gustirna

Raširi krila i poleti visoko

Za vrijeme boravka u New Yorku, prilikom šetnje Central parkom ugledala sam jedan prizor koji me podsjetio na jedan moj post objavljen prije skoro 2 godine.

Po zelenoj livadi Central parka skakutao je bos, jedan žutokljunac - kos, ali ovaj nije bio crn, tako da to nije naš obični crni kos, nego je to njihov -
američki drozd, Turdus migratorius, a Amerikanci su ga još prozvali i crvendać



Privuklo me crveno perje na njegovim prsima i divila sam se ljepoti te ptice tako slične našem crnom kosu, posebno po tom prepoznatljivom skakutanju po travnjaku, niskom prelijetanju i vrlo sličnom "tak-tak" glasanju.
S obzirom na doba godine, pogledom preletim preko travnjaka ne bi li ugledala....njega



...kako istražuje i jača svoja nježna krilca



uskoro je bio na tlu, a brižni roditelj u hipu se stvorio pokraj njega, a istovremeno je pratio šta ja to radim s nekom crnom spravom u ruci i ciljam u njegovo čedo



...ma mani mene i crnu spravu, mali je pa na tle!


....a more bit da je i ogladnija?!




Eh, ti maleni, uvik ih treba imat na oku. Nikad ne znaš hoće li neki proždrljivi rakun banit iza nekog kantuna



Život u park šumi nije uvijek tako spokojan i idiličan,
sjene su ponekad predugačke i pretamne


Hoće li vidjeti svjetlo u mraku?


Hoće li potražiti izazove tamo preko vode....do slobode?


Toliko pitanja,a premalo odgovora koji zadovoljavaju roditeljska strahovanja.
Jedino što nam preostaje, uzdat se u one korijene koje smo mu dali i virovat da su mu krila dovoljno snažna za slobodan let prema visinama.



E, a zašto sam se ja ovoliko prigodno-simbolično uzgovorila?
Ovog lita, naš tić-prvijenac, sprema se poletit iz roditeljskog gnijezda prema jednom drugom primorskom gradu, a već na samom početku našao se na kliskom terenu i bum! -tresnu na kamene ploče naše domaće Rive!
Kolino u oklop, štake na ruke, a mama i tata oblijeću oko njega ka muve bez glave.
U ciloj toj nevoljnoj situaciji, pomislih kako nam je dana zadnja prilika da ga mazimo i pazimo, jer vrlo skoro bit će prepušten sam sebi, u nekom drugom gradu, tamo "preko vode do slobode"., u naukovanju onog svog posebnog svijeta kojeg je odabrao za životni poziv.

I kao svaka mama počela sam svima ići na živce sa svojim oblijetanjem oko ranjenog tića. Ali mama je mama i baš me briga šta namćori grintaju i brontulaju. Meni je srce mirno kad vidin zadovoljan i zahvalan smješak mog malog tića.

Naravno da će i tata i mama osigurati sve da mladom tiću bude udobno i sigurno u novom gnijezdu (kad ga pronađu, provjere i osiguraju), naravno da će ga s vremena na vrijeme obilaziti, paziti da ne bude gladan i žedan, gol i bos....i naravno, naoružat će se povjerenjem, strpljenjem i čeličnim živcima.

Upravo u ovim posebnim trenucima kada smo svi doma vrlo senzibilni i napeti u nastojanjima da sve bude kako najbolje može bit, a prije svega da se koljeno zaliječi (kao ranjeno krilo) i osposobi za slobodno hodanje (let),
dogodila mi se jedna knjiga i u njoj jedna priča
Knjiga se zove "Ispričat ću ti priču", napisao je Jorge Bucay, a priča:

KRILA SU ZA LETENJE

Tog me dana Jorge dočekao s pričom:

KAD JE ODRASTAO, otac je rekao sinu:
"Sine moj, ne rađamo se svi s krilima. Iako nisi obavezan letjeti, mislim da bi bila šteta da se ograničiš na to da hodaš kad ti ih je dobri Bog dao."
"Ali, ja ne znam letjeti", odgovorio je sin.
"To je točno..." rekao je otac. I, hodajući, odveo ga do ruba provalije u planini.
"Vidiš, sine? Ovo je praznina. Kad budeš htio letjeti, doći ćeš ovamo, uzet ćeš zraka, skočit ćeš u bezdan i, šireći krila, letjet ćeš."
Sin je oklijevao.
"Što ako padnem?"
"Sve ako i padneš, nećeš umrijeti. Samo ćeš se malo ogrepsti, što će te ojačati za slijedeći pokušaj", odgovorio je otac.
Sin se vratio u selo da vidi svoje prijatelje, svoje drugove, one s kojima je hodao čitav život.
Oni najograničenijeg uma rekli su mu:
"Jesi li poludio? Zašto? Tata ti je napola lud...Zašto bi letio? Zašto se ne ostaviš te gluposti? Komu treba letenje?"
Najbolji su mu prijatelji savjetovali:
"A što ako je to istina? Neće li to biti opasno? Zašto ne počneš pomalo?
Pokušaj se baciti sa stuba ili s krošnje stabla. Ali s vrha brda?"
Mladić je slušao savjete onih koji su ga voljeli. popeo se na krošnju stabla i, ohrabrivši se, skočio. Raširio je krila, mlatio njima po zraku svom snagom, ali na žalost sunovratio se na zemlju.
S velikom kvrgom na čelu otišao je ocu.
"Lagao si mi! Ne mogu letjeti. Pokušao sam i vidi kako sam se udario! Nisam poput tebe. Moja su krila samo ukras."
"Sine moj", rekao je otac. "Kako bi poletio, moraš stvoriti slobodan prostor da se krila rašire. Kao kad se bacaš s padobranom: potrebna ti je određena visina prije skoka.
Kako bi poletio, moraš početi prihvaćati rizik.
Ako to ne želiš, najbolje bi bilo predati se i nastaviti hodati zauvijek."

I naravno svima nama trebat će ovakvih mudrosti da lakše prebrodimo ovaj prvi let našeg prvog tića u široko prostranstvo.

A kad, umoran od slobodnog letenja, ponekad navrati doma, svi skupa ćemo zapivat onu pismu šta su je smislili naši lipi splitski studenti



P.S. Sad bi još tribalo reć i onu: "Ne okreći se sine!"
Ipak, bilo bi to previše za jednu običnu mamu.