Nepoznati Zagreb

Sve fotografije snimio: VT


Možda ste šećući gradom zamijetili na nekim zgradama u centru grada natpise koje govore o onima koji su ih gradili - arhitektima, "ovlaštenim graditeljima" ... Na prvi pogled, tih većinom neupadljivih natpisa nema mnogo, no ako pažljivije zagledate fasade i haustore Donjeg grada, ali i Maksimira, Medveščaka, Črnomerca, starijih dijelova Trešnjevke, primjetit ćete kako jednostavno iskrsavaju pred vašim očima.

Jedan od prvih ljudi koji su se zainteresirali za te takozvane "otiske graditelja" je bio prerano preminuli Fedor Kritovac. Još 2001. godine objavio je u časopisu "Prostor" (br. 9/2001) članak pod naslovom "Natpisi i oznake graditelja na zagrebačkim zgradama". U tom je članku pored kraćeg teoretskog uvoda nabrojao i natpise koje je on pronašao šećući zagrebačkim ulacama: sve zajedno njih 64. Pored članka g. Kritovac je priredio i izložbu koja je postavljena u Muzeju grada Zagreba u ožujku-travnju 2001. godine pod naslovom "Arhitekti i graditelji na zagrebačkim pročeljima".

I, sve od tada su natpisi i dalje stajali na tim pročeljima i dijelili njihovu sudbinu: rušeni i bivali (ili ne bivali) obnovljeni, prekrivani reklamama i jumbo plakatima ... sve dok se za njih nije zainteresirao stalni čitatelj i suradnik ovoga bloga VT. Nije žalio truda nego je ne samo obišao sve 64 adrese spomenute u Fedorovu članku i zabilježio sadašnje stanje već je pronašao i neke nove natpise tako da trenutačno stanje njegove zbirke broji čak 122 natpisa! Ja se iskreno divim obavljenom poslu i od sveg mu srca zahvaljujem što je odlučio podijeliti svoju zbirku sa mnom i svima vama!

Dakle, od danas i vi možete napraviti uvid u prikupljenu zbirku, a interes za ovu vrijednu kolekciju je pokazao i Muzej grada Zagreba koji je dobio pravo na korištenje ovih informacija i VT-ovih fotografija. Naravno, kao što je grad "živo tijelo" tako je živa i ova zbirka (a vjerojatno i nekompletna!) tako da vas VT i ja pozivamo da dojavite svaku promjenu koju primijetite na nekom od ovih natpisa, a isto tako da i javite pronalazak novih natpisa ovoga tipa.
(nemojte smetnuti sa uma da natpisi ovoga tipa postoje i na novijim zgradama, građenima u 50-tima, 60-tima pa i nadalje, no oni će biti tema nekog slijedećeg posta - uzmimo zasad neka granica bude 1945. godina)

Evo liste poredane po abecednom slijedu ulica u kojima se natpisi nalaze:



U slijedećim retcima nabrojat ću osobe čija imena se nalaze na gradskim fasadama, a uz one poznatije dat ću i osnovne biografske podatke. Treba napomenuti da se svi oni mogu ugrubo podijeliti u dvije osnovne grupe, "umjetnike" (arhitekte) i "poduzetnike" (graditelje). O "umjetnicima" je tu i tamo moguće pronaći pokoji podatak na Wikipediji, leksikonima, stručnim člancima i sličnim publikacijama, dok su se informacije o "poduzetnicima" gotovo sasvim izgubile tokom vremena i možda bi ih se moglo naći tek u gradskom arhivu, u starim časopisima i zapisnicima.

Abecednim redoslijedom bi ova lista izgledala ovako:




Što se zastupljenosti pojedinih imena tiče, statistika kazuje slijedeće:

12 - Stanko Horvat, Rudolf Lubinsky
11 - Stjepko Aranjoš (sam 7, a 4 zajedno sa Popovićem)
7 - Pollak & Bornstein (5 sami, a 2 zajedno sa Albertom), Martin Žugčić
5 - Benedik (3 sam, 2 zajedno sa Baranyaiem), Franjo Durlen, Jakša Hintermeier,
4 - A. Kabiljo, braća Sorg
3 - Deutsch (2 sam, 1 sa Honigsbergom), Lorber & Mevorah, Oscar Munder, Dionis Sunko, Gustav Weller
2 - Bastl (1 sam, 1 sa društvom), Braća Carnelutti, Valentin Cella, Juraj Črček, Goldscheider & Mihok, B. Jurdana, A. Lukežić, Podhraški (1 sam, 1 sa Majnarićem), Popović, Stjepan Wutte
1 - Anžel, Bilinić, Dujmović, Galin, Hauptfeld, Jelić, Petaj, Rabex & Petković & Celiščak, Šimunec, I. Žugčić

Naravno, ova statistika ne kazuje previše o zastupljenosti pojedinog arhitekta ili građevinara u ukupnoj izgradnji grada već više o tome da li su dotični bili skloni ostavljati svoje potpise na fasadama ili ne te koliko su se oni održali na njima ... no, ona ipak daje određenu "specifičnu težinu" pojedinim autorima.

U nastavku ću vam dati nekoliko biografskih crtica (izvađenih pretežno sa Wikipedije) o tri najpoznatija arhitekta iz tog doba (za još nekoliko posjedujem osnovne biografske podatke, no o većini nije poznato gotovo ništa).

Rudolf Lubinski (Zagreb, 31. listopada 1873. - Zagreb, 27. ožujka 1935.[1]), bio je jedan od najvećih hrvatskih arhitekata secesije. Njegovo najpoznatije djelo je poznata zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu u Zagrebu.

Lubinski je rođen u zagrebačkoj židovskoj obitelji - Lubinski-Lövy, studirao je na Technische Hochschule u Karlsruheu, nakon studija jedno vrijeme radio je u arhitektonskom birou Josefa Durma, sudjelujući u projektima za Offenburg, Köln, Karlsruhe i Freiburg. Sudjelovao je i u razradi projekta za Sveučilišnu knjižnicu u Heidelbergu, što će mu osobito dobro doći kao stečeno iskustvo u poznijem radu u Zagrebu.

Od 1907. radi u vlastitom ateljeu u Zagrebu. Projektirao je brojne stambene kuće u: Nazorovoj, Petrinjskoj, Masarykovoj. Njegovi značajniji projekti su bili; Evangelički centar u Gundulićevoj (1909.), Svećenički dom u Palmotićevoj (1910.), Zgrada osiguravajućeg zavoda u Mihanovićevoj (1928.). Od 1911.-1913. radi na svom najvećem projektu zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu u Zagrebu, taj projekt dobio je kao prvoplasirani na javnom natječaju. Taj objekt bio je ono što danas zovemo total dizajn, on je projektirao sve na tom objektu i tako ostvario jedinstvo arhitekture, dekora i opreme. Od 1926. do 1930. radi na židovskoj sinagogi u Sarajevu Il Kal grandi.

