gustirna

srijeda, 28.07.2010.

Raširi krila i poleti visoko

Za vrijeme boravka u New Yorku, prilikom šetnje Central parkom ugledala sam jedan prizor koji me podsjetio na jedan moj post objavljen prije skoro 2 godine.

Po zelenoj livadi Central parka skakutao je bos, jedan žutokljunac - kos, ali ovaj nije bio crn, tako da to nije naš obični crni kos, nego je to njihov -
američki drozd, Turdus migratorius, a Amerikanci su ga još prozvali i crvendać

Privuklo me crveno perje na njegovim prsima i divila sam se ljepoti te ptice tako slične našem crnom kosu, posebno po tom prepoznatljivom skakutanju po travnjaku, niskom prelijetanju i vrlo sličnom "tak-tak" glasanju.
S obzirom na doba godine, pogledom preletim preko travnjaka ne bi li ugledala....njega

...kako istražuje i jača svoja nježna krilca

uskoro je bio na tlu, a brižni roditelj u hipu se stvorio pokraj njega, a istovremeno je pratio šta ja to radim s nekom crnom spravom u ruci i ciljam u njegovo čedo

...ma mani mene i crnu spravu, mali je pa na tle!

....a more bit da je i ogladnija?!

Eh, ti maleni, uvik ih treba imat na oku. Nikad ne znaš hoće li neki proždrljivi rakun banit iza nekog kantuna

Život u park šumi nije uvijek tako spokojan i idiličan,
sjene su ponekad predugačke i pretamne

Hoće li vidjeti svjetlo u mraku?

Hoće li potražiti izazove tamo preko vode....do slobode?

Toliko pitanja,a premalo odgovora koji zadovoljavaju roditeljska strahovanja.
Jedino što nam preostaje, uzdat se u one korijene koje smo mu dali i virovat da su mu krila dovoljno snažna za slobodan let prema visinama.

E, a zašto sam se ja ovoliko prigodno-simbolično uzgovorila?
Ovog lita, naš tić-prvijenac, sprema se poletit iz roditeljskog gnijezda prema jednom drugom primorskom gradu, a već na samom početku našao se na kliskom terenu i bum! -tresnu na kamene ploče naše domaće Rive!
Kolino u oklop, štake na ruke, a mama i tata oblijeću oko njega ka muve bez glave.
U ciloj toj nevoljnoj situaciji, pomislih kako nam je dana zadnja prilika da ga mazimo i pazimo, jer vrlo skoro bit će prepušten sam sebi, u nekom drugom gradu, tamo "preko vode do slobode"., u naukovanju onog svog posebnog svijeta kojeg je odabrao za životni poziv.

I kao svaka mama počela sam svima ići na živce sa svojim oblijetanjem oko ranjenog tića. Ali mama je mama i baš me briga šta namćori grintaju i brontulaju. Meni je srce mirno kad vidin zadovoljan i zahvalan smješak mog malog tića.

Naravno da će i tata i mama osigurati sve da mladom tiću bude udobno i sigurno u novom gnijezdu (kad ga pronađu, provjere i osiguraju), naravno da će ga s vremena na vrijeme obilaziti, paziti da ne bude gladan i žedan, gol i bos....i naravno, naoružat će se povjerenjem, strpljenjem i čeličnim živcima.

Upravo u ovim posebnim trenucima kada smo svi doma vrlo senzibilni i napeti u nastojanjima da sve bude kako najbolje može bit, a prije svega da se koljeno zaliječi (kao ranjeno krilo) i osposobi za slobodno hodanje (let),
dogodila mi se jedna knjiga i u njoj jedna priča
Knjiga se zove "Ispričat ću ti priču", napisao je Jorge Bucay, a priča:

KRILA SU ZA LETENJE

Tog me dana Jorge dočekao s pričom:

