plakanje

Pricamo frendica i ja, pretresamo vikend po stoti put u zadnja dva dana.
Razlog je totalno smijesan, a mozda i tuzan, ne znam. Danas mi je urnebesno smijesan, a prije dva dana mi je bilo turbo tuzno.
U tom blablanju veli ona meni, ljudi placu u minutama i satima, a ti places u kilometrima.
Ahahaha. Zamislite vi to. Ja placem u kilometrima i to tocno 5,5 km.
Na putu do doma iz izlaska, pjeske, pijana ko letva…kad je krenulo, ijaooooo, nije stalo cijelu tu rutu.
Haha, al je zato osjecaj bio neopisivo ucinkovit. Izaslo je sve kaj treba i ne treba.
Tako je to kad idu kilometri.
Probajte.

A

onomu tamo

onomu tamo sasvim naprijed,
onomu tamo oko sredine,
onomu tamo posve otraga,

onomu tamo koji me ismijava,
onomu tamo koji me ponizava,
onomu tamo koji me prezire,

onomu tamo koga nikad ne razumijem,
onomu tamo koji me nikad nije htio shvatiti,

onomu tamo koga mrzim,
onomu tamo koji uvijek za me zapinje
onomu tamo kojega bih najradije ušutkao,

da, upravo njemu, pružit ću ruku pomirenja.

D.B.

A

srce

srce se nema da se ima,
srce se ima da ga daš svima!!!

pa makar to ne znam kako bolno bilo jer
“Godine nas obrade različito. Nekom postane važno s kim će leći, a nekom s kim će se probuditi.”

i zato jer
“Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.”

te onda
“Mislim, ako nisi znala, imam i ja osjećanja i onu suptilnu glupost što se zove srce.”

srce je tu da pomogne stadu slonova i kaze im nek odsecu jer on nije za nas!!!
HAHAH
zivio slon

A

odluke

Čini se da ženama puno duze treba da nesto odluce, donesu neku bitnu odluku, konkretnu, zivotono vaznu za razliku od muskaraca koji takve odluke donose poprilicno lako.
Bar se tako meni cini iz perspektive jedene zene.
Mozda sam u krivu, ispravite me ako grijesim.
No, kada zena konacno donese svoju odluku, onda je ona konacna, al doslovno konacna.
Nema vise povratka na staro.
Pregazila je to i ostavila u proslosti te hrabro koraca dalje s novim planovima i ciljevima.
Nije li tako, drage moje zenske?!

Time is all you're asking for
Stand your ground, never surrender
Oh, oh, oh, oh, I said
You never surrender, oh

A

kloseraj starog kvarta

vratila sam se doma, nakon nekih 6 godina, možda privremeno, možda stalno, tko će to znat.
Imam plan, za sada je povratak privremen, ali planovi se mijenjaju isto kao i dani koje imamo pred sobom.
Došlo je do toga da ne znaš više kako će dan izgledati, a kamoli mjesec ili godina, al svejedno san i cilj ostaju ma kad se ostvarili, oni su ta vodilja i odustanka nema ma što god da se desilo.
i tako ja već danima hodam i obilazim svoja stara mjesta, puna uspomena i života iza sebe da bih danas spoznala da se u biti ništa drastično nije promijenilo. Infrastruktura je napredovala, što je i bilo za očekivat, neki novi klinci su tu, al ta patina, taj stari štih kvarta je ostao i vratio me u ustrajnost u svojim namjerama jer u konačnici, sve sam ciljeve i snove tu i gradila, gradila iz temelja.
Od malih nogu do zrelosti.
Mnogo se toga srusilo, otpalo, otišlo, al glavnina svega je ostala, a to smo moj shartani kvart i ja koji disemo još uvijek isto i razumijemo se isto kao i nekad davno.
Hvala ti kvarte na toj spoznaji i daljnjoj snazi, neprocjenjivo je to od tebe
Jer ipak život je igra za sve,
A ljubav je nagrada
I treba vjerovat snovima
Jer istina nije uvijek ta
Kojoj se mora vjerovat
Ma koliko to željeli!