U njegovu ateljeu radilo je mnogo arhitekata, koji su poslije izrasli u velika imena zagrebačke moderne arhitekture: Stjepan Planić, Stjepan Gomboš, Juraj Neidhardt i brojni drugi. Njegov posljednji projekt bila je poslovna zgrada u Gajevoj 5 , u ovom projektu Lubinski je zaplivao je u vode funkcionalizma, dokazavši da je ostao duhovno mlad. No on će ostati upamćen u povijesti hrvatske arhitekture prije svega kao najveći hrvatski secesijski graditelj.

Aladar Baranyai (Szászvár Mađarska, 11. prosinca 1879. – Zagreb, 5. siječnja 1936.), hrvatski arhitekt.
Među prvima u hrvatsku arhitekturu unosi duh secesije. U svojim je projektima težio ka sintezi arhitekture, obrta, skikarstva i skulpture. Do Prvog svjetskog rata njegovu arhitekturu karakterizira naglašena secesijska dekorativnost. Nakon rata u duhu modernističkih strujanja teži ka pročišćavanju oblika.

Graditeljsku školu završio je u Zagrebu 1899. godine. Povremeno je pohađao predavanja na bečkoj Hochschule für angewandte Kunst. Od 1902. do 1905. radi kao glavni projektant u građevnom poduzeću Pilar- Mally- Bauda.
Godine 1905. osniva u Zagrebu s arhitektom Slavkom Benediktom građevno poduzeće „Benedikr & Baranyai, arhitekt i graditelj“. Od 1912. do 1914. poduzeće je imalo podružnicu i u Rijeci. U suradnji s Benediktom Baranyai je projektirao brojne javne i stambene zgrade te obiteljske kuće. Poduzeće „Benedikr & Baranyai, arhitekt i graditelj“ djelovalo je do 1931. godine. Nakon prekida suradnje djeluje u vlastitom atelijeru u kome radi i njegov sin Pavao.

Uz arhitektonsku djelatnost Baranyai se uspješno bavio i dizajnom. Oblikovao je namještaj, pribor za jelo, rasvjetna tijela i dječje igračke.
Aladar Baranyai iznenada umire u Zagrebu 5. siječnja 1936. godine.

Leo Hönigsberg (Zagreb, 1861. – Zagreb, 1911.), hrvatski arhitekt.

Leo (Lav) Hönigsberg studirao je 1879.- 1883. na Technische Hochschule u Beču kod Hainricha v. Ferstela i Karla Königa. Prakticirao u bečkima atelijerima kod Ludviga Tischlera (1883.- 1884.) i A. Kronesa (1885.- 1886.). Od 1887. djeluje u Zagrebu. Godine 1889. u zajednici s Deutschom osniva atelijer Hönigsberg & Deutsch.
Atelijer Hönigsberg & Deutsch.

Na prijelazu 19.- 20. stoljeće arhitektonski atelijer Hönigsberg & Deutsch jedan je od vodećih suvremeno ustrojenih zagrebačkih atelijera. Svojim će djelovanjem Hönigsberg & Deutsch postati najznačajnijim i najdjelatnijim predstavnicima kasne faze zagrebačkog historicizma, u čijim će se ostvarenjima prepoznavati utjecaji bečkih arhitekata Ludviga Tischlera i Karla Königa, poznatih po građevinama neorenesansnih oblika. Upravo zahvaljujući bečkim dojmovima, ali i Deutschovim iskustvima, koje je stjecao u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj, te njegova suradnja s francuskim arhitektom Lefevreom u Parizu, zagrebačke će ulice na prijelomu stoljeća preplaviti eklektičko šarenilo neostilskih pročelja renesanse, baroka i rokokoa.

Samo u Zagrebu do 1900. atelijer Hönigsberg & Deutsch izvesti će više od sto gradnji. Važnija ostvarenja: stambene palače Halper (1887.- 1888.), M. Hönigsberg (1887.- 1888.), Schlesinger (1891.), Preister- Schillinger ( 1891.- 1893.) i Bukovac (1895.- 1896.); trgovačko- stambene zgrade M. Hönigsberg (1894.), Farkaš (1898.) i Spitzer (1899.), Dom saveza učiteljskih društava (1887. 1888.), Zagrebačka tvornica papira (1892.- 1894.), Starčevićev dom (1894.- 1895.), školska zgrada Izraelitske općine (1897.- 1898.), zgrada Kotarskog suda (1897.- 1898.), Učiteljski konvikt (1899.) i zgrada Hrvatsko – slavonskog domobranskog zapovjedništva (1900.).
Van Zagreba ostvarili su: postrojenje mesne ind. Braće Gavrilović u Petrinji (1895.), sinagogu u Križevcima (1895.), sinagogu u Slavonskom Brodu (1895.), te zgradu Financijalnog ravnateljstva i Županije u Požegi (1896. 1897.)

Ostvarenja nakon 1900. uglavnom su samostalna djela njihovih suradnika: Vjekoslava Bastla, Ivana Štefana i Otta Goldscheidera. Kao građevno poduzetništvo Hönigsberg & Deutsch izvesti će čitav niz objekata drugih autora: Zemaljsko narodno kazalište ( Fellner & Helmer, 1894.- 1895.), zgradu Hrvatske eskomptne banke (Fellner & Helmer, 1898.- 1899.), Umjetnički paviljon (Fellner & Helmer, 1897.- 1898.), Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo (A. Aigner, 1898.- 1899.), Financijalno ravnateljstvo (L. Zobi, 1901.- 1902.), Direkciju državnih željeznica (F. Pfaff, 1902.- 1903.), Zem. hipotekarnu banku ( Fr. Schachner, 1903.- 1904.), prijamnu zgradu bolnice na Šalati (D. Sunko, 1909.), Zem. rodilište na Šalati (I. Fischer, 1913.).
Van Zagreba prema Sunkovom projektu realizira bolnicu u Pakracu (1909.).

Nakon smrti Lea Hönigsberga, 1911.godine, vodstvo atelijera preuzima Julio Deutsch, a nakon njegove smrti 1922. atelijer nasljeđuje njegov sin Pavao Deutsch. Godine 1923. Pavao Deutsch se udružuje s arhitektom Aleksandrom Freudenreichom u atelijer Freudenreich & Deutsch.



Snimio: VT

Vukovarska ulica, u blizini Držićeve. Snimio: Vanja

"Skejterski poligon" kod Džamije. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Jučer sam vam napisao par riječi o skejterskom dućanu u Mesničkoj, a danas evo i par fotki "sa terena" - za jednog od lijepih dana početka lipnja sam se zatekao u blizini Džamije pa sam si priuštio malo izležavanja na suncu i zagledavanja lokalnih skejtera. Koliko je meni poznato, okolica vodoskoka kod Džamije je jedno od njihovih najpoznatijih okupljališta (uz park ispred Mimare, zatim Jarunski "skate-park", jedan slični omanji u nasleju POS-a na Oranicama ...) tako da je to bila dobra prilika da ošacam kako to izgleda u stvarnosti.

Skejtera je bilo dosta, uglavnom su u to popodne tamo bili srednješkolci uz nešto starijih osnovnoškolaca ... cura na daskama taj nije bilo (inače sam ih znao viđati), no one su se sa najviše skupile uz samu Džamiju, uz sokove, poneku pivu i poglede ka muškim junacima.



Muški posjetilac u ženskom separeu. Snimio: Vanja

Što se tiče muških "navijača", oni bez dasaka su se skupili na jednom dijelu "tribina" i, čini se, dobro se zabavljali na svoj i tuđi račun.



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Još jedan zanimljiv detalj: nabacivabnje tenisica preko električnih i telefonskih žica je hobi besposlene mlađarije još odavna, no ovdje sam prvi puta vidio mnoštvo obuće prebačene preko lampi javne rasvjete ... pogledajte da li je još tamo!



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

"United colors of skating". Snimio: Vanja


Još boja svih vrsta! Snimio: Vanja


Uvijek me veseli prilika vidjeti nešto novo u našemu gradu tako da sam se početkom ovoga proljeća vrlo razveselio prilici da škicnem u jedan do sada meni više-manje nepoznat supkulturni kutić: trgovinu opremom za skejtere!

Dotični dućan se nalazi na početku Mesničke ulice, odmah kod Ilice, u dnu haustora, i do sada ga nisam uopće ni registrirao ... no, navodno, među skejterskom populacijom on ima kultni status. A sin moje prijateljice, inače učenik jednog od viših razreda osnovne škole, se dobrano zagrijao za vratolomije na koturaljkama ... i, sredinom proljeća mi se tako sasvim slučajno pružila prilika da zajedno virnemo u trgovinu.

Naravno, unutra se može naći koješta, od snowboardova (što je zimska zabava za skejtere i sličnu populaciju željnu adrenalina) preko bicikala i šarene odjeće razne pa do skejtboardova i koturaljki ... a ono što je on trebao su bile "agresivke" odnosno sportske koturaljke bez kočnica prilagođene vratolomijama na ulici i skejt-parkovima. Samo ime mi je bilo pomalo čudno (podsjećalo me je na "siledžijke", odnosno pripijene majice koje su pred desetak i više godina nosili snagatori kako bi im se bolje vidjeli mišići ), no, eto, dopustimo da svaka generacija i grupa ima svoje nazivlje, zar ne?

Na kraju su "agresivke" i kupljene i dosta su u upotrebi, a ja iskoristih priliku da okinem nekoliko fotki kojima vam želim prenijeti atmosferu dućana!



Ambijent trgovine odgovara klijenteli ... Snimio: Vanja


... i pomalo me podsjeća na rudnik (istina, rudnici su obično crni, ali znate na što mislim - drvene grede i sve to ... ). Snimio: Vanja


Zanimljive stepenice koje vode na trenutno za kupce zatvorenu gornju etažu. Snimio: Vanja


Prodavač je također u stilu cijele trgovine, reklo bi se, autentičan član te generacijske grupe ... i to je sasvim u redu, trgovini daje autentičnost. Snimio: Vanja


Mini skejtodrom - i ne samo za najmlađe! Snimio: Vanja


Dekoracija ovog skejta je za one malo odraslije ... Snimio: Vanja


"Agresivke" na nogama mladog skejtera. Snimio: Vanja

Dragi moji, evo mene opet!

Nakon što sam nekoliko dana uživao u prirodi (a nadam se da je i većina vas imala priliku odmoriti se od svakodnevice ili će to barem imati u najskorijoj budućnosti!) evo me nazad u našoj urbanoj stvarnosti. Vrijeme i aktualne teme brzo prolaze, a moja arhiva fotografija i raznih pričica je narasla do ogromnih razmjera i sad je čas da riješim neke od njih. No, prije nego što se dohvatim nekih konkretnijih tema evo jedne zabavne slikice koju mi je prošli tjedan poslao VT - hvala ti!

Sam skup raznog voća i čega li već ne nasred ulice je sam po sebi već zabavan, no još je zabavnija činjenica da se to odigravalo na sam dan "Gay Pride" manifestacije ... stoga, pustimo nek cvjeta tisuću cvjetova i zrije tisuću plodova, uživajmo u raznolikosti prirode, kako među voćem tako i među ljudima!


Na uglu Amruševe i Petrinjske na dan manifestacije "Gay Pride". Snimio: VT

Vodnikova ulica. Snimio: Vanja


Dragi moji, slijedećih nekoliko dana uživam u ljepotama Velebita, do čitanja narednoga vikenda i nadam se da ćete i vi ugodno provesti ovaj prvi pravi ljetni tjedan!

Znate li što su uložnice?

Uložnice su po funkciji gotovo identične poštanskim sandučićima i služe za prikupljanje pošte, no za razliku od poštanskih sandučića, koji su u pravilu samostojeći ili pričvršćeni na zidove zgrada, uložnice su utori u zidu poštanskih ureda ili pak poštanskih vagona. Služile su za pošiljke koje su već imale nalijepljene poštanske marke, a stizale su u zadnji čas tako da su se iz uložnica u pravilu odmah ubacivale u poštanske vreće i otpremale ka odredištu. Uobičajeno vrijeme pražnjenja sandučića je bilo oko 16-17 sati, no pošiljke ubačene u uložnicu oko 19-20 sati su još imale šansu krenuti na put isti dan.

