gustirna

subota, 27.04.2013.

Izvan naših sjećanja




Tražeći kako na engleskom izraziti pojam davnih vremena pronašla sam ovaj izraz - "time out of mind" - prastara vremena... vremena izvan naših sjećanja.
Upravo takav izraz posve se uklopio sa izložbenim primjercima koje sam ovjekovječila na izložbi "Dota naših nonih" otvorenoj prošlog ponedjeljka u Gradskoj knjižnici Vis.



Poslužit ću se citatima gospođe Dobrile Cvitanović koja je stare viške običaje pripremanja dote opisala u svom tekstu
"Dota naših nonih" - objavljeno u Hrvatskoj zori br. 62.

"Kad su se naše none udovale, dota je bila ono ca su ženske tukale donit sa sobon u kuću u koju su bile dovedene, da bi se pokozala vridnost cili fameji iz koji su došli. Za žensku iz dobri fameji se govorilo da je dotarica. Digod se u dotu nosilo kus zemji, dil kući ili živu kozu, ovcu, pok i kenju. Ma ono ca je za žensku bilo nojvažniji bila je bjankarija i sve ono ca se moglo ucinit od robi, konca i vuni, svojima rukima ili na singericu ku je bil srići da ji imo."







Prostor otočke knjižnice ispunio se neiscrpnom energijom starih vremena.
Kćeri, unuke, a i none obilazile su izložene predmete i ponosno tumačile:
"Ovo je dota moje mame....joooo kako bi ona bila sritna da ovo vidi!"
"Ovo je od moje none! Ovo je moje kad son bila molo! "
"Ma vidi ovo ....ma koje su to vridne ruke bile...
Hodile su one i u polje, pa doć doma skuhot obit, i na koncu opet je bilo vrimena za činit dotu ."












Sa stolova knjižnice nestale su knjige i osvanuli su izrađeni miljeti, tavaje i tavajoli...
garnirano mirisnim cvijećem iz viških vrtova i slatkim kolačima iz viških kužina








Većini fotografija obukla sam crno bijelo ruho sukladno temi i vremenu u kojem su rukotvorine nastajale,
ipak neke obojane morale su se ugurati...jer
proljeće mora biti obojano...



...kao i šareni vez na noćnim košuljama i kušinićima








Stara dota naših nona izašla je iz starih armeruna, ponovo su oživili mirlići, tavaje i tavajolini, bušt i buštini, šotokotule i mudonte, noćne košuje i šugamoni, lancuni i intimele, babarini i traversini, koverturi i koltrine....
Pozirat će po zidovima viške knjižnice cilo lito nek se i furešti nagledaju vridnih rukotvorina naših nonih.
Kad sve to prođe vratit će se opet u stare armerune i nastavit svoj vječni san do nekog novog buđenja.
- 16:01 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi