Nepoznati Zagreb

Trokut, tik uz Aveniju Dubrovnik i željezničku prugu za Karlovac. Snimio: Vanja

U pozadini Hanamanove ulice u Voltinom naselju. Snimio: Vanja

Pješački plato u Sigetu. Snimio: Vanja

... tad se barem prošećite po Jadranskom mostu dok se to može učiniti bez opasnosti!



Pred početak mosta sa sjeverne strane. Snimio: Vanja

Vjerojatno znate da još traju radovi na obnavljanju tramvajske pruge kroz Novi Zagreb na potezu od Remetinečkog rotora do Sopota (navodno bi trebali biti gotovi za desetak dana) ... a možda i znate da da se dio pruge preko Jadranskog mosta ne obnavlja, a da po njemu, zbog radova sa južne strane, ne prometuju tramvaji?

A to sve zajedno pruža jedinstvenu priliku za ležernu šetnju mostom i to po samoj sredini, dijelu koji je inače rezerviran samo za tramvaje! Ja sam prekjučer iskoristio priliku i prošetao se (točnije, provozio biciklom!) mostom i evo mojih dojmova!

Za početak, pristup središnjem dijelu mosta sa sjeverne strane je više nego lak, dapače ugodan - po širokoj livadi koja okružuje tramvajsku prugu od stamice Studentski dom "Stjepan Radić". Na samom početku platoa mosta se nalaze asfaltna proširenja koja su načinjena za budući nadvožnjak kojim bi se tu na most trebala spajati već spominjana Splitska avenija kad se jednog dana izgradi. Na istočnom završetku kolnika nema ništa zanimljivo, no na zapadnom je napisana nečija poruka "Samo me ljubav može spasiti ... a ljubav me je uništila". A isto tako, sa zapadne strane na betonskoj ogradi se nalazi i jedan uradak pume34.



Poruka na kolniku. Snimio: Vanja


Puma34 u svom specifičnom iskazu. Snimio: Vanja

Nakon toga krenuo sam biciklom uz tračnice ... Vožnja nije bila čisti užitak zbog vrućine, no inače bi bila zanimljiva zbog pogleda iz neobičnog kuta na poznate objekte ... no, pazite pod noge, na tlu (betonu) ima dosta stakla, što zbog razbijenih boca koje su valjda vandali bacali iz tramvaja i auta, što zbog ostataka nakon prometnih nesreća. Na drugoj polovici mosta se nalazi i spomen izvjesnom Darku koji je tu poginuo u jednoj takvoj nesreći.



Snimio: Vanja


Ovako to izgleda kad se spustimo bliže tlu ... Snimio: Vanja


... a ovako kad se podignem. Snimio: Vanja


Metalno raskršće - susret tračnica i dijelova mosta. Snimio: Vanja


Pogled unazad. Snimio: Vanja


Boook! Snimio: Vanja


Na "šavovima" mosta dobro uspijeva i travica ... Snimio: Vanja


Ugodnoj šetnji je kraj, vrijeme je za suočavanje sa hrpama šljunka na gradilištu prije nego li sam dosegnuo Rotor i pješačke staze. Snimio: Vanja

Igralište NK "Rudeš" u jutarnjim satima. Snimio: Vanja

Pogledajte malo ove fotke, poznajete li ovo zapušteno zdanje?



Pogled sa jugozapada, od koncertne dvorane. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Pogled sa zapada, iz Paromlinske ulice. Snimio: Vanja


Nakon mnogo godina stari Paromlin se ponovo pojavio među zagrepčanima, više ga ne zaklanja kompleks starih zgrada za koje, iskreno, pojma nemam za što su se svih ovih godina upotrebljavale. Razlog za takvo iznenadno uskrsnuće je rušenje tih zgrada za izgradnju novog parkirališta koje će se nalaziti zapadno od Paromlina. Teško mi je u ovom trenutku reći da li je to za Paromlin dobra ili loša vijest, no ako ništa drugo sad ćemo ga bolje vidjeti sa ove strane.

A za vas koji biste ga rado pogledali i iznutra, pogledajte POST na blogu "Croatian Infiltration Group", ekipe koja voli istraživati napuštene građevine koje u pravilu nisu otvorene za javnost.
Ako vas ta tema zanima, pogledajte i druge njihove postove na kojima ćete naći opise posjeta većini poznatih hrvatskih zapuštenih objekata (kompleks na Petrovoj gori, napuštene vojarne itd) te čak i područja Černobila.

Što se Paromlina tiče, njihovu proširenu zbirku fotki možete vidjeti i OVDJE, a sjetite se da se i na ovome blogu moglo vidjeti raznih fotki unutrašnjosti Paromlina - bacite pogled OVDJE na Ivanove fotke!

Za kraj, evo kratke povijesti Paromlina preuzete s raznih web izvora:

1862.: Počela je gradnja mlina prema nacrtima Janka Jambrišeka u blizini željezničkoga kolodvora.
1863.: Sagrađen je tvornički dimnjak visine 30 metara.
1895.- 1900.: G. Carnelutti projektira i nadograđuje prizemnu poslovnicu.
24. srpnja 1906.: Paromlin zahvaća požar u kojem je zgrada uništena do temelja.
1907.: Počinje druga faza gradnje Paromlina u kojoj J. Deutsch i L. Honigsberg obavljaju građevinske radove, a za krovnu konstrukciju prvi put u ovim krajevima upotrebljavaju armiranobetonsku konstrukciju.
1916.: Gradi se skladište i 45 metara visok novi dimnjak.
1925.: Izbija novi požar u zgradi skladišta.
8. ožujka 1988.: Zgradu Paromlina zahvaća jedan od najvećih požara u Zagrebu nakon Drugoga svjetskog rata, u kojem je uništena cijela zgrada osim njenih vanjskih zidova.

Na kraju, zahvaljujem GP-u na dojavi ove vijesti koja me je potakla na pisanje posta!

Pješački plato između zgrada na Ravnicama. Snimio: Vanja

Trenutno se u radu kopa, gradi, asfaltira kao da je počeo novi građevinski bum, a beton i asfalt se dijele besplatno ... no, uz ovih dana konstantnih 35 stupnjeva u hladu pokušajte si zamisliti kako je onima kojima je radno mjesto na suncu pa još pored kamiona sa vrućim asfaltom, valjka ili finišera ... ili, ne puno bolje, pored kanti sa smrdljivom bojom za horizontalnu prometnu signalizaciju. Ja sam izdržao tri minute i već mi je bilo dosta ...




Heinzelova kod raskršća sa Planinskom. Snimio: Vanja

Pogled kroz platno reklamnog panoa na Muzičku akademiju u izgradnji (bivša zgrada "Željpoha" na uglu Deželićeva prilaza). Snimio: Vanja


Koga zanimaju detalji iz povijesti te kontroverzne zgrade (sagrađene prema projektu arhitekta Stanka Fabrisa između 1961. i 1964.) neka pogleda članak "Analiza polemika o zgradi "Željpoha" u Zagrebu 1961.-1964. godine" autora Zlatka Jurića i Ane Vukadin objavljen u časopisu "Prostor", broj 37, lipanj 2009. godine.