KAD JE ODRASTAO, otac je rekao sinu:
"Sine moj, ne rađamo se svi s krilima. Iako nisi obavezan letjeti, mislim da bi bila šteta da se ograničiš na to da hodaš kad ti ih je dobri Bog dao."
"Ali, ja ne znam letjeti", odgovorio je sin.
"To je točno..." rekao je otac. I, hodajući, odveo ga do ruba provalije u planini.
"Vidiš, sine? Ovo je praznina. Kad budeš htio letjeti, doći ćeš ovamo, uzet ćeš zraka, skočit ćeš u bezdan i, šireći krila, letjet ćeš."
Sin je oklijevao.
"Što ako padnem?"
"Sve ako i padneš, nećeš umrijeti. Samo ćeš se malo ogrepsti, što će te ojačati za slijedeći pokušaj", odgovorio je otac.
Sin se vratio u selo da vidi svoje prijatelje, svoje drugove, one s kojima je hodao čitav život.
Oni najograničenijeg uma rekli su mu:
"Jesi li poludio? Zašto? Tata ti je napola lud...Zašto bi letio? Zašto se ne ostaviš te gluposti? Komu treba letenje?"
Najbolji su mu prijatelji savjetovali:
"A što ako je to istina? Neće li to biti opasno? Zašto ne počneš pomalo?
Pokušaj se baciti sa stuba ili s krošnje stabla. Ali s vrha brda?"
Mladić je slušao savjete onih koji su ga voljeli. popeo se na krošnju stabla i, ohrabrivši se, skočio. Raširio je krila, mlatio njima po zraku svom snagom, ali na žalost sunovratio se na zemlju.
S velikom kvrgom na čelu otišao je ocu.
"Lagao si mi! Ne mogu letjeti. Pokušao sam i vidi kako sam se udario! Nisam poput tebe. Moja su krila samo ukras."
"Sine moj", rekao je otac. "Kako bi poletio, moraš stvoriti slobodan prostor da se krila rašire. Kao kad se bacaš s padobranom: potrebna ti je određena visina prije skoka.
Kako bi poletio, moraš početi prihvaćati rizik.
Ako to ne želiš, najbolje bi bilo predati se i nastaviti hodati zauvijek."

I naravno svima nama trebat će ovakvih mudrosti da lakše prebrodimo ovaj prvi let našeg prvog tića u široko prostranstvo.

A kad, umoran od slobodnog letenja, ponekad navrati doma, svi skupa ćemo zapivat onu pismu šta su je smislili naši lipi splitski studenti

P.S. Sad bi još tribalo reć i onu: "Ne okreći se sine!"
Ipak, bilo bi to previše za jednu običnu mamu.

- 21:05 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.07.2010.

Zadovoljstvo doživljenog

Ne, ja definitivno nisam pogodna za pisanje izvještaja u stilu:
Bila sam tamo i tamo, događalo se to i to i bilo je tako i tako....i naravno sve to objaviti u rekordnom roku, tako da vijest ne zastari.
Neću pisat izvještaje, oću pisat doživljaje.
I zato moj doživljaj u solinskoj Gradini na ovogodišnjem Etno ambientu nije popraćen prigodnim fotografijama.
Zašto?
Zato jer sam tamo otišla uživati, opustiti se i prepustiti se glazbi.
A sa fotoaparatom u ruci to je nemoguće. To je već neko odrađivanje u stilu: Moram sve ovo uslikati da bi mogla pokazati.
Pokazati, što??
Etno ambient se ne može niti pokazati, niti opisati, on se može samo i jedino proživjeti. I to sa prepunim srcem.
Zato, dragi moji, ako želite znati kakav je doživljaj biti na Etno amientu u Solinu, za to trebate doći u Solin. Dogodine, jer ovogodišnji je već gotov.
Ni ja, ni itko drugi vam taj osjećaj ne može prenijeti, ni usaditi u vaša srca.