No, uložnica gotovo da više nema ... Jedina koja i nadalje živi je ona desno pored šaltera na Pošti 2 u Branimirovoj (provjereno - na njih su još namontirane poštanske vreće!). Istina, natpis je konfuzan i pomalo liči na "Ulaznica", a nema više ni nekadašnjih natpisa sa odredištima (mislim da je pisalo "Zagreb", "Inozemstvo" i još nešto, valjda "Jugoslavija" ili "Ostala odredišta"?), ali je barem još u funkciji.



Zadnja aktivna uložnica u Pošti 2. Snimio: Vanja

Na istoj zgradi je nekad postojala i uložnica pored vanjskog ulaza, onog iz Branimirove (ne od Glavnog kolodvora). No, otvor više ne postoji kao što ne postoji ni natpis koji je upozoravao na nju.



Mjesto nekadašnje uložnica na ulazu iz Branimirove. Snimio: Vanja

A najzanimljivije uložnice, one na poštanskim vagonima, također samuju ... i, čini se, koliko god su i nadalje dostupne javnosti, više nisu u funkciji. Posjetio sam sa obitelji poznati "krnji" kolosijek iza glavne pošte na kojem se još uvijek nalazi čitav niz poštanskih vagona koji izgleda više nisu u upotrebi. I njih je pregazilo vrijeme (kao i gotovo čitavu željeznicu kod nas ... na žalost) i pošta se sad prevozi kamionima. A mi smo svejedno uložili nekoliko razglednica u uložnice da vidimo nisu li možda ipak još aktivne. Od tada su već prošla dva mjeseca i razglednice nisu stigle na svoja odredišta tako da sad možemo zaista zaključiti da su vagonske uložnice dio (poštanske) prošlosti.



Niz poštanskih vagona na Glavnom kolodvoru. Snimio: Vanja


Poznata odredišta još stoje u prozorima ... Snimio: Vanja


Neke uložnice su već podosta obhrdane, no druge još izgledaju k'o nove. Snimio: Vanja


Ubacujemo pisma! Snimio: Vanja

No, naravno, nitko vam ne brani da ih posjetite i čak nešto i ubacite u njih - tko zna, možda neka dobra duša za godinu-dvije-tri i uđe u te vagone i pošalje pisma u dostavu?



Posljednji pogled na niz poštanskih vagona koji čekaju svoju daljnju sudbinu ... Snimio: Vanja

Vlaška ulica, dvorište bivšeg "Automehanika" servisa. Snimio: Vanja

OPEN AIR festival "ZADNJA STANICA PREČKO" from ZADNJA STANICA PREČKO on Vimeo.

Vjerovali ili ne, danas je Prečko rockerski centar Zagreba!

Naime, čak i meni, stanovniku Prečka sa nekoliko godina staža nije bilo poznato da je ovaj kvart pun rockerskih zbivanja i poznatih likova sa te scene ... i potpuno me je pred tjedan dana iznenadio plakat koji sam našao nalijepljen na vratima mog haustora kojim se reklamira rock koncert "Zadnja stanica Prečko" dana današnjeg, 16.06.2011.

"Ma, to mora da je neka greška!", pomislio sam. No, nije, fakat je istina. Kako se meni čini, idejni pokretač cijelog projekta je Renato Metessi, poznat kao pjevaš nekadašnje "Patrole" odnosno još uvijek živućih "Zvijezda" koji je malo pomalo uočio koncentraciju muzičara u Prečkom, od toga da su gotovo sve ulice ovog kvarta nazvane po klasičnim skladateljima, pa do toga da je dosta rock muzičara i autora nastanjeno u kvartu. Uostalom, da ne prepričavam originalne riječi, evo i citata sa Facebook stranice čitavog projekta:

"Priča počinje u neobaveznom razgovoru sa prijateljem, u kojem Renato sam sebi osvijesti da u naselji ima u biti nevjerojatan broj glazbenika. Glazbenika iz različitih vremenskih razdoblja, različitih glazbenih stilova, te da čak i ulice nose imena najvećih domaćih i stranih glazbenika poput Tijardovića, Dobronića, Beethovena, Smetane i drugih. Te dolazi na ideju da ih sve poveže u veliki projekt održavanja zajedničkog koncerta na dan naselja Prečko. Razgovore sa njima vodi na različitim mjestima po kvartu i u gradu (na probama u atomskim skloništima, klupicama u parku, lokalnim kafićima itd). Sve te glazbenike .(njih 30-tak) veže jedna zajednička crta - svi oni imaju nekakav odnos s naseljem, ovdje žive ili su živjeli. Kroz glazbenu priču Renata Metessija , provlači se i lokalna svakodnevnica u koju su uključene poznate osobe i iz drugih životnih sfera - TV, film, sport, umjetnost, entertainment, politika i dr.
Osim svima poznatih osoba u samoj priči sudjeluju i stanovnici naselja, koji su na neki način ostavili traga na lokalni život.

Film vuče nostalgičnu priču, potiče na priču o gradovima i ljudima s ciljem da pronosi poruku: Grad su ljudi, grad nisu zidine a ljudi mijenjaju svijet oko sebe! Stoga ova priča postaje urbana gradska priča bilo kojeg hrvatskog grada pa i glazbenici koji na festivalu sudjeluju vuku porijeklo iz svih krajeva.
Kraj filma nas uvodi u živi svijet….zadnja stanica filma je Prečko i tu dolazimo do LIVE glazbenog spektakla kada se snima završna scena u kojoj i publika postaje dio filma."

A ovdje je kratki video sa par scena s druge strane zavjese:

ZADNJA STANICA PREČKO (behind the scenes) from ZADNJA STANICA PREČKO on Vimeo.

Plakat za koncert snimljen u Prečkom. Snimio: Vanja


Stoga, svi vi koji to možete, dođite danas u Prečko pa da vidimo kako će to izgledati - ja stižem sa cijelom obitelji!

Došao je i taj dan - posljednji dan škole!

Većina ljudi pamti taj dan po maturantima, zviždaljkama, uličnom kaosu, pijanim adolescentima ...
A za mene osobno taj dan ima pomalo sjetno značenje ... njime završava ono doba godine kada se "vozi" po uglavljenom voznom redu i počinje razdoblje slobode. Naravno, riječ "sloboda" ima razna značenja, a za mene, u doba osnovne škole, je to bio pomalo i sinonim za dosadu, završetak doba godine kada se događalo sve i svašta i ulazak u doba kada se događalo - uglavnom ništa. I to "ništa" je imalo svojih dobrih strana: mogao sam čitati do besvijesti i tih mjeseci sam bio jedan od najvjernijih posjetitelja knjižnice. Predvečer sam obično sjedao na bicikl i kružio ulicama svog kvarta, Čreta, i još dalje, Bukovca, i pomalo u nadi očekivao susrete s prijateljima. Tada, 70-tih, se još nije išlo tako često na more, no većina djece je, za razliku od mene, ipak imala rođake negdje na moru ili na selu tako da su ipak napuštali Zagreb i ostavljali nas malobrojne da im čuvamo grad do jeseni.

