pogrešno.Samo znate koji je problem našeg sistema?Ne ulaže u svoje ljude,ne daje šansu nikome.Neki se uspiju izborit,probit ili imaju jako dobro zaleđe.To je nešto šta u meni izaziva razočarenje.Da nitko nije spreman djelovati.Dotakli smo se i promatrača,koji ne reagiraju.Mislim teško je reč kako bi netko reagirao da se nađe u određenoj situaciji.Mislim da je incident sa Croatia Busom jako dobar primjer promatračkog indiferentog ponašanja.Nisam imuna na takve situacije,jer iz nekog razloga mogu se pokušat postavit u svačije cipele.Zapravo svi smo mi na neki način oštečeni.Zapravo svi meni bliski ljudi imaju neke slične priče.Svatko je svoju bitku izborio na svoj način.Kao zapvjednik ili kao vojnik svejedno je.Na svih jednako pucaju meci.Preživit će samo oni koji su snalažljivi ili uporni.Uvijek me mučila ta činjenica kako naše religiozno društvo uvijek prodaje priču o miru,o dobroti i šta ti ga ja znam,a kad se dese ovakve strahote svi šute.Zapravo kad je postalo zabranjeno biti svoj.Mislim pričamo kako smo individualiteti i kako smo drugačiji,ali zašto onda isto nismo spremni prihvatiti kod drugih.Zašto smo licemjerni kao društvo.Zašto se trujemo međusobno negativnim emocijama.Zapravo nedopuštamo si razmišljat o ovakvim situacijama.Gledala sam taj film i kad san vidila da njegovi roditelji prodaju vikendicu i raspremaju njegovu sobu,mislila sam si pa zašto,zar ne žele sačuvat te uspomene.I onda san shvatila da je sve to prevelik podsjetnik da on više nije tu.Novac su uložili u jedu veliku stvar.U savjetovalište koje pomaže počiniteljima i žrtvama.Koliko ljudi mora umrijeti,koliko ljudi treba patiti da shvatimo da sila silu rađa.Da shvatimo da su svi postupci zapravo samo naši i da svi postupci imaju svoje posljedice.Dobri dobre,loši loše.Mislim ne mogu zamislit koliko je teško izgubit prijatelja na takav način,izgubit dijete na takav način.Zapravo izgubit ikoga na takav način prije vremena.Istina je da ponekad moramo izgubit nekoga da bismo pronašli sebe,ali ovo je ipak visoka cijena.Tugi treba podijeliti i kad se ona podijeli lakše ju je nositi,nakon podijele potrebno je projiciranje.Potrebno ju je usmjeriti u nešto što će spriječiti da drugi to osjete.Jer ne želimo svoju bol ni najgorem neprijatelju osim ako nismo neki sadisti.Bol tako mala riječ,a tako devastirajuča.Oduvijek sam volila ono dobro što nastane iz ovakvih tragedija.Zagreb ima toliko dobrih primjera gdje ovako nešto potresno probudi ljude i trgne ih na reagiranje.Dvije velike stvari,meni osobno najdraže su upravo Savjetovalište Luka Ritz i zaklada Ana Rukavina.To su dvije velike stvari koje su promijenile nas kao društvo.Dvi divne poruke koje su spojile naše svjetove.Dvi inicijative koje su mijenjale naš svijet.Ako ikad uspijem ostvariti svoj san da odem i stvorim si život u Zagrebu ove dvi stvari su definitivno pri vrhu mog to do list-a.Biti dio toga.Oduvijek sam vidila dio sebe u tim ljudima.Dio sebe u tim pričama.Zapravo tu je riječ o mojim vršnjacima,ali nije samo to.Kad pomislim na te neke pojedine glazbenike,kad pomislim na umjetnike onako imenom i prezimenom jednostavno se mogu zamislit kao dio toga svijeta.Mogu se zamislit kako sjedimo na trgu u petak navečer uz zvuk gitare.Mogu se zamislit kako volontiram za tako divne ciljeve.Netko će se učlanit u stranku u želji da promjeni svijet,netko će otići u buntovni aktivizam ko Sinčić.Oduvijek volim ovaj neinvazivni pristup,razgovor.Znam da je svijet okrutan,a život nepošten,ali nada ipak postoji.Bilo kakva riječ je uvijek bolja opcija od šutnje.Speak up.