gustirna

Ima NEŠTO u tom gradu ...

Prije nego krenem u novi njujorški dan, želim nešto razjasnit.
Primjećujem po nekim komentarima da mnogi vjeruju kako sam ja još tamo daleko priko Atlantika, te da brzim internetom šaljem direktne izvještaje iz Velike jabuke.
Ma kakvi!
Vratili smo se mi u naš topli, propuhom klimatizirani splitski stan.
Još bi tamo tipkala po laptopu u klimom pothlađenoj hotelskoj sobi i satima izluđivala hoće mi se daunlodirat slike ili neće, a od Velike jabuke bi vidila samo ono šta vidim kroz neotvorive staklene stijenke hotelskih prostorija. Doduše, nije ni taj pogled bija za bacit,



ma triba iskorisit vrime,pa vidit i osjetit bar nešto od onoga šta se priča o tom New Yorku. A puno toga se priča i sve te priče imaju jedan zajednički nazivnik: "Ima NEŠTO u tom gradu i to NEŠTO se svima sviđa."
Pa, vrime je da otkrijem šta bi bilo to NEŠTO?

Svanuo je novi dan.
Pozdravlja me sunce na prozorčiću neke udaljene zgrade.
Pozdravljam i ja njega. Odmah mi je toplije oko srca.



Izlazimo na pregrijane ulice i avenije, a iz podzemlja dodatno isprarava vrelina podzemne željeznice. Srećom, hladovine ima napretek.



Sjedim na tom razvikanom Times Squeru, pogledom tražim gore tu sjajnu kuglu koja se spušta na dočeku svake Nove godine.
Hm? Na TV ekranu mi izgleda bokun veća?



Spuštam pogled, a dole se događa život


Žene, baš kao i ja, s fotoaparatima oko vrata, fino popunjene, pogledom i objektivom traže "ono nešto" u ovom gradu čiji su gosti.
Tik iza njih, junak Buzz uporno šarmira sa reklamnog panoa.



Krenem prema zvukovima glazbe koja me odnekud doziva.
Nailazim na njega. Gdje li je nestao pijanist?


Danas Mornar ima neodgodiv posao zbog kojeg smo se i obreli u ovom gradu, pa smo moj Canon i ja prepušteni samostalnom istraživanju.
Otvaram priručnu kartu koju smo dobili na recepciji i upirem prstom u zelenu boju. Pičim ravno 7. avenijom i stižem do zelenog kvadranta.
Bilo bi to brzo da me usputno nisu zaokupile raznorazne građevine.
Kako moderne, tako i one starinske



Na bočnoj fasadi Carnegie halla pogled mi privuku lijepe protupožarne skaline. To je sigurno sporedni izlaz za zvijezde koje izbjegavaju nasrtljive obožavatelje. Baš se pitam jel' naš Oliver izlazio na te skale nakon što je izveo svoj koncert prije par godina?
Ne razumin zašto nije tija doć na retrospektivnu večer jubilarnog splitskog festivala i otpivat svog Galeba? Možda su mu Prokurative prenisko postavljene, pa ne bi moga uteć svojin obožavateljima?



Kocka po kocka i odjednom se nađem usred kružnog toka, a društvo mi čine Cristofor Columbo, zgrade Times Worner Centra , te nekoliko metalnih dama širokih bokova



"Reina Mariana", ime je ove ljepotice koju je izradio Španjolski kipar Manolo Valdes, 2005.god. Istu ovakvu sreli smo i u Monte Carlu prošle godine. Čini li mi se, ili se mi to pratimo?



Vidim zeleno. Pratim djecu sa roza balonom.


U prolazu, opet glazba...


Ovog puta i pijanist je tu. Zaslužuje aplauz slučajne publike, baš kao što je i on slučajni pijanist.


Skakutave zvijezde Central parka izvode svoj vrckavi ples, bez iti malo treme pred publikom







Na koncu i trbuščić treba napuniti.
Obožavam ih!


Pronašla sam stijenu iz koje je niknuo grad, na koju se slobodno mogu popeti,


i zauzeti svoje mjesto pod suncem, ispružiti lijevo stopalo


i promatrat život koji buja svuda oko mene















S obzirom na nedavna događanja u splitskoj zeleno-rekreacijskoj zoni, nema puno nade da ćemo slične prizore i ograničenja vidjeti na našem Marjanu





Golubovi se skupljaju kod staroga ferala


U zadnji čas hvatam sunce koje nestaje u procijepu


Pale se velegradski ferali,


budi se noćni život


U ovom danu sam potpuno ispunjena, više nemam potrebe išta više tražiti i gledati, nemam potrebe niti večerati...sita sam, zadovoljna i umorna.

Liza mi može otpjevati upavanku o onom New Yorku kojeg viđamo po filmovima,
a kojeg neću pronaći na ulicama ovog grada, jer ga i ne tražim.



I šta bi to bilo ono "nešto" što spominju svi koji su posjetili ovaj grad?
Ono "nešto" su svi oni pozitivni momenti koje smo sami pronašli u tom gradu.
Ne ono što nam se nameće preko turističkih pamfleta, ne onih TOP 10 destinacija šta se nude na video spotovima, već ono što nam je dirnulo srce, razgalilo dušu, razvuklo osmijeh preko cijele glave.
To NEŠTO je učinilo da se osjećaš dobro, ispunjene duše, skoro kao da si doma.
Nakon ovog slatkog zalogaja Velike jabuke, sad možemo krenuti i na onih nekoliko TOP desinacija o kojima svi pričaju, pa koliko stignemo.