Naravno, imali su ljetni dani i radne periode - pljevljenje vrta, okopavanje, povremeno i druge radove, tu i tamo, za rodnih godina, sam zajedno sa mamom čak i prodavao jabuke i kruške na placu na Kvatriću. No, glavnina ljeta je ipak prolazila u laganom tonu, bez puno uzbuđenja ... a ja sam uljuljkan u taj mir i kolotečinu, puštao dane i tjedne da prolaze i iz tjedna u tjedan sve više iščekivao dolazak kraja ljeta i početak nove školske sezone, početak novog perioda događanja svih vrsta.

Gledajući ove sadašnje dane kasnog proljeća/ranog ljeta i posljednjih dana škole jedna me slika podsjetila na te moje školske dane - slika staze koja priječi travnjak. Banalna slika, reći ćete ... no, vrlo znakovita. Ova staza sa fotke je kao i većina mojih tadašnjih kvartovskih staza u ovo lipanjsko doba bila uzorno ugažena ... no, krajem školske godine naglo se smanjivao broj nogu koje su koračale svim stazama (zna se da su učenici uvijek "hvatali krivinu" i pronalazili najsamotnije puteljke za dolaske i odlaske u i iz škole) i preko ljeta su staze zarastale. A kad je početkom jeseni ponovo došlo školsko doba i kad se krenulo starim stazama, tad su one već bile bogato obrasle, najčešće uobičajenom "staroputinom", kako smo je mi tada zvali, travom koja je voljela takve staze.

Eto, niz sjećanja i asocijacija me je doveo od zadnjeg dana škole do obraslih staza ...



Stazica u Prečkom. Snimio: Vanja


P.S. Žao mi je što ovaj post nisam mogao objaviti jučer, na posljednji dan škole, no spriječili su me tehnički problemi ...

Detalj iz dvorišta u Bobovačkoj ulici (Trešnjevka, iza Trešnjevačkog placa). Snimio: Vanja

... i, kao i uvijek, "Benneton" je radikalan u reklamiranju svojih proizvoda. Ili je ova gomila smeća ispred izloga možda ipak samo nečija "lokalna" inicijativa?


Trgovina "Benneton" na Cvjetnom placu, nakon zatvaranja. Snimio: Vanja

Dolac ima stotinu lica, a ovo je jedno od njih, gotovo neprepoznatljivo, formama mediteransko, bojama možda čak i skandinavsko ...



Kuće na Opatovini viđene sa Dolca. Snimio: Vanja

Vi koji češće prolazite Tuškancem u blizini Cmroka možda ste već zapazili ovaj maskirno obojan "bunker" na rubu šume uz cestu. Za jednog od prolazaka stao sam pored njega i virnuo - izgleda da se tu radilo o nekakvom telekomunikacijskom uređaju (valjda koncentratoru ili nečem sličnom) do kojeg su žice išle podzemno, a od kojeg su dalje telefonske žice išle zračnim vodom (otuda i telefonski stup sa mnoštvom izolatora pored njega). Po svemu sudeći, cijeli taj mini-muzej telefonije datira iz najmanje 60-tih, ako ne i ranije, a zanimljivo mi je kako je tako zaboravljen i nedirnut ostao tu gdje jest: preko puta nekad pomodnog restorana "Šumski dvor" i uz prometnu ulicu.

Stoga, pogledajte ga dok je još tamo, vrlo vjerojatno neće dugo!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

... vremenom su se istrošile do neprepoznatljivosti. Pronašale su svoje reklamne poruke godinama dok ih zamor materijala i prirodni elementi nisu potrošili - sa trošenjem fizičkog materijala trošio se i njihov reklamni potencijal i sada su dovedene do krajnje granice (ne)prepoznatljivosti, ne samo što je gotovo nemoguće prepoznati što i koga su reklamirale već je, bar iz daljine, teško uopće uočiti da se tu radi o reklamnim natpisima.


Malonogometno igralište u Prečkom, jugoistočno od Shopping centra Prečko. Snimio: Vanja

Što ti je snaga "brenda", čim vidim ovu nijansu roza boje odmah pomislim na (inter)nacionalnog nam mrežnog operatera ... tu-tu-tu-ti-tu ...


Neznana ljubiteljica T-com nijanse roza boje, Džamija. Snimio: Vanja

P.S. Za vas koji ste gledali blog jučer navečer i primjetili post kojeg sada više nema: to je bio probni post kako bih provjerio smještaj fotki po ekranu prilikom objave ... prava verzija će se pojaviti za tjedan-dva kada dovršim tekst i lijepo posložim sličice!

Siguran sam da je među vama, dragi moji, mnogo "vincekomana" , ljubitelja slastica slastičarne "Vincek" ... meni osobno niti jedan ležerniji odlazak do gradskog centra nije potpun bez barem kratkog posjeta i kojeg kolača ili, ljeti, sladoleda.

Nekada je ljetna shema bila dobro poznata - sladoled kod "Vinceka" za van, a nakon toga šetnja do Cvjetnog placa i hvatanje pogodnog mjesta na klupi ili na zidiću pored ograde crkve. No, otkako je počela gradnja Horvatinčićeva shopping svetišta taj stari dobri ritual je bio poremećen - na početku su stolovi kafića zauzeli sjevernu stranu trga pa je broj "besplatnih" mjesta bio jako smanjen (tome smo mi u obitelji doskočili sjedanjem na postament spomenika ).

No, otkako je trgovački centar otvoren stvari su se opet promijenile: ograda je sada slobodna i to je hvalevrijedna promjena ... no, ugođaj na trgu je posve drukčiji jer veliki ulaz centra zjapi kao nekakvo veliko grotlo iz kojeg stalno struji kolona prolaznika i kupaca ... kao da je odjednom zavladao nekakav simboličan "propuh" na toj strani trga. I to više nije tako ugodno mjesto kao nekad (kao što su još prije početaka radova svi upozoravali).