Pogled prema Muzeju za umjetnost i obrt. Snimio: Vanja


Pogled prema brigadi umjetnika čistilačkog obrta na Rooseveltovom trgu. Snimio: Vanja

HNK, za vrućeg kasnog popodneva. Snimio: Vanja

Dubrava, u blizini Konjščinske ulice. Snimio: Vanja

Dragi moji, ne znam da li ste kada promatrali pravila po kojima su ulice u pojedinim gradskim kvartovima dobivale imena ... recimo, u Maksimiru je grupa ulica nazvana po slikarima (od Vlaha Bukovca pa nadalje), u Dubravi uglavnom po naseljenim mjestima (Slavonija, Bosna itd), u Trnju postoji dio sa ulicama nazvanim po rijekama (Bosutska, Kupska, Koranska, itd) dok su na Sigečici otoci, na Trešnjevci su grupirane ulice nazvane po starim gradovima (Cesargradska itd), mjestima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Krapinska, Čakovečka itd) ... a u novijim kvartovima se u Prečkom nalaze glazbenici, Španskom pjesnici, na Jarunu sportaši ...

No, zanimljivo je da Zagreb, za razliku od mnogih drugih gradova, nema "Veliki trg", "Glavnu ulicu" ili recimo "Željezničku ulicu" ili "Poštarsku ulicu". A još jedna zanimljivost je vezana uz ulice posvećene mjestima u Hrvatskoj - recimo, Splitu, drugom najvećem gradu u Hrvatskoj, nije posvećena niti jedna zagrebačka ulica (dok recimo svoju ulicu imaju i Kaštele, Solin i Trogir - svi na Trešnjevci/Ljubljanici)! Isto tako, svoju ulicu nema niti Rijeka, treći najveći hrvatski grad - iako svoju ulicu imaju Trsat ili Kastav (oba isto na Trešnjevci, jugoistočno od Remize)!

Osijek, kao četvrti grad po veličini, ima svoju ulicu, u sklopu "slavonskog kompleksa" u donjoj Dubravi, Varaždin (u Sesvetama) i Karlovac (u Remetincu) imaju svoje ulice na logičnim mjestima, počecima prilaznih cesta ka tim gradovima, no, recimo, Velikogorička ulica je na Savici, a ne na prilazu Velikoj Gorici. Bjelovarska, Križevačka, Vinkovačka, Puljska, Zadarska i Šibenska ulica su na Trešnjevci, dok su Vukovar, Dubrovnik i Gospić dobili glavne ulice nakon stradanja u Domovinskom ratu.

A kao "cvebu" na kraju posta spomenut ću Splitsku aveniju, naziv koji se pojavio u izdanju plana Zagreba za 1998./1999. godinu (izdavač "Trsat - Marco polo") koji to ime dodjeljuje još neizgrađenoj ulici paralelnoj sa Savskom (ponekad nazivanoj i "produžena Šarengradska"). Ne znam da li je to ime igdje još spomenuto (ja nisam svjestan toga), no očito je da će se Split još načekati dok dobije svoju ulicu ili čak aveniju u Zagrebu.
.



.

Izvadak iz spomenutog plana grada.

Jučerašnji post o neznanom obožavatelju Jure Kaštelana je povukao jednog od čitatelja bloga da iz svoje foto arhive izvadi fotku slične tematike iz 2005. godine kada je nepoznati štovalac Ivana Gorana Kovačića na početku Felbingerovih stuba zapisao njegove stihove - S, hvala na fotki, vrlo cijenim ovakve priloge!




2005. godine uz Felbingerove stube. Snimio. SassaSs

Vjerovali ili ne, poznati pjesnik Jure Kaštelan ima obožavatelja i među mlađom generacijom koja bolje komunicira kanticom spreja nego recitacijom - evo neuobičajenog graffita sa njegovim imenom u "podzemlju" Savice.


U podrumskoj garaži u Lastovskoj ulici na Savici. Snimio: Vanja

Evo još jednom jedne od mojih omiljenih tema, još jedne male pričice na temu prometnih znakova i uz njih vezanih konvencija ...

Kod nas u Zagrebu (a rekao bih da to nije samo slučaj kod nas već i šire) je mnogo više pješačkih pothodnika nego nathodnika. Kad malo bolje razmislim, jedini pješački nathodnik kojeg se mogu sjetiti uopće nije vezan uz cestovni promet - to je nathodnik preko željezničke pruge kod Kustošije (Ilica-TOZ). (Znate li vi možda još neki kojeg sam je propustio?)