Zašto onda uopće pišem ovaj post?
Zato što želim s vama podijeliti zadovoljstvo doživljenog!
Ne samo zato što je to moje rodno misto u kojem sam proživjela najboljih 23 godine mog života, ne samo zato što sam u toj istoj solinskoj Gradini provela mnoge lipe i neponovljive trenutke svog omladinskog života, nego i
zato jer sam na ovogodišnjem Etnu doživjela nešto sasvim novo i nepoznato, kao i nešto poznato što se ponavlja svake godine i bez obzira da li dolazite svake godine ili tek pokoju godinu u ovih proteklih trinaest godina, taj doživljaj tog istog uvijek je isti. Kao da se svaki put događa prvi put.

A to je čudo! Jer, opće je poznato da je prvi put uvijek najbolje i najljepše.
Sa Mojmirom Novakovićem i Kriesom, na solinskoj pozornici, svaki put je kao prvi put.

I tada jednostavno znam!
Znam tko sam, što sam i odakle sam!
Negdje u llabirintu mog krvotoka uzavre ona jedna kap krvi, ona praiskonska. I to je to!
Bez puno filozofije, sociologije, paleontologije, etnologije i inih logija.
Kries i Mojmir Novaković jednostavno i prosto znaju zapaliti vatru u ljudima

Ni afrički tam-tam, ni talijanske kacone, ni crnački blues, ni grčki buzuki-sirtaki, ni meksički mariachi, ni američki benđo, ni australski diđeridu, ni irska violina i frulica, ni latinoamerička harfa, ni rock gitara, ni.a ko bi ih sve nabrojio.(a nije da ih ne volim ćut, naprotiv)...ne postižu onaj osjećaj ispunjenja kao naše diple,gajde, gitara, mandolina, lijerica, tapan...koji te jednostavno dižu, širiš krila da bi najradije poletio, a opet ostaješ na zemlji i tapkaš, skakućeš, uvijaš se, izvijaš se, okrećeš, izvrčeš....ma istražite sami te granice preko kojih vas može ponijeti Kries sa Mojmirom, ako mu se prepustite.

U svakom slučaju nećete stati skrštenih ruku, a ko zna...možda i hoćete?
Ovisi na kojoj temperaturi će uzavrit ona vaša praiskonska kapljica krvi.

U tri večeri ovogodnišnjeg Etno ambienta, osim Kriesa, izredalo se nekoliko izvođača:
Vieux Farka Toure iz Malija, Arkul iz Mostara, Altanka iz Bjelorusije, te Cimarron iz Kolumbije ili bolje rečeno iz Los Llanos del Orinoco (ravnice uz rijeku Orinoco na granici Kolumbije i Venezuele)
Svaki od njih ostavio je svojevrstan pečat po kojem ću pamtiti ovo ljeto u Solinu.
Ipak moram izdvojiti one koji su me posebno dirnuli, koji su za mene, a vjerujem i za većinu solinske publike bili otkriće.
Arkul - Mostar, BiH
kojeg čini duo Vladimir Mićković (predivan glas) i Atilla Aksoj (žićani instrumenti)

Nemoguće je prenijeti taj osjećaj koji se zbio kad je Vladimir pustio svoj glas. Možda uspijete osjetiti bar dio toga ako preslušate nekoliko njihovih pjesama sa jedinog albuma kojeg su do sada izdali "Il bastidor", a uz malo strpljenja, poslušat ćete ih na ovom linku
Kakve su pjesme koje Arkul izvodi rekao je sam pjevač Vladimir Mičković:

"Na albumu su zastupljene dvije cjeline, to je presjek sefardskih pjesama iz BiH i Španije. Mogli bismo reći da smo obuhvatili period od 1000 godina, od onih najstarijih pa do pjesama iz 60ih i 70ih godina prošlog stoljeća", objašnjava Vladimir.
Pjesme se izvode na ladino jeziku, jednoj zanimljivoj kombinaciji, kaže Vladimir: "Ladino jezik je spoj španskog i hebrejskog. To je zapravo stari kastiljanski iz 15. stoljeća, kojeg su kasnijih stoljeća Sefardi njegovali gdje god se naselili. Naravno, tako su pristizale nove riječi, hebrejski je osnova, a ima tu i turskog, aramejskog, talijanskog...".