I, vrijeme je za nova odredišta za uživanje sladoleda - ja vam predlažem slijedeće: oazu mira i tišine, dječje igralište u Tomićevoj ulici!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Zanimljive stepenasto posložene klupice. Snimio: Vanja

Na samome kraju Tomićeve, pred kućicom Uspinjače, treba skrenuti lijevo u haustor i u dvorištu iza kuća se nalazi nadasve mirno dječje igralište "staroga kova". Tu su i nadalje tradicionalne ljuljačke i penjalica, niz drvenih klupa, hladovina ... Pejzaž baš nije manikiran kao na Zrinjevcu no nije ni jako zapušten. Smeća se tu i tamo nađe (pokoja boca nakon večernjeg tuluma), no obično ništa posebno - ipak, bolje zaobiđite sami kraj parka gdje je žbunje najgušće.


Nakon tuluma prethodne večeri ... Snimio: Vanja


Sanitarije u dnu parka - sada zatvorene (i bolje da je tako). Snimio: Vanja


Zarastao ulaz u kompleks podzemnih skloništa ispod Gornjeg grada. Snimio: Vanja

Sa igrališta se pružaju zanimljivi pogledi, kroz dvorišta na Ilicu, na Štros i zgrade oko Tomićeve (na žalost, s te strane pogled narušava novoobnovljena trafo-stanica).


Pogled ka Tomićevoj ulici i trafo-stanici. Snimio: Vanja

Za one koji ne žale malo truda, stepenicama desno gore se može brzo (i strmo) doći do Štrosa - usputne klupice usred gustog zelenila obično zauzmu mladi parovi, no ponekad se i nađe koje slobodno mjesto.


Prema Štrosu. Snimio: Vanja

A kao zanimljivost - na samome ulazu u igralište se s desne strane nalazi vrlo zanimljivo stablo agacije (bagrema) ... ne radi se o nekoj poznatoj domaćoj vrsti već izgleda nekom "uvoznom" stablu sa izuzetno gustom krošnjom i nevjerojatnim trnovima dužine i desetak centimetara!
(na sreću, stablo se nalazi uz sami rub igrališta tako da ne ometa dječju igru)


Stablo akacije. Snimio: Vanja


Trnovi rekorderi. Snimio: Vanja

P.S. Ako se čudite neobičnom stadiju vegetacije na fotkama - one su snimljene sredinom travnja, za prvog ovogodišnjeg sladoleda!

Baš su šašavi ovi ... ne rimljani, kako bi rekao Obelix u stripu, već sparni lipanjski dani!

Pred 2-3 tjedna su nam lijepo napomenuli meteorolozi da nas u lipnju često očekuje tzv. "lipanjski monsun" i evo ga, zaista - sparno je, svako malo kiša, grmljavina ... a cjelokupnom pomalo nervoznom dojmu doprinose i djeca: školarce tek još nekoliko radnih dana dijeli od početka ljetnih ferija, onima u vrtićima isto već miriše ljeto i praznici. A još k tome je tako toplo i nikome se ne da ćubiti u stanu ... i onda sam ja skoro svaki dan s klincima dežuran na dječjem igralištu, njima nema bolje zabave od toga: em se nakon dana provedenom uglavnom u zatvorenome napokon mogu izjuriti i iskakati, em tamo sretnu ekipu iz kvarta - kud ćeš bolje!

Nekad su glavna stvar na igralištima bile njihaljke, klackalice, penjalice, vrtuljci i pješčanici (najviše žalimo za pješčanicima!) ... no umjesto njih danas su to najčešće neke modernije i sigurnije sprave. A, što je najvažnije, klincima je opet zabavno ... I dok jednog lijepog dana ne krenem sa popisivanjem dječjih igrališta i opreme po gradu (kao što se na primjer na webu može takav popis naći za Graz i mnoge druge zapadnoevropske gradove) evo vam na ogled tri odabrane i meni drage fotke s jedne od prošlotjednih "sesija" na igralištu.


Dječje igralište u Prečkom. Snimio: Vanja


Dječje igralište u Prečkom. Snimio: Vanja


Dječje igralište u Prečkom. Snimio: Vanja

Remiza na Trešnjevci. Snimio: Vanja


Ne, ovo nije neka od posebnih linija za trenutačni Papin posjet već valjda neka interna zafrkancija ZET-ovaca za boravka u Remizi ... možda "Objekt 8" ima neko značenje kod raspoređivanja tramvaja po Remizi?

Dobro društvo 2x na uglu Ujevićeve i Zagrebačke avenije!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Usprkos ovome ne sasvim ugodnom lipanjskom monsunu već nam je svima ljeto pred očima, zar ne?

A to itekako dobro znaju proizvođači ljetne opreme svih vrsta i koliko god ovih dana svjedočimo poplavi plakata sa likom Pape, sa druge strane se za našu pozornost snažno bore plakati sa ljepoticama koje reklamiraju najnovije kolekcije kupaćih kostima ... izbor je težak, zar ne?

Pa, ajmo se onda malo ogledati po svim tim silnim stotinama reklamnih kvadratnih metara i pogledati što će se nositi na plažama ovoga ljeta ...

Jedan od najekskluzivnijih prostora za oglašavanje badića je očito prostor ispod ovih plavih krovova ... Nešto je čarobno ispod njih, nešto što potiče oglašivače da tamo zakupe prostor za svoje "jumbo" badić-plakate ... Naravno, čarolija je vezana uz vrlo prometnu poziciju, nadomak Trešnjevačkog placa, jer plavi krovovi potječu od zgrada južno od tržnice dok plakati gledaju na vrlo prometnu Vukovarsku ulicu.

No, osim plavih krovova i velike koncentracije srodnih plakata zanimljiva je i poza, svi su modeli polegnuti na lijevi bok ...


Trešnjevački plac. Snimio: Vanja


Trešnjevački plac. Snimio: Vanja

... a trend je nanjušila i ekipa koja je radila reklamnu kampanju za Tele 2 i koja je očito parodirajući trendove svoju ovcu isto polegla na lijevi bok.


Trešnjevački plac. Snimio: Vanja

Ipak, nisu baš svi modeli fotkani samo pod studijskim reflektorima, ima i drugih poza i scenografija ... ajmo sad pogledati one koji se furaju na plažu i eksterijere. Lisca je jedan od njih, no, iskreno, moram reći da su mi te njihove "umjetne" fotke (pogledajte samo rasvjetu!) koje guraju već par godina baš bez veze ...


Zagrebačka avenija, kod Rudeša. Snimio: Vanja

... simpatičnije su mi slijedeće fotke:


Zagrebačka avenija, kod Vrbana. Snimio: Vanja


Zagrebačka avenija, kod Vrbana. Snimio: Vanja

A od svih lica sa badić-plakata mi je najsimpatičnija ova cura koja reklamira C&A badiće ...