I, stoga i nije čudno da prometni znak vezan uz prijelaz pješaka izvan nivoa ceste predstavlja upravo pješaka koji SILAZI (dakle, kreće u pothodnik) niz stepenice, a ne onoga koji se uz stepenice PENJE. Jasno, nekad su stepenice bile neizbježni (i najčešće jedini) dio pothodnika/nathodnika, a sada je u suvremenim pothodnicima sve više silaznih rampi, ravnih, spiralnih i kojekakvih, te liftova, no smatram da bi to bilo previše nejasno za pokazati piktogramom tako da će stilizirane stepenice i nadalje ostati simbolom za pothodnik iako više nisu jedini i glavni način za prolaz "down under".

Nego, da li ste primjetili da kod starih pravokutnih (ali ne kvadratnih) znakova piktogram-ljudić silazi niz stepenice nalijevo, dok kod novih kvadratnih taj isti ljudić (sada još stiliziraniji - glava mu je postala jednostavan krug, izgubio je ručne prste, stopala i obrise odjeće) silazi nadesno?
Ne znam postoji li za tu promjenu nekakav bitan razlog (Bolja uočljivost? Sumnjam!) ili je jednostavno dizajner novog znaka bez gledanja na stari potrefio suprotan smjer, ali bi me baš zanimalo zašto je to tako.



Oba znaka snimljena su uz pothodnik ispod Aleje Bologne i željezničke pruge kod Stenjevca/Gospodske ulice - stari je kod izlaza na autobusnu stanicu, smjer istok, a novi kod izlaza na autobusnu stanicu, smjer zapad.. Snimio: Vanja


Rado bih vas razveselio i sa još jednom cvebom s tog polja, znakom pothodnika pored nathodnika, međutim nisam ga sreo u Zagrebu (iskreno, više se čak niti ne sjećam gdje sam ga to uočio, u kojem gradu i kojoj zemlji ... :o( ), a i propustio sam ga fotkati tako da, na žalost, ostajete bez toga.
Imate li vi za dodati neki biser na ovu pothodničku temu?

... govorio je još Obelix, sjećate se, zar ne?.

A sigurno govore i gradski službenici koji moraju uvijek iznova osmišljavati ulične natpise za kvartove u kojima se ponavljaju imena ulica uz koja treba stavljati i oznake rimskim brojevima. I onda svaki od njih ima neki svoj sistem pa kad se tokom vremena svi ti sistemi nađu zajedno na ulicama onda nastane pravo šarenilo. Evo kako to izgleda na ulicama Požarinja, kvarta na Gornjem Bukovcu u kojem 15 ulica dijeli jedno te isto ime uz oznaku rimskim brojem.

Ovo je najstariji način pisanja, sa rimskim brojem nakon imena ulice, tabla datira iz 70-tih godina kada sam tim kvartom prolazio na putu do osnovne škole.


Snimio: Vanja

Slijedeća u nizu je bila tabla sa rimskim brojem ispred imena, ona se pojavila pred desetak godina.


Snimio: Vanja

Najnovija varijanta je ona sa ponovo rimskim brojem ispred, no sada i sa točkom - pojaviola se pred koju godinu.


Snimio: Vanja

I, koja je po vašem mišljenju ispravna?

Ne bojte se, neću vam pokazivati prizore iz smrdljive kanalizacije već (više-manje) pitome zelene prizore sa površine, sa mjesta ispod kojega teče podzemna prljava rijeka!

Prepoznajete li možda ovu lokaciju?


Snimio: Vanja

Ili ovu pješačku stazu?


Snimio: Vanja

Ta pješačka staza se nalazi na maloj uzvisini ispod koje teče već spominjani Drek river (tu mu se otprilike nalazi polovica njenog podzemnog toka), a stazica koja vodi iz smjera raskršća Držićeva/Vukovarska naprasno završava kod ograde Autobusnog kolodvora iza čije se ograde na jugozapadnom dijelu nalazi spomenuto zelenilo sa prve fotke.


