gustirna

Bodulka nije došla u Komižu

Rekoh, vidimo se u Komiži....ali

U Komiži se nisu skupili mužikanti Tovareće mužike


Nisu došli ni prijatelji - Renato iz Splita (Baretić), Puko iz Bola (Ivica Jakšić Čokrić), Gego (Stjepan Barišić) iz Hvara, Žan (Jakopač) iz Postira


U Komizu ni došla ni Žanova bodulka sa voljenog otoka


U Komiži nije bilo ni srdela na gradele


A šta je bilo u Komizi?

U Komizi se skupila familija...dica i bodulke sa suzon u očima...


"U Komiži je tribalo bit onako kako je bilo u Splitu!" -
razočarano mi reče Ivana Franičević, Zoranova kći,
ne mogavši sakrit tugu u očima ni u polutami komiške iskonske konobe



Razumin njenu tugu i potrebu da svog tatu nekako vrati u život, da ispuni prazninu koja je proždire. Potrebu da začepi usta onim "babama" koji su se skrili iza kantuna pozornice u svoje udobne poltrone. Ovako će se međusobno odobravat i šapćat:" Eno na! Ko mu je doša ovod, na škoj? Svi su ostali namo, u Splitu."

Kimnuh glavom:
"Je, bilo bi lipo da su došli svi oni koji su bili u Splitu.
Ma, ovo je Komiža, vaša Komiža. Ovdje su došli oni koji znaju dobro za koga se svira i piva.
U Splitu većina svita nije imala pojma ko je uopće taj posljednji sekretar škoja - Zoran Franičević. "

U Komiži su Komuna i ribarske brodice zašutili minutom šutnje, u stavu mirno


U Komiži je komiški don Ante (nedavno preuzeo komišku župu), zapiva na Škoru sa "Ljetnim kinom"


U Komiži su i sveci marširali isprid Komune


U Komiži će i dica znat da je čovik sa slike bija posljednji borac za otoke i otočane...za njihovu budućnost


U Komižu je došla Lea iz poja koja se sa sjeton siti dana kad joj je Zoranov glas priko Nautic radia čestita imendan, a ona nije ni znala da joj je oti dan imendan.
Prijatelji koji bi s njim podilili svoj jednostavni pojorski obid, kad bi usrid otočke zime uletija smrznut na motorinu u njihov dvor.
A uz bevandu bi in pripovida svoje zamisli o tome kako viško poje triba povezat sa cilin sviton da ne zamre u dugin otočkim zimama.
I tako se rodija Pojorski cabaret, šou iz poja, uživo iz Podšpilja.
Prvi cabaret iz poja oglasija se u petak prije Sabatine, 03.11.2006.


Bilo je lipo bar na kratko bit dijelom tog povijesnog događaja kada se iz podšpiljske Kuće Keja, radio vezom povezalo viško poje sa ostatkom svita.
Ni brujet, ni viški plavac ,

ni toplina vatrice sa komina,

ni dobroćudni Đambo koji je vjerno dočekivao i ispraćao goste u Podšpilju


nisu uspili pobijedit surovu otočku zimu.
Nije pomogao ni timski rad kojeg je Zoran zagovarao - zimska otuđenost i ljudska glupost je bila jača.

Izdvojit ću par Zoranovih citata iz knjige Posljednji sekretar škoja, koji nekako najbolje pokazuju kako nije nimalo lako opstati kao Čovjek-Otok na otoku
(napomena: autor izraza Čovjek-Otok je Renato Baretić,književnik, prijatelj i kolega Zorana Franičevića, koji je i napisao nekrolog "Čovjek-Otok", objavljen u Slobodnoj Dalmaciji nakon Zoranove smrti)

"SITNE DUŠE" - (17.07.2005.)
...Puno je romana napisano o učenim ljudima ili ljudima od struke koje je uništio ili protjerao malomišćanski jal, mržnja i netolerancija!
Dobar dio pučanstva na dalekim otocima još uvijek kao jedino mjerilo truda i napretka priznaje samo motiku i kopanje, a oni koji čitaju i pišu osobe su sumnjiva zanata. Takve bi malo misto od gušta učinilo redikulima. Možeš se ti žrtvovat koliko hoćeš - to se neće zamijetiti, al pogriješi jedanput- svi će slavodobitno, ko najgore babe, graktati o tome.
Sjećam se svojih reporterskih ruta u Slobodnoj: znalo se dogodit da mi putopis objave na pune dvije stranice tri dana zaredom, a da mi na komiškoj rivi nitko ne kaže ni be. S druge strane, kad god bi me koji lokalni zajapureni hadezeovac očešao u "Pismima čitatelja", svako malo bi neki od šetača "dobronamjerno" dobacio:
"A, lipo ti ga je smjestio!"
Utješio me Molliere, koji je prije 200 godina u "Mizantropu" ("Čovjekomrscu") zapisao:
"Tko ima sto vrlina i samo dvije mane, cijeli svijet ga gleda s te loše strane!"