Zagrebačka avenija, kod Ljubljanice. Snimio: Vanja

... za razliku od ove ovdje iz "Extreme intimo" koja mi je pak baš antipatična sa svojim izrazom lica i pozom.


Jarunska cesta. Snimio: Vanja

Putujući posvuda, i po Zagrebu, a i šire uvijek mi je zanimljivo uočavati sve što me okružuje, a pogotovo sve ono što se ne uklapa u uobičajenu sliku ... Tu moju osobinu dobro je uočio i Dominko Blažević, pisac članka "Arhitektonski vodiči i urbane arheologije" koji je objavljen na web stranici Društva arhitekata Zagreba. Mojem blogu je posvećeno nekoliko rečenica, a dvije meni za ovaj post najzanimljivije citiram ovdje:

"Blog pokriva i otkriva razne teme i sadržaje, analizirajući najrazličitije detalje poput poklopaca uličnih šahti, starih natpisa, oblikovnih i komunikacijskih anomalija svake vrste. Slojevi i podslojevi informacija, korištenja, zaborava, povijesti."

Zaista ima nekog neobičnog rajca u tom otkrivanju anomalija - najkraće rečeno, meni osobno je to nadasve zabavno. Zabavno je uočavati, povezivati značenja, simbole, ideje ... to je valjda kao neka igra skrivača za nas velike, vježba zapažanja, što li?

Uglavnom, što god to bilo što me zabavlja u toj potrazi, u našoj zemlji i našem gradu imam više nego dovoljno "štofa" za zabavu te vrste. A danas ću sebe i vas zabaviti opažanjem putokaznih tabli na ulicama grada i cestama oko njega.

Za početak, evo jedne zgodne bizarnosti - svi vi koji se vozite ka jugu u pravcu Velike Gorice ste vjerojatno već zapazili da izlazite iz grada Zagreba čak dvaput i to na razmaku od 20-tak metara i to u dvije različite boje, žutoj i plavoj!


Izlazak iz grada prema V. Gorici. Snimio: Vanja

U čemu je tajna? U tome što se nekad sa postavljanjem nove table (po novom važećem likovno-vizualnom standardu) zaboravilo maknuti staru (koja je napravljena u skladu sa starim standardima). Naravno, ovdje bi se moglo postaviti i pitanje ne označava li ta plava boja izlazak iz grada po cesti rezerviranoj za promet motornim vozilima (o tim kombinacijama boja bit će više riječi kasnije!), no tada bi recimo ulazak u Zagreb kod Jankomirskog mosta mogao nositi zelenu tablu sa natpisom "Zagreb", a neki nekategorizirani bijelu, a to ipak nije slučaj.

Naime, u doba Juge su se imena naselja obilježavala tablama sa bijelim slovima na plavoj pozadini (za veće gradove) ili pak crnim slovima na bijeloj ili vrlo blijedoj žućkastoj pozadini - ako se dobro sjećam, svi ulazi u Zagreb su bili obilježeni sa plavim tablama i bijelim slovima. No, sa osamostaljenjem Hrvatske su uskoro došli na snagu novi standardi tako da se od tada imena svih mjesta obilježavaju žutim natpisnim tablama sa crnim slovima. A Zagreb na tom prilazu V. Gorici ima na uvid i novu i staru tablu.

Što se samog "colour coda" prometnih znakova i natpisa tiče, ta je problematika nešto kompleksnija nego što se čini, a i sami prometni znakovi i natpisi nisu baš tako detaljno standardizirani kako se to možda na prvi pogled čini. Vezano uz to, na Wikipediji postoji izvrstan članak (na engleskom jeziku, na žalost) koji govori o sličnostima i razlikama na tom području među različitim zemljama svijeta.

Evo samo tri detalja za ilustraciju: oznake na autoputevima su u nekim zemljama napisane bijelim slovima na zelenoj pozadini (Hrvatska, Slovenija, Srbija, Italija, Danska, Švedska, Češka ...), dok su u drugima napisane bijelim slovima na plavoj pozadini (Austrija, Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgiaj, Poljska ...). Neke su pak zemlje imale u svojoj povijesti oba sistema (Mađarska je prvo upotrebljavala kao pozadinu zelenu boju, a sada ima plavu).

Drugi zgodni detalj su prometni znakovi zabrana (oni prikazani u krugu): u većini zemalja oni samo prikazuju piktogram koji ukazuje na zabranu (npr. zabranjen promet kamionima ima kamion u krugu), no u nekima (npr. Finska, Švedska) su ti piktogrami dodatno prekriženi crvenom dijagonalnom crtom.

Treći detalj je pozadinska boja znakova: u većini zemalja je to bijela boja, dok se u Švedskoj, Finskoj, Islandu i Poljskoj upotrebljava žuta kako bi znakovi bili vidljiviji na snijegu (kod nas ima također još dosta znakova sa žutom pozadinom kakvi su se prije upotrebljavali prilično često).

Što se pak već spominjanog "colour coda" tiče, u Hrvatskoj je zelena boja rezervirana za natpisne ploče na autoputevima, plava boja za ceste rezervirane za promet motornih vozila (takvih nema puno - npr. poluautocesta cesta za Vrbovec i Bjelovar), žuta boja za državne ceste te bijela boja za sve ostale nerangirane ceste i za putokaze unutar naseljenih mjesta (npr. kvartove u Zagrebu). A postoji i dodatna podjela koja kazuje kako obilježiti neki smjer - na primjer, gradska ulica koja vodi prema autoputu biti će obilježena putokazom bijele boje (jer se nalazi unutar grada) na kojem se nalazi polje zelene boje sa imenom grada (jer se do njega stiže autoputom).

Možda sve to zvuči malo komplicirano, no ipak olakšava snalaženje onima koji znaju tajnu!
No, stvari mogu biti i kompliciranije - pogledajte ovaj natpis iz Helsinkija!


Putokaz u jugozapadnom dijelu Helsinkija. Snimio: Vanja

Osnovna boja putokaza je plava, a na njoj se nalaze smjerovi koji vode na državne ceste (crvena boja, isprekidana crta oko njih znači da se još ne nalazite na njoj već vas ovaj natpis vodi prema njoj) te na lokalne ceste (žuta boja), na zelenoj pozadini se nalaze simboli za važna mjesta i službe (hitna pomoć, aerodrom), a na bijeloj smjerovi ka pojedinim gradskim četvrtima. Uglavnom, sve zajedno izgleda šareno kao Božićni ukras (možda je to namjerno smišljeno kako bi stanovnicima uljepšalo duge zimske noći? )

E sad, evo i još jedne "anomalije" uočene u našem gradu - na mnogo mjesta su pravilno označeni smjerovi prema izlascima na autoputece koji se granaju iz i oko grada. Evo primjera iz Šubićeve ulice sa samo brojčanim oznakama autoputeva i onoga iz Svilkovića sa punim natpisom.