Meni se u uho posebno zavukla Buena semana i ne pušta, možda zato jer je Vladimir najavio kako će je izvesti u verziji prilagodjenoj dalmatinskoj publici - neznam, ali osvojila me samo tako!

Guštajte!
A i ja ću se još neko vrijeme napajati energijom koja mi je poklonjena na ovogodišnjem 13. Etno ambientu u solinskoj Gradini.

- 15:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.07.2010.

NYC - RASHLAĐENJE

Vruće je, jel tako?
Najvaljuju neka povremena rashlađenja, ali nema ih.
Rashladilo negdi gori, daleko od mora.
Ovde blizu mora nema rashlađivanja.
Šta će ti rashlađivanje kad imaš more. Lipo se kupaj i muči.
Meni je more isprid nosa, a rashladin se pod tušen.
Toliko mi je vruće da mi se ne da poć niti onih 100 metara do mora.
A kaže mi susida da je i more toplo, da se uopće ne isplati poć na kupanje, jer je more toplije od tuša u kadi.
Virujen joj.

Osim hladnog tuša, hlade me i neke slike koje zadnje dane prigledavam, pa evo i vama malo slikovitog osvježenja

New York City - Batery park - na + 32, u hladu
Dica guštaju, stariji gledaju i guštaju skupa s njima

Ona djevojčica u meni rado bi potrčala i radosno kliktala pod vodenim prskalicama, ali ona odrasla je samo gledala i kliktala fotoaparatom.

Kako je njima dobro !!!
Šta mi bi da odrastem?!?

- 19:14 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.07.2010.

Bodulka nije došla u Komižu

Rekoh, vidimo se u Komiži....ali

U Komiži se nisu skupili mužikanti Tovareće mužike

Nisu došli ni prijatelji - Renato iz Splita (Baretić), Puko iz Bola (Ivica Jakšić Čokrić), Gego (Stjepan Barišić) iz Hvara, Žan (Jakopač) iz Postira

U Komizu ni došla ni Žanova bodulka sa voljenog otoka

U Komiži nije bilo ni srdela na gradele

A šta je bilo u Komizi?

U Komizi se skupila familija...dica i bodulke sa suzon u očima...

"U Komiži je tribalo bit onako kako je bilo u Splitu!" -
razočarano mi reče Ivana Franičević, Zoranova kći,
ne mogavši sakrit tugu u očima ni u polutami komiške iskonske konobe

Razumin njenu tugu i potrebu da svog tatu nekako vrati u život, da ispuni prazninu koja je proždire. Potrebu da začepi usta onim "babama" koji su se skrili iza kantuna pozornice u svoje udobne poltrone. Ovako će se međusobno odobravat i šapćat:" Eno na! Ko mu je doša ovod, na škoj? Svi su ostali namo, u Splitu."

Kimnuh glavom:
"Je, bilo bi lipo da su došli svi oni koji su bili u Splitu.
Ma, ovo je Komiža, vaša Komiža. Ovdje su došli oni koji znaju dobro za koga se svira i piva.
U Splitu većina svita nije imala pojma ko je uopće taj posljednji sekretar škoja - Zoran Franičević. "

U Komiži su Komuna i ribarske brodice zašutili minutom šutnje, u stavu mirno

U Komiži je komiški don Ante (nedavno preuzeo komišku župu), zapiva na Škoru sa "Ljetnim kinom"

U Komiži su i sveci marširali isprid Komune

U Komiži će i dica znat da je čovik sa slike bija posljednji borac za otoke i otočane...za njihovu budućnost