"KOMUNO, TREBAM TE" (24.07.2005.)
"....Što me u stvari goni, ko da mi je propeler u guzici? Otac mi je iz Sućurja, sa donje punte Hvara, a mama iz Komiže. Upoznali su se i oženili nasred puta, u Hvaru. Doduše, onda su prije 60 godina, bile puno bolje veze između otoka.
E, tu našu otočnu razdvojenost, nepoznavanje, nekomunikaciju, nesuradnju - moja malenkost više ne može podnijeti!
U svakoj, i najmanjoj, pa i u ovoj, veseloj otočnoj revoluciji, važan je osobni primjer. Želim ukazati na nešto što je funkcioniralo 500 godina, a bolje i korisnije od Županije: Komuna! Zašto je u crkvi ostala Hvarsko-bračko-viška biskupija, a u politici nije? Zato što je lakše zavadit pa vladat, nego služit i pomagat!
Za početak, treba nam brz i jednostavan medij, a to je radio! Kao što je "Polet" osamdesetih stvorio scenu, tako i (radni naslov) Radio-Komuna može čuda napravit! Informirat, educirat, pokretat, povezivat!
Čut će se!"

"VRLINE I MANE" (15.05.2005.)
"....Bio sam jedan mandat na čelu Komiže i znam da taj posao ne bi poželio ni najgorem neprijatelju! Lako što ti radno vrijeme traje 24 sata na dan i što će ti svaka baba doć doma pod ponistru. U malo misto najviše boli to što ti nitko za nešto što si obavio neće reći ni riječi hvale nego svi kao da jedva čekaju neku grešku pa da graknu!....
..Znam da previše idealistički promatram bavljenje politikom: za mene je to slično svećenikovu zvanju u civilnom životu. Radi se o žrtvovanju i davanju, a najmanje o nekom dobitku i uzimanju!
Iznad vrata komiške Narodne čitaonice, nasred rive, u kamen je uklesano:
"Požrtvovanje, značaj, rad - jedini spas Domovine!"
Tu nam poruku tumače komiški ribari: kad te na pučini, kraj Palagruže, sa susjedne gajete falkuše mole pomoć, pružit ćeš je više nego što se to od tebe očekuje!
Što god tko o tim "malim" ljudima mislio, oni su svjesni svog znanja i značaja: među ostalim, Palagruža ne bi bila hrvatski otok da se ti ribari stoljećima nisu maltretirali na otvorenom moru, pod nosom Talijanima!
Rad? Kad zbog mjesećine nisu ribarili onda su, po noći, kopali! Koja domovina ne bi poželjela takvog birača pa i kandidata?!
Još bi se nešto od ribara i njihovih družina dalo naučiti; timski rad!
Svaki će budući gradonačelnik i Visa i Komiže izgoriti ako ostane sam, bez ekipe, ako ne uloži u ljude! I onda neka profesionalno obave to što su zamislili i neka ne obadaju babe! A babe mogu bit i muški, još i više od žena!"

Izvadak iz Intervjua - Kafkijanac u Komiži - (19.01.1986. sa Zoranom Franičevićem razgovarao je Sandro Pogutz - nakon što je Zoran sa obitelji preselio iz Zagreba na Vis, u Komižu)

"...Ovdje je stvarno sve čisto, pa čak i u ljudima. Ja sam dosta emotivan tip. To što radim pokušavam raditi što poštenije i što iskrenije.
Nisam neki previše načitani tip, nisam možda specijalist za nešto, ali pokušavam sa što više energije pošteno raditi. te neke stvari koje sam doživio u novinarstvu i prije toga u omladinskoj organizaciji...strefi te to, uništi, ne želiš da srećeš više toliko takvih ljudi, poltrona i ne znam kakvih sve...Želiš jednostavno pobjeći od toga, ne možeš više trpjeti ni pokvarenost, ni neiskrenost, ni druga sranja..."


I....uspija je pobić, zauvik...

...ostala je jedna knjiga i sjećanja ljudi koji su ga voljeli, poznavali i poštivali.