blijedoplavi ženski rukopis

uzeti komad ugljena i nacrtati pticu.

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

ja sam svoju pustila.




tessa k od tesara

ima tako puno recepata koji uključuju čekanje... (30 sa 10)



Ponekad je i za napraviti savršenu fotografiju potrebno čekati... Znam to.
Potrebno znati čekati.
Ali ja nikad nisam znala čekati fotografiju.

Ne znam što znači čekati trenutak, svjetlo, sjenu, pogled i pokret koji se tek trebaju dogoditi, koji se trebaju idealno posložiti...

Ja jedino znam ukrasti one trenutke koji su mi već dotrčali u susret.
Ja ne znam čemu služi čeka...

Ne čekam u redovima za bankomate, ne čekam tramvaje, ne čekam sunčani dan da bih trčala...

Navodno u životu provedemo oko četiri godine čekajući. Neki od nas i više, pa i neki koji ne čekaju tramvaje i sunčane dane.

Čekamo savršeni trenutak, savršenog muškarca... ženu, telefonski poziv, kruh da se ispeče, tortu da stegne, vino da se rashladi, čekamo proljeće, da se magla digne nad aerodromom, snijeg, lubenice... čekamo san na oči, djecu u školi, more iza sljedećeg zavoja autoceste, čekamo sniženja, godišnji odmor, oprost, zaborav... da završi sastanak, da prestanu reklame, da počne predstava.

Alexandar Dumas je rekao da je sva ljudska mudrost sažeta u dvije riječi - nada i čekanje.

Narod je rekao: - Tko čeka taj i dočeka.
No ponekad ipak samo ono što je odbacio netko tko nije čekao.

Ne možemo čekati da nam se dogodi život.
A i glupo je kad on baš nikad ne čeka nas...
Ne da se offat, ne da se pauzirat, ne da se zamrznuti pa podgrijati u mikrovalki kad ogladnimo, ne da se daunloadati pa odgledati kasnije...
Ne možemo čekati da se idealno poklope i svjetlost i sjena i pozadina i objekt... pa da kažemo:
- Da to je taj život kojeg sam čekao. Nitko neće uloviti tako savršeni život.

Jer obično ostanemo battery low od takvog čekanja.

Ipak... moramo moći pričekati ono koje će sigurno doći,
ono što smo sami sijali - da nikne,
ono zeleno koje treba dozoriti,
moramo moći pričekati ono koje dolazi zbog nas,

i ono rijetko... jedinstveno.

A kad se to dogodi... sve minute, sati, godine čekanja

vrijedile su.



tessa k od tesara


p.s.
ako mi netko sada ovdje uleti sa Simonovom... shvatit ću to osobno.
tu smo se moj život i ja nekako jako iziritirali.
pa bolje ne.

... nakon 28 dana

__________________________________________________________________________________________________________________________________________





LIMONCELLO


- ispričaj mi opet o limoncellu... - kažem

a on počinje ispočetka,
baš kao da sam ga pitala prvi put:

počinješ s limunima, naravno.
3 žuta, 3 zelena...
limuni su kiseli iznutra, ali imaju slatku koru
za razliku od nekih ljudi ponekad...

tu me uvijek pogleda i nasmiješi se,
ali kao da recimo neki ljudi ponekad imaju neke veze sa mnom,
i ja taj dio baš nikad ne razumijem,
ali eto... volim baš taj dio.

pa jako pažljivo oguliš samo žuto
i zeleno...
to je ono što ćeš potopiti,
što će dati onu aromu koju tražiš.
bijelo moraš potpuno odstraniti. potpuno.
bijelo daje samo gorčinu.

govori dalje spajajući svoje riječi meko i polako,
a meni taj ritam donosi čudan osjećaj izgubljenog vremena i nejasne krivice,
pa brzo ubacujem svoje riječi u njegove,
kao specijalce maskirane u bezazleni osmijeh;

- koliko dugo ih ostaviš tako... potopljene?

- 28 dana. najmanje 28 dana.

- i...

- i zaboraviš na to.
vratiš se svom životu.
a njega jednostavno pustiš na miru na nekom njegovom tamnom mjestu.

uvijek kad kaže - neko njegovo tamno mjesto
kaže to kao da to neko mjesto ima veze s nekim ljudima
... kojima se on smiješi.

- a što ako želiš probati malo prije? okusiti. samo malo.

- ne! ne, ne i ne!
s limoncellom se ne smije žuriti.

kaže, a ja znam da je žurba o kojoj govori neka njemu daleka nepoznata boljka,
koju ja preuzimam samo kao grešku razmazane vjeđe na koju volim biti upozorena.

- i onda ga okusiš nakon 28 dana?

- da. onda ga okusiš.
pa ako je u redu... skuhaš slatki sirup,
tek toliko da otopiš šećer u vodi - ne smije potamniti
i dodaš.
ako nije u redu...
ostaviš na njegovom tamnom mjestu još malo.

kad ponovno kaže - na njegovom tamnom mjestu,
iako je to samo ista razmazana greška ljepote na vjeđi,
sigurno bi bilo lakše da je nisam osjetila kao čvrst stisak oko zapešća.

ali on nastavlja meko i ne preskačući otkucaje jednostavno kaže...

- i na kraju...
vidiš, to je samo limun i šećer i piće,
a u stvari... to je čarolija.
čekaš, čekaš i čekaš
to malo čarolije

koju onda kušaš polako.


i to je dio koji najviše volim...






koji sam ja čekala.



(nastavi niz... by tessa k)




tessa k od tesara

a.k.a. na čemu sam ja

__________________________________________________________________________________________________________________________________________


... i zašto jako teško percipiram "normalni svijet".










i tko to onda može zamjeriti?





tessa k od tesara

nešto kao nastavak na slijetanje...

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

POLIJETANJE

(ili... čija je, odakle je i iz kakvih je kuća ta mala?)























































(a metla?... by tessa k)







a mala je moja.



tessa k od tesara

... jutro bez ijedne mrve

__________________________________________________________________________________________________________________________________________







rekao je:

ja se tvojim lijepim vijestima radujem kao da su moje.
uživaj u tako lijepim trenutcima. to je ljepše i od čokoladnih mrvica u kavi.
hm da...
u tvom slucaju: ljepše od odsustva mrvica u kavi.




...



jučer mi je svanulo jutro bez ijedne mrve...









besprijekorno jutro.











osjećam da će dugo trajati...



tessa k od tesara

"Cuj, Neptunka, ako je osjecaj dobar, a ti ga zadrzi, ali malo mi je ovo ni ni ni...nista, nikoliko, ni....
Daj uz osjecaj koji zelis sacuvati malo potvrdnije i odredenije odgovore." (Sredovječni jučer)

ok... opisat ću taj nedvojbeni osjećaj, pomislih.
dat ću mu ovdje i ime i liniju sudbine.

__________________________________________________________________________________________________________________________________________




...



napisala sam cijeli jedan dugi odgovor još jučer,
onako... zanimljiv rekla bih,
a onda sam ga brže-bolje pred sobom sakrila u arhivu,
gledajući lijevo-desno... da me nije možda ipak netko vidio.

i sada još uvijek stidna ipak se pitam;

kada mi je i čijom rukom u pogled ukapana bojazan da je nedolično pisati kad si dobro,
da je sreću nepoćudno opisivati, pa i dok se još istražuje,
da je nedopustivo pisati konkretno,
da je besmisleno pisati razumljivo,
da je sramotno pokazati se u po bijela dana...

da će dok iskreno pišem o sebi isplivati i neke istine.

pa opet osjetih onu istu potrebu koja se na takve strahove
i znojne dlanove uvijek lijepi

da barem onda svaki tekst koji previše o meni zna,
bude opremljen i znanjem kako se momentalno samouništiti,

a ne da ja moram naknadno prljati fine ruke.








...

reći ću ipak još ovo:
jučer sam ponovno otkrila i to da sasvim drugačije pišem/živim
s crveno nalakiranim noktima.


ali svejedno;

dok ne omudrim,
dok ne sredim stid,
dok ne riješim problem kućnog odgoja protiv kojeg se nikad nije moglo...


izlagat ću svoje dlanove na pregled kao i do sada;

kao nejasno vidljive,
nikome pripadajuće,
skrivajući prste,

u crno-bijeloj inačici


u suton ili svitanje.


...

p.s.
jutros sam stavila novi sloj laka.



tessa k od tesara