U Komižu je došla Lea iz poja koja se sa sjeton siti dana kad joj je Zoranov glas priko Nautic radia čestita imendan, a ona nije ni znala da joj je oti dan imendan.
Prijatelji koji bi s njim podilili svoj jednostavni pojorski obid, kad bi usrid otočke zime uletija smrznut na motorinu u njihov dvor.
A uz bevandu bi in pripovida svoje zamisli o tome kako viško poje triba povezat sa cilin sviton da ne zamre u dugin otočkim zimama.
I tako se rodija Pojorski cabaret, šou iz poja, uživo iz Podšpilja.
Prvi cabaret iz poja oglasija se u petak prije Sabatine, 03.11.2006.

Bilo je lipo bar na kratko bit dijelom tog povijesnog događaja kada se iz podšpiljske Kuće Keja, radio vezom povezalo viško poje sa ostatkom svita.
Ni brujet, ni viški plavac ,

ni toplina vatrice sa komina,

ni dobroćudni Đambo koji je vjerno dočekivao i ispraćao goste u Podšpilju

nisu uspili pobijedit surovu otočku zimu.
Nije pomogao ni timski rad kojeg je Zoran zagovarao - zimska otuđenost i ljudska glupost je bila jača.

Izdvojit ću par Zoranovih citata iz knjige Posljednji sekretar škoja, koji nekako najbolje pokazuju kako nije nimalo lako opstati kao Čovjek-Otok na otoku
(napomena: autor izraza Čovjek-Otok je Renato Baretić,književnik, prijatelj i kolega Zorana Franičevića, koji je i napisao nekrolog "Čovjek-Otok", objavljen u Slobodnoj Dalmaciji nakon Zoranove smrti)

"SITNE DUŠE" - (17.07.2005.)
...Puno je romana napisano o učenim ljudima ili ljudima od struke koje je uništio ili protjerao malomišćanski jal, mržnja i netolerancija!
Dobar dio pučanstva na dalekim otocima još uvijek kao jedino mjerilo truda i napretka priznaje samo motiku i kopanje, a oni koji čitaju i pišu osobe su sumnjiva zanata. Takve bi malo misto od gušta učinilo redikulima. Možeš se ti žrtvovat koliko hoćeš - to se neće zamijetiti, al pogriješi jedanput- svi će slavodobitno, ko najgore babe, graktati o tome.
Sjećam se svojih reporterskih ruta u Slobodnoj: znalo se dogodit da mi putopis objave na pune dvije stranice tri dana zaredom, a da mi na komiškoj rivi nitko ne kaže ni be. S druge strane, kad god bi me koji lokalni zajapureni hadezeovac očešao u "Pismima čitatelja", svako malo bi neki od šetača "dobronamjerno" dobacio:
"A, lipo ti ga je smjestio!"
Utješio me Molliere, koji je prije 200 godina u "Mizantropu" ("Čovjekomrscu") zapisao:
"Tko ima sto vrlina i samo dvije mane, cijeli svijet ga gleda s te loše strane!"

"KOMUNO, TREBAM TE" (24.07.2005.)
"....Što me u stvari goni, ko da mi je propeler u guzici? Otac mi je iz Sućurja, sa donje punte Hvara, a mama iz Komiže. Upoznali su se i oženili nasred puta, u Hvaru. Doduše, onda su prije 60 godina, bile puno bolje veze između otoka.
E, tu našu otočnu razdvojenost, nepoznavanje, nekomunikaciju, nesuradnju - moja malenkost više ne može podnijeti!
U svakoj, i najmanjoj, pa i u ovoj, veseloj otočnoj revoluciji, važan je osobni primjer. Želim ukazati na nešto što je funkcioniralo 500 godina, a bolje i korisnije od Županije: Komuna! Zašto je u crkvi ostala Hvarsko-bračko-viška biskupija, a u politici nije? Zato što je lakše zavadit pa vladat, nego služit i pomagat!
Za početak, treba nam brz i jednostavan medij, a to je radio! Kao što je "Polet" osamdesetih stvorio scenu, tako i (radni naslov) Radio-Komuna može čuda napravit! Informirat, educirat, pokretat, povezivat!
Čut će se!"