Ograda Autobusnog kolodvora zarasla u grmlje. Snimio: Vanja

U tom uglavnom mirnom kvartu (uz ipak čujne odjeke buke sa raskršća) se nalazi i zanimljivo dječje igralište - najzanimljiviji detalj je taj da je ono potpuno obraslo u gustu travu! Nema tu pješčane podloge, betona, asfalta niti onih suvremenih amortizirajućih podloga - sve je prekriveno mekom travom.


Zanimljiv pješčanik za najmlađe, vjerojatno star koliko su i stare okolne zgrade (dakle, iz kasnih 50-tih). Snimio: Vanja


Ove klupe su novije, no svejedno uglavnom samuju ... Snimio: Vanja


I ljuljačke su uokvirene travom. Snimio: Vanja


Stara zgrada Vukovarske 239 kao pozadinska kulisa zelenome igralištu. Snimio: Vanja

Prije same priče o tom mjestu kojeg velika većina vas sasvim sigurno neće željeti sama posjetiti želim vas podsjetiti na jednu činjenicu koje možda niste ni svjesni: Zagreb je grad bez ušća.

Mnogi gradovi upravo ušćima (rijeke u rijeku, rijeke u jezero ili more) duguju svoj postanak. Primjera ima i kod nas - Sisak je nastao upravo zbog strateške pozicije na ušću Kupe u Savu, dok je Karlovac neraskidivo vezan sa svoje 4 rijeke, Kupu, Dobru, Mrežnicu i Koranu. Rijeka je nastala na ušću Rječine u more, dok su povijest Splita i Dubrovnika također bar dijelom vezane uz njihove istina kratke vodotoke kod Solina (Salone) i Rijeke Dubrovačke.

Sličnih primjera ima i u svijetu, počevši od ne tako daleke okolice (Beograd koji je život počeo oko Kalamegdanske tvrđave na ušću Save u Dunav) pa nadalje (recimo, Stockholm je nastao na spoju jezera sa morem), a mnogi gradovi i dalje žive od svojih ušća iako ona nisu nužno tik uz grad (najveće evropske luke, Rotterdam i Hamburg, su nastale upravo u riječnim tokovima ne tako daleko od njihova ušća).

Meni osobno je jedan od najljepših gradova na ušćima Passau, njemački grad tik uz granicu sa Austrijom, koji se nalazi na ušću rijeke Inn u Dunav. Obje rijeke su na tim mjestima široke i snažne, Dunav se brine za transportnu funkciju od koje grad i danas živi (nevjerojatno velik broj turista dolazi i odlazi brodovima na krstarenju Dunavom) te za zaštitu od sjevernih vjetrova svojom strmom sjevernom obalom, dok Inn ima pretežno "dekorativnu funkciju" sa lijepim šetalištem podno gradskih zidina uvijek obasjanim suncem.

A Zagreb? On istina ima svoju rijeku Savu (čije prisustvo nedopustivo malo koristi i koja je u ovom obliku više-manje strano tijelo unutar grada), no ne samo da u njegovoj blizini nema neke druge rijeke iole slične veličine već je praktično nemoguće vidjeti i ušće bilo kakvog potočića u Savu. Jedan jedini potok ima čast uliti se u rijeku na dostojan način vidljiv građanstvu: to je potok Črnomerec koji se u Savu ulijeva u blizini Savskog mosta, a u kojega se nešto prije ulijevaju udruženim snagama potoci Kustošak i Vrapčak (i ta njihova mala ušća su u stvari vrlo zgodna mjesta - osim sredinom ljeta kad se potoci pretvore u plitku močvaru ili čak samo isušena blatnjava korita).