Snimio: Vanja

No, ima i drugačijih primjera: ovaj natpis je postavljen na raskršću Klaićeve ulice sa Ulicom Republike Austrije ... no, po svom izgledu (zelena pozadina umjesto bijele) možete pomisliti da se već nalazite na austoputu!


Snimio: Vanja

Za kraj - pišući o benzinskim pumpama čitalac bloga John Doe je postavio pitanje obilježenosti ulaza u grad natpisnim tablama. Neki ulazi su obilježeni, no čini se da je još uvijek više onih koji nisu ... stoga, vi svi koji putujete u i iz grada, bacite poglede na ulaze u grad, ajmo vidjeti koji su i kako obilježeni!

Evo početne liste kao osnova za rad (od zapada ka istoku):

- na početku Aleje Bologne (trebala bi biti na ulazu u Podsused)
- na starom samoborskom mostu (ako se ne varam tamo je korektna žuta tabla)
- na Jankomirskom mostu (nekada je tamo bila plava tabla, no sad već dugo nema nikakve, ako sam dobro uočio)
- na Jadranskoj aveniji (trebala bi biti negdje kod početka Laništa)
- na staroj Karlovačkoj (negdje iza Lučkog)
- na Brezovičkoj cesti (pojma nemam gdje je točno granica)
- negdje kod Klare (za ceste iz M. Mlake i Odre)
- na Velikogoričkoj (kod V. Mlake - fotka je u postu)
- kod Jakuševca (na cesti iz Mićevca)
- na Slavonskoj aveniji (negdje kod Ivanje Reke valjda .. ili možda tek Resnika?)
- na ulazu iz Sesveta (Branimirova i Avenija Dubrava, na obje vrlo brzo nakon njihova raskršća u Sesvetama)
- na cesti Čučerje-Goranec (tamo je nema)
- na Sljemenskoj cesti (gdje bi pak tamo trebala biti, valjda kod ulaza u Šestine, kod "Lagvića"?)

Unaprijed hvala svima za sve nadopune!

Pretpostavljam da znate onaj prastari vic koji glasi ovako: "Koja je razlika između slona i klavira? Na slona se možete nasloniti, no na klavir se ne možete naklaviriti!"

Vidite, taj vic je ponovo postao aktualan i to na Trešnjevačkom placu koji je dobio jedinstvenu klupu u gradu, klupu na koju se možete naklaviriti!

Stare viceve na stranu, ova trešnjevačka priča slikovito pokazuje kako je i sa malo novaca, ali zato dobrom idejom i dobrom dozom entuzijazma moguće uljepšati gradski okoliš!

Meni osobno su baš takve "male" akcije (male po iznosu uloženih sredstava i po publicitetu koji ih prati) ono što gradu daje njegov gradski, masovni karakter ... inicijativa za ovakve akcije gotovo u pravilu dolazi "odozdo", sa ulice, od onih, pojedinaca ili grupa, koji tim dijelom grada često prolaze ... a realizacija je isto tako najčešće popraćena sa puno entuzijazma i malo novca ... i sve to je ono što mi ovakve stvari čine tako simpatičnima. Sjetite se samo oslikavanja Zida u Branimirovoj, oslikavanja stupova ulične rasvjete na Peščenici ...

A kako je u stvari ta klupa dobila svoju muzičku odoru? Za vrijeme trajanja radionice "Akcija Kvart/Akupunktura grada" u organizaciji Centra za kulturu Trešnjevka 2010. godine dvoje mladih sudionika akcije, studenata Arhitektonskog fakulteta, Dorian Mandžukić i Aleksandra Poljanec, došli su na ideju bojanja klupe u stilu klavirskih tipki. I, pred nekoliko dana, ponovo u organizaciji CeKaTe-a, došlo je i vrijeme da klupice zabljesnu u bojama klavijature: drvene letvice su prvo očišćene i ošmirglane, zatim prebojane, a prošlu subotu, 28.05.2011. svečano su i puštene "u rad" prigodnim koncertnim programom pijaniste Vitomira Ivanjeka.

I, od tada klupice i nadalje služe svojoj svrsi, odmaranju posjetilaca Trešnjevačkog placa i čekača tramvaja, no sada u puno ljepšem i maštovitijem obliku koji će zasigurno postati simbol ovog nadasve prometnog mjesta!

A sada vam donosim i kratki foto-strip pojedinih faza ovog projekta!

Početak je donio prva saznanja o obimu posla - drvenih letvica je bilo puno i izrađene su od neravnog drveta kojeg je teško šmirglati ... a i razmak između letvica baš nije išao na ruku volonterima koji su prionuli poslu. Naravno, za sve radove je trebalo i osigurati dozvolu za rad od gradskog poduzeća "Zrinjevac" koje je zaduženo za uređenje tog dijela trga.


Počinju pripreme, procjenjuje se što i kako treba učiniti. Snimio: Vanja


Počelo se sa šmirglanjem ... Snimio: Vanja


Ima toga više nego što bi čovjek pomislio ... Koautorica idejnog rješenja, Aleksandra Poljanec (u sredini), je također uzela šmirgl u ruke. Snimio: Vanja


Punom parom! Snimio: Vanja


Koator idejnog rješenja, Dorian Mandžukić, sa jednom od pomagačica. Snimio: Vanja


Druga faza radova je bila odgođena radi lošeg vremena ... no, ipak je došla na red. Snimila: Saša


Penzlovi u akciji (pripomogli su volonteri iz IX gimnazije). Snimila: Saša


Sjedeća klavijatura je otvorena - koncert Vitomira Ivanjeka. Snimila: Saša


Pogledajmo i reakcije samih korisnika! Snimila: Saša


Vrijeme je za naklaviriti se ... Snimila: Saša


Prateći letak akcije u izdanju Centra za kulturu Trešnjevka.

A za kraj, možda ste već imali prilike vidjeti rezultat jedne druge slične akcije koja je veliku popularnost stekla pomoću filma na YouTube-u - pogledajte "muzičke stepenice" koje su postavili studenti stockholmskog sveučilišta i koje su ponovo učinile atraktivnijim penjanje klasičnim štengama u usporedbi sa pokretnim stepenicama!