"VRLINE I MANE" (15.05.2005.)
"....Bio sam jedan mandat na čelu Komiže i znam da taj posao ne bi poželio ni najgorem neprijatelju! Lako što ti radno vrijeme traje 24 sata na dan i što će ti svaka baba doć doma pod ponistru. U malo misto najviše boli to što ti nitko za nešto što si obavio neće reći ni riječi hvale nego svi kao da jedva čekaju neku grešku pa da graknu!....
..Znam da previše idealistički promatram bavljenje politikom: za mene je to slično svećenikovu zvanju u civilnom životu. Radi se o žrtvovanju i davanju, a najmanje o nekom dobitku i uzimanju!
Iznad vrata komiške Narodne čitaonice, nasred rive, u kamen je uklesano:
"Požrtvovanje, značaj, rad - jedini spas Domovine!"
Tu nam poruku tumače komiški ribari: kad te na pučini, kraj Palagruže, sa susjedne gajete falkuše mole pomoć, pružit ćeš je više nego što se to od tebe očekuje!
Što god tko o tim "malim" ljudima mislio, oni su svjesni svog znanja i značaja: među ostalim, Palagruža ne bi bila hrvatski otok da se ti ribari stoljećima nisu maltretirali na otvorenom moru, pod nosom Talijanima!
Rad? Kad zbog mjesećine nisu ribarili onda su, po noći, kopali! Koja domovina ne bi poželjela takvog birača pa i kandidata?!
Još bi se nešto od ribara i njihovih družina dalo naučiti; timski rad!
Svaki će budući gradonačelnik i Visa i Komiže izgoriti ako ostane sam, bez ekipe, ako ne uloži u ljude! I onda neka profesionalno obave to što su zamislili i neka ne obadaju babe! A babe mogu bit i muški, još i više od žena!"

Izvadak iz Intervjua - Kafkijanac u Komiži - (19.01.1986. sa Zoranom Franičevićem razgovarao je Sandro Pogutz - nakon što je Zoran sa obitelji preselio iz Zagreba na Vis, u Komižu)

"...Ovdje je stvarno sve čisto, pa čak i u ljudima. Ja sam dosta emotivan tip. To što radim pokušavam raditi što poštenije i što iskrenije.
Nisam neki previše načitani tip, nisam možda specijalist za nešto, ali pokušavam sa što više energije pošteno raditi. te neke stvari koje sam doživio u novinarstvu i prije toga u omladinskoj organizaciji...strefi te to, uništi, ne želiš da srećeš više toliko takvih ljudi, poltrona i ne znam kakvih sve...Želiš jednostavno pobjeći od toga, ne možeš više trpjeti ni pokvarenost, ni neiskrenost, ni druga sranja..."

I....uspija je pobić, zauvik...

...ostala je jedna knjiga i sjećanja ljudi koji su ga voljeli, poznavali i poštivali.

- 23:23 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 10.07.2010.

Čovjek - Otok

Nedavno sam negdje pročitala (nemam pojma gdje-da li na nekom blogu, nečijem članku, mailu...?) kako nije dobro reagirati dok si pod utjecajem emocija, donositi odluke, donositi zaključke o drugim ljudima... kaže treba se ohladiti, smiriti, pustiti da emocije splasnu, da se hladne glave donose zaključci i odluke.
U principu se slažem s tim razmišljanjem, ali ponekad jedino emotivna reakcija donosi kvalitetan ishod nekog događaja.

Upravo tako se sinoć dogodio tulum za Posljednjeg sekretara škoja - Zorana Franičevića koji je prerano preminuo prije 2 godine.

O Zoranu su mnogo rekli oni koji su ga puno bolje poznavali od mene.
Ipak, najviše govore njegovi tekstovi, kolumne, eseji, reportaže koje su objavljivane svojedobno u Slobodnoj Dalmaciji, a sinoć su opet ugledale svjetlo dana na promociji knjige "Posljednji sekretar škoja" , u splitskom klubu O'Hara.

O Zoranu govori i "Polet" - omladinski list iz davnih 80-tih, zbog kojeg bi trčala na trafiku da uhvatim novi broj prije nego šta ga zabrane.

O Zoranu govore i njegova voditeljska javljanja na Nautic radiu, kada je povezivao otoke, cijeli Jadran i sve ljude dobre volje...

O Zoranu, za sada, ne mogu ništa više napisati, jer savladale bi me emocije, one iste emocije koje su ga vodile u njegovim donkihotovskim naporima da digne otoke iz pepela zaborava....

I zato, trenutno od mene...samo ovo...

(pano je rad akad.slikarice Anite Žitko)

Vidimo se večeras u Komiži.

NAPOMENA: autor izraza Čovjek-Otok je Renato Baretić, književnik, prijatelj i kolega Zorana Franičevića, koji je i napisao nekrolog "Čovjek-otok", objavljen u Slobodnoj Dalmaciji nakon Zoranove smrti

- 13:05 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 07.07.2010.

Ima NEŠTO u tom gradu ...

Prije nego krenem u novi njujorški dan, želim nešto razjasnit.
Primjećujem po nekim komentarima da mnogi vjeruju kako sam ja još tamo daleko priko Atlantika, te da brzim internetom šaljem direktne izvještaje iz Velike jabuke.
Ma kakvi!
Vratili smo se mi u naš topli, propuhom klimatizirani splitski stan.
Još bi tamo tipkala po laptopu u klimom pothlađenoj hotelskoj sobi i satima izluđivala hoće mi se daunlodirat slike ili neće, a od Velike jabuke bi vidila samo ono šta vidim kroz neotvorive staklene stijenke hotelskih prostorija. Doduše, nije ni taj pogled bija za bacit,

ma triba iskorisit vrime,pa vidit i osjetit bar nešto od onoga šta se priča o tom New Yorku. A puno toga se priča i sve te priče imaju jedan zajednički nazivnik: "Ima NEŠTO u tom gradu i to NEŠTO se svima sviđa."
Pa, vrime je da otkrijem šta bi bilo to NEŠTO?

Svanuo je novi dan.
Pozdravlja me sunce na prozorčiću neke udaljene zgrade.
Pozdravljam i ja njega. Odmah mi je toplije oko srca.

Izlazimo na pregrijane ulice i avenije, a iz podzemlja dodatno isprarava vrelina podzemne željeznice. Srećom, hladovine ima napretek.

Sjedim na tom razvikanom Times Squeru, pogledom tražim gore tu sjajnu kuglu koja se spušta na dočeku svake Nove godine.
Hm? Na TV ekranu mi izgleda bokun veća?

Spuštam pogled, a dole se događa život

Žene, baš kao i ja, s fotoaparatima oko vrata, fino popunjene, pogledom i objektivom traže "ono nešto" u ovom gradu čiji su gosti.
Tik iza njih, junak Buzz uporno šarmira sa reklamnog panoa.

Krenem prema zvukovima glazbe koja me odnekud doziva.
Nailazim na njega. Gdje li je nestao pijanist?

Danas Mornar ima neodgodiv posao zbog kojeg smo se i obreli u ovom gradu, pa smo moj Canon i ja prepušteni samostalnom istraživanju.
Otvaram priručnu kartu koju smo dobili na recepciji i upirem prstom u zelenu boju. Pičim ravno 7. avenijom i stižem do zelenog kvadranta.
Bilo bi to brzo da me usputno nisu zaokupile raznorazne građevine.
Kako moderne, tako i one starinske

Na bočnoj fasadi Carnegie halla pogled mi privuku lijepe protupožarne skaline. To je sigurno sporedni izlaz za zvijezde koje izbjegavaju nasrtljive obožavatelje. Baš se pitam jel' naš Oliver izlazio na te skale nakon što je izveo svoj koncert prije par godina?
Ne razumin zašto nije tija doć na retrospektivnu večer jubilarnog splitskog festivala i otpivat svog Galeba? Možda su mu Prokurative prenisko postavljene, pa ne bi moga uteć svojin obožavateljima?