A

kut gledanja

svatko ima neki svoj pogled na stvari i nikada nitko ne ce imati istu percepciju o tome,
sličnu vjerojatno, različitu najvjerojatnije, ali identičnu, no way.
sjećam se ko danas kad smo na likovnom u osnovnoj školi trebali crtat predmet sa svog mjesta,
(i sad me oblije znoj jer crtat ne znam, a još k tome iz mog kuta gledanja, ijaooooo, haha) taj, likovni kut gledanja za mene je totalno nevažan jer nisam taj tip osobe, al zato kut gledanja na neke druge stvari, kao životne i tome slične, eeee to da, tu sam doma.
uvijek spremna na raspravu, savjet, komentar pa čak i raspravu sama sa sobom.
i tako nas taj kut gledanja, pogled na stvar ili kako god to nazvali može s nekim jakooooo zbližiti, jakoooooo udaljiti, ostaviti na dovoljnoj udaljenosti, granici pristojnosti i kud koji mili moji.
sve se to s godinama mijenja, kako se i mi sami mijenjamo, srećom da je tako jer nekako imam dojam da ne bi bilo dobro da smo stalno na istom mjestu i tapkamo ne znajući kuda, gdje, zašto, kamo i kako.
zato uzivajmo u promjeni te perspektive i odrastajmo sretni s novim pogledom i kutem iz kojeg vidimo stvari.

…malo nade, puno želja
život bježi, život ide…

A

Ne idi ispred mene,
Možda te ne ću slijediti
Ne idi iza mene,
Možda te ne ću voditi
Jednostavno idi pored
Mene i budi mi
Prijatelj

A

jesmo li...

sazrijeli kad možemo konačnom odlukom nekog ostaviti iza nas i krenuti dalje
sazrijeli kad nas više ne zanima tuđe mišljenje
bahati kad težimo savrsenstvu
mudriji, ako ne činimo greške od prije
pametniji kad okrenemo ploču
važniji kad smo sebi lijepi
jesmo li skromniji, ako sebi lazemo
jadni, ako se zbog drugog suzdrzavamo u osjećajima
mislili da će tako izgledati nas život
slutili da će se negdje nešto otvoriti kad se drugdje zatvori
sretniji kad smo pametniji
zaljubljeni u sve što nas okružuje
shvatili bit života

Jesmo li...

Ma daj okreni, taj ringišpil
U svojoj glavi

Jesi li .. ..

Uhvati ritam

A

edukacija

ah ta vrlo profinjena rijec u biznis krugovima
pih, a radi se o obicnom predavanju
mislim, tko je vidio predavanje kao izgradeni
poslovni covjek??!!
predavanja su za študente, ne, kiss die hand, tak se šika..
onak osobno ma i neosobno, smatram da bi prvo svi trebali
proc kroz boot camp u kojem bi se vratili onim osnovnim i
negdje usput izgubljenim vrijednostima koje bi svatko od nas
mozda ipak morao posjedovati.
bili bi svi sretniji, zdraviji, humaniji jer bi u konacnici
dobili ono cemu tezimo.
dobili bi spoznaju o sebi samome i o tome kako prvo moras sam
sa sobom znati zivjeti i biti zadovoljan, kako to nitko ne moze raditi
za nas.
takva edukacija, predavanje ne postoji jer to je tajna samo nama znana.
mozemo ju reci, ali ne znaci da ce to netko razumijeti, takvo predavanje
svatko razumije sam za sebe.

OOOOOOO ZIVOTE, reci nam ti svoju tajnu, educiraj nas i daj da shvatimo sto zelis od nas
sada i ovdje, onda i tada, za vijeke vjekova
daj nam svoj Amen
daj nam taj znak koji cemo prepoznati to nesto, tog nekog...

A

RIP

Oluja dođe i prođe,
Al samo je jedna slobode vrijedna
I to neka se nikada ne zaboravi!!!

Svim herojima želim da znaju :

Nije mrtav onaj koji je umro, nego onaj koji se zaboravlja

Nezaboravljeni živi vječno

Za let si dušo stvorena

Miruj, u smrti se sniva


Pokoj vječni svim herojima palima za domovinu
Mislim na vas zauvijek

A

nebo je granica

kad imaš snove
imaš viziju
kad imaš cilj
imaš motiv
kad imaš energiju
imaš akciju
kad imaš hrabrost
nemaš strah
kad imaš njega
imaš to nešto
kad imaš sebe
imaš sve
kad imaš vas
imaš ljubav

Samo je nebo granica
Digni pogled i uvjeri se

A

pitanja

zašto uvijek pitamo pitanja za koja znamo kakav će odgovor dati, a ne želimo ga čuti?!
zašto pitamo pitanja samo da bi pitali?!
zašto pitamo i prekidamo tišinu kad znamo da možemo dobit više odgovora iz tišine nego iz tog jednog, tamo u tišini suvišnog pitanjca?!
zašto pitamo kad znamo da nam ne žele odgovoriti?!
zašto smo dosadni i glumimo detektiva gdje nije potrebno i gdje je nepoželjno?!
zašto se to zašto ne pretvori u nešto drugo?!
I zašto ima svoje mjesto, ali kako i kada, tja...
nije uvijek lako prepoznati, treba biti mudar i shvatit različitost od sebe samoga
nismo svi za pitanje, neki smo više za priču iz koje dođu sva pitanja i svi odgovori sami
bez da smo ista rekli

A