A gdje su ostali potoci, pitat ćete se vi, ta nije Zagreb grad bez potoka. Ostali potoci se, na žalost, svi skupljaju na nivou -1, u podzemlju, u vodotok popularno nazvan "Drek river". Taj gradski vodotok počinje svoj život na Mihaljevcu gdje se susreću potoci Ribnjak, Pusti dol te još neki drugi potočići i čine potok Medveščak koji odmah nestaje u podzemlju. Tok mu zatim uglavnom slijedi ulicu Ksaver odnosno Medveščak i Ribnjak, zatim skreće ka Džamiji, prolazi uz Branimir-plac i zaleđem Autobusnog kolodvora, skreće uz Vukovarsku (jedna grana pak ide "prečicom", ispod Radničke ceste) da bi nadalje tekla uz Radničku gdje je još pred nekoliko godina pod imenom "Odvodni kanal" uz jata riječnih galebova nosio svoj smrdljivi kanalizacijski teret ka rijeci Savi. Sada je taj susret sa otvorenim nebom pomaknut još dalje, ka Strugama i pročistaču otpadnih voda - o tome ste već čitali na stranicama ovog bloga u postovima "Drek river" i "Tamo gdje Drek river postaje mirisni potočić".

No, još uvijek ostaje tajna - gdje se Drek river ulijeva u Savu i kako izgleda to famozno ušće? Odlučio sam potražiti odgovor na to pitanje pred otprilike mjesec dana, taman u možda najnezgodniji trenutak, za najtoplijeg dana ove godine kada je temperatura u gradu iznosila 39 stupnjeva - em je šetnja po tim temperaturama sama po sebi neugodna, em su "miomirisi" koji se šire pod takvim uvjetima još intenzivniji ... no, preživio sam i evo priče!

Kao prvo, treba napustiti teritorij samog grada i iz Ivanje Reke (koja se administrativno još nalazi unutar grada) prijeći u Hrušćicu, selo praktički spojeno sa Ivanjom Rekom ... ali ipak odvojeno trasom zagrebačke obilaznice. Tamo (vidi isječak iz Google-servisa!) treba proći kroz selo do baze "Vodoprivrede", na kraju asfaltne ceste, i od tamo se pruža pogled na završni dio toka Drek rivera.


Izlazak iz grada - kao što vidite, i ovdje se nalazi plava tabla iako se izlaz ne nalazi na cesti rezerviranoj za promet motornih vozila. Snimio: Vanja


Prikaz veće karte
Google maps, ušće drek rivera u Savu.


Pogled u smjeru ušća u Savu. Snimio: Vanja


Podrobniji pogled u vodu ne ostavlja sumnje o njenom porijeklu ... no, smrad, na sreću, nije bio neizdrživ. Snimio: Vanja

Nakon toga do samog ušća vodi kvrgava makadamska cesta (provozna i za aute, ali uz dužan oprez! Rampa na kraju asfalta je, čini se, konstantno podignuta.) i parkiranje je moguće praktično uz samu rijeku. Na moje veliko čuđenje, tamo je bilo dosta svijeta - nekoliko ribiča, izvan vode, ali i u njoj (tik kod ušća!), dvojica mladića su tražila plažu za kupanje (usprkos mojim upozorenjima o tome kakva se voda ovdje ulijeva) dok su sa suprotne strane rijeke, istina nešto više od ulijevanja drekaste vode, dvoje ljudi gacali po vodi do koljena.


Posljednji metri prije ušća uz polomljene betonske blokove koje je valjda razrušila neka od bujica. Snimio: Vanja


Ušće - mali brzak desno dolje stiže iz Drek rivera. Snimio: Vanja


Ribič do koljena u vodi nepunih 20-tak metara nizvodno od ušća. Snimio: Vanja


Pogled na Savu od ušća nizvodno. Snimio: Vanja


Pogled na drugu obalu i šetače po vodi. Snimio: Vanja

Samo mjesto je potpuno neromantično, uz polomljene betonske blokove na završetku toka, obraslo negostoljubivim korovom do ramena i ponekom osamljenom vrbom te pokoji tovar na divlje naveženog smeća ... no, eto, tako izgleda jedno od tri iole značajna ušća na području grada Zagreba.


