On živi među zvjezdama,on je princ koji ne spava,on je anđeo mog vremena,dio mene dio svemira

utorak , 06.10.2015.

Pokisla san ko zadnja pička.Zafalit ću P.Đinđeru.Išle smo na neko sociološko predavanje,pogledala san film o Luki Ritzu i ono ostadoh šokirana.Prvi put da san zapravo čula cijelu tu priču.Mislim čula sam i prije za to.Bilo je na svim vijestima,ali nikad nisam pratila,jer nekako te tužne stvari me bole,ljute,razočaraju.Danas san vidila kompletan scenarij i malo je reć da san u šoku.Zapravo Luka Ritz je umro nekoliko mjeseci nakon napada.I onako te priče njegovih prijatelja i obitelji.Zapravo razine osjećanja i prihvačanja.Da se čovjek smrzne.Kasnije smo slušali jednog predavaća,socijalnog pedagoga.I onako na momente je bilo simaptićno i smješno,na momente tužno,n momente potresno i stravično.Prvi put da sam se zapitala jesam li ja stvarno spremna bavit se time.Jesam li spremna borit se protiv sustava da zaštitim one koji su dio sustava.Daleko od toga da volim pomagat ljudima i daleko od toga da uvijek tražim razlog i pronalazim razumjevanje,ali jesam li zaista spremna radit to za novac?Radit to dovoljno dobro da zavrijedim tu plaču?Umjetnost je moj život,moj kaos i moj svemir,cijeli moj život,cijeli moj svijet.Ljudska psiha je nešto što me počelo zanimat prije nekoliko godina,nešto u čemu san vidila da bi mogla bit dobra,nešto šta sam otkrila radeći na sebi,nešto šta je zapravo više stvar onog superjunaka u meni.Svi mi imamo nekog svog heroja,svatko spašava svijet na svoj način.Svi se mi borimo svojom tehnikom.Zapravo ful neki čudni splet osjećaja.Baš vas tjera na razmišljanje.Uglavnom večeras san čula toliko svojih rečenica,da ono glava mi puca.Lipo je znat da nisi sam na ovom svijetu,da i dalje u ovom sjebanon sustavu postoje oni koji se trude mijenjati svijet.Da postoje heroji,da postoje dobri,da postoje hrabri.Zapravo ako ikad ostvarim svoj san da u Zagrebu stvorim život.Želim doprinjeti ovakvim pričama koje su iz nečeg užasnog prerasle u nešto predivno i nadahnjujuće.Ne znan zašto toliko osjećam ljudske osjećaje.Zašto se poistovječujem s tolikim tragedijama,zašto se mogu pstavit u svačije cipele.Je li to nešto što ja želim ili je to nešto što mi dolazi spontano,urođeno.Čudno je to kako je trenutak dovoljan da te pomakne s stope i usmjeri ponovo na ono što jesi.Da te naizgled nešto nebitno,nešto što se tebe ne tiće zapravo trgne da se zapitaš što ti cijelo vrijeme zapravo radiš i što je još važnije zašto to radiš.Mislim da ću na spavanje s svim ovim dojmovima,možda sutra budemo mogla reći još ponešto o svemu,kad prespavam.Ali nekako u ovim momentima sve te politike postanu nebitne i lijevi i desni i centar i bogati i sirotinja i tužni i sretni,na kraju se opet sve svede na dobrog ili lošeg čovjeka.Svede se na sami bit egzistencije.U samu srž čovjekovog postojanja.Nema to veze ni s vjerama ni s uvjerenjima.Ima vese samo i isključivo s osobnom kontrolom.Čak i životinje imaju kontrolu nad svojim postupcima,zašto mi ljudi svoju kontrolu tako lako propuštamo iz ruku?Zapravo jedna stvar me danas posebno pomakla iz težišta.Zapravo jedno pitanje.Kolika je naša otpornost na tuđi hod po našim granicama?Do koje granice se s nečim možemo nosit.Što kad netko prijeđe tu granicu?Kakva će biti naša reakcija?Previše je to za razmišljanje u ove sitne sate,a mene sutra čeka nedefiniran raspored.Ali svakako možete promislit sami za sebe,malo o svemu.Ja ću ipak pokušat prespavat sve ovo pa reći nešto nekom drugom prilikom.