Kocka po kocka i odjednom se nađem usred kružnog toka, a društvo mi čine Cristofor Columbo, zgrade Times Worner Centra , te nekoliko metalnih dama širokih bokova

"Reina Mariana", ime je ove ljepotice koju je izradio Španjolski kipar Manolo Valdes, 2005.god. Istu ovakvu sreli smo i u Monte Carlu prošle godine. Čini li mi se, ili se mi to pratimo?

Vidim zeleno. Pratim djecu sa roza balonom.

U prolazu, opet glazba...

Ovog puta i pijanist je tu. Zaslužuje aplauz slučajne publike, baš kao što je i on slučajni pijanist.

Skakutave zvijezde Central parka izvode svoj vrckavi ples, bez iti malo treme pred publikom

Na koncu i trbuščić treba napuniti.
Obožavam ih!

Pronašla sam stijenu iz koje je niknuo grad, na koju se slobodno mogu popeti,

i zauzeti svoje mjesto pod suncem, ispružiti lijevo stopalo

i promatrat život koji buja svuda oko mene

S obzirom na nedavna događanja u splitskoj zeleno-rekreacijskoj zoni, nema puno nade da ćemo slične prizore i ograničenja vidjeti na našem Marjanu

Golubovi se skupljaju kod staroga ferala

U zadnji čas hvatam sunce koje nestaje u procijepu

Pale se velegradski ferali,

budi se noćni život

U ovom danu sam potpuno ispunjena, više nemam potrebe išta više tražiti i gledati, nemam potrebe niti večerati...sita sam, zadovoljna i umorna.

Liza mi može otpjevati upavanku o onom New Yorku kojeg viđamo po filmovima,
a kojeg neću pronaći na ulicama ovog grada, jer ga i ne tražim.

I šta bi to bilo ono "nešto" što spominju svi koji su posjetili ovaj grad?
Ono "nešto" su svi oni pozitivni momenti koje smo sami pronašli u tom gradu.
Ne ono što nam se nameće preko turističkih pamfleta, ne onih TOP 10 destinacija šta se nude na video spotovima, već ono što nam je dirnulo srce, razgalilo dušu, razvuklo osmijeh preko cijele glave.
To NEŠTO je učinilo da se osjećaš dobro, ispunjene duše, skoro kao da si doma.
Nakon ovog slatkog zalogaja Velike jabuke, sad možemo krenuti i na onih nekoliko TOP desinacija o kojima svi pričaju, pa koliko stignemo.

- 19:06 - Komentari (40) - Isprintaj - #

utorak, 06.07.2010.

Vežite se!

Polijećemo!

U nebo iznad oblaka...

Imamo i društvo...

Veliko plavetnilo ...i dole i gore...

Land ho!

Iiiiii...slijećemo!

Na vrući užareni asfalt....

Usrid žute boje...baš mi se sad navija za Jugoplastiku

Mravinjak na zebri (kao nekad kod Prime Grad)

Kao pčele u košnicama

Zuje oko šarenog carstva jumbo cvijetova

Vrijeme na Times square-u, teče kao nabujala rijeka..
Pitam se -pa gdje je nestala ona lijepa starinska zgrada koju pamtim iz crnobijelih filmova?
Sve je prekrio multicolor blještećih reklamnih panoa

Prvi zagriz u Veliku jabuku bio je kiselkast, opor i hladan...
treba prespavat....
sutra je novi dan...

- 01:15 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	srpanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3