Sava - razlivena, sa nekoliko otočićima odvojenih tokova, potpuno drugačija negoli ju poznajemo iz Trnja ili Novog Zagreba. Snimio: Vanja


Sava, koju stotinu metara niže od ušća. Snimio: Vanja

A ostala ušća, manje značajna? I koje je to famozno treće ušće, dapače čak najveće? O tome jednom drugom prilikom!

Evo sad jednog bisera iz ZET-ove "špajze" - ne znam da li ste već primjetili ovaj natpis na novim ZET-ovim autobusima? Moguće je da već jeste, no isto tako je moguće da ste, kao i ja, za prvih nekoliko gledanja previdjeli grešku kojom je umjesto "break the glass" napisano "brake the glass" pa se umjesto razbijanja stakla u slučaju nezgode savjetuje njegovo kočenje!


Snimio: Vanja

Evo me ponovo kod kuće nakon godišnjeg, a to znači da će se uskoro i ritam mojih postova vratiti na uobičajenu razinu! A do tada, dok još raspakiravam prtljagu i privikavam se na zagrebački zrak, evo još par štikleca iz kasnoproljetne arhive!

Vjerojatno ste primjetili kako vječni sukob između vozača i prometnih stručnjaka svake godine poprima nove i nove dimenzije (sjetite se recimo OVOGA posta!) - prometni stručnjaci smišljaju nove metode kojima bi spriječili vozače da rade nepodopštine, a oni pak izmišljaju kako bi im doskočili. A jedna od novijih metoda je postavljanje gustih špalira svijetlećih prometnih oznaka ("stupića") na kritičnim mjestima gdje su vozači običavali prelaziti u "zabranjeno područje". Jedno od prvih takvih lokacija je bila Domjanićeva ulica i stupićima se zabranilo skretanje ulijevo iz pravca sjevera u Šrapčevu ulicu, no moju je pozornost privukla šuma štapova kod raskršća Branimirove i Petrinjske, nedaleko Pošte broj 2, jer su tu intenzitet svježe bijele boje na kolniku i gustoća štapova dosegli ekstremne razmjere - za ilustraciju, evo dvije fotke te blještave šume!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Ljeto je i sezona je "kiselih krastavaca" (a i ja sam koju tisućicu kilometara daleko od Zagreba i svježih priča ) pa ću i ja posegnuti za jednom ne potpuno svježom, ali ipak zanimljivom pričom koja datira iz proljeća.

Možda ste primjetili da je tokom proljetnih mjeseci Dubravkin put bio u rekonstrukciji - prijašnji stari asfalt i makadamski put su raskopani do temelja i čini se da je u planu bilo asfaltiranje cijele staze uz postavljanje prikladne kanalizacije. Cijela ta priča može završiti pohvalno (ako se sve to izvede sa dobrom mjerom ukusa), ali i porazno (ako se staza pretvori u asfaltnu cestu) ... ako netko zna kako to sada izgleda, neka se javi!

No, ono što vam želim ispričati je vezano za temelje te staze - naime, kao priprema za asfaltiranje po stazi su razbacani kojekakvi komadi kamenja i betona nađeni tko zna gdje, a moj znatiželjni sin je pronašao i komadiće nekakvih mramornih ploča! E sad, da li su to nekakve probne verzije koja su odbačene tko zna gdje ili je to netko zaista odbacio pravu nadgrobnu ploču ... ili se tu možda radi o nekakvim vandaliziranim spomen pločama iz NOB-e, to ne znam - no, vama na znanje i ravnanje evo što smo tamo našli - spomen na neku obitelj Car!


Nalaz sa Dubravkina puta. Snimio: Vanja