gustirna

Zadovoljstvo doživljenog

Ne, ja definitivno nisam pogodna za pisanje izvještaja u stilu:
Bila sam tamo i tamo, događalo se to i to i bilo je tako i tako....i naravno sve to objaviti u rekordnom roku, tako da vijest ne zastari.
Neću pisat izvještaje, oću pisat doživljaje.
I zato moj doživljaj u solinskoj Gradini na ovogodišnjem Etno ambientu nije popraćen prigodnim fotografijama.
Zašto?
Zato jer sam tamo otišla uživati, opustiti se i prepustiti se glazbi.
A sa fotoaparatom u ruci to je nemoguće. To je već neko odrađivanje u stilu: Moram sve ovo uslikati da bi mogla pokazati.
Pokazati, što??
Etno ambient se ne može niti pokazati, niti opisati, on se može samo i jedino proživjeti. I to sa prepunim srcem.
Zato, dragi moji, ako želite znati kakav je doživljaj biti na Etno amientu u Solinu, za to trebate doći u Solin. Dogodine, jer ovogodišnji je već gotov.
Ni ja, ni itko drugi vam taj osjećaj ne može prenijeti, ni usaditi u vaša srca.

Zašto onda uopće pišem ovaj post?
Zato što želim s vama podijeliti zadovoljstvo doživljenog!
Ne samo zato što je to moje rodno misto u kojem sam proživjela najboljih 23 godine mog života, ne samo zato što sam u toj istoj solinskoj Gradini provela mnoge lipe i neponovljive trenutke svog omladinskog života, nego i
zato jer sam na ovogodišnjem Etnu doživjela nešto sasvim novo i nepoznato, kao i nešto poznato što se ponavlja svake godine i bez obzira da li dolazite svake godine ili tek pokoju godinu u ovih proteklih trinaest godina, taj doživljaj tog istog uvijek je isti. Kao da se svaki put događa prvi put.

A to je čudo! Jer, opće je poznato da je prvi put uvijek najbolje i najljepše.
Sa Mojmirom Novakovićem i Kriesom, na solinskoj pozornici, svaki put je kao prvi put.

I tada jednostavno znam!
Znam tko sam, što sam i odakle sam!
Negdje u llabirintu mog krvotoka uzavre ona jedna kap krvi, ona praiskonska. I to je to!
Bez puno filozofije, sociologije, paleontologije, etnologije i inih logija.
Kries i Mojmir Novaković jednostavno i prosto znaju zapaliti vatru u ljudima



Ni afrički tam-tam, ni talijanske kacone, ni crnački blues, ni grčki buzuki-sirtaki, ni meksički mariachi, ni američki benđo, ni australski diđeridu, ni irska violina i frulica, ni latinoamerička harfa, ni rock gitara, ni.a ko bi ih sve nabrojio.(a nije da ih ne volim ćut, naprotiv)...ne postižu onaj osjećaj ispunjenja kao naše diple,gajde, gitara, mandolina, lijerica, tapan...koji te jednostavno dižu, širiš krila da bi najradije poletio, a opet ostaješ na zemlji i tapkaš, skakućeš, uvijaš se, izvijaš se, okrećeš, izvrčeš....ma istražite sami te granice preko kojih vas može ponijeti Kries sa Mojmirom, ako mu se prepustite.



U svakom slučaju nećete stati skrštenih ruku, a ko zna...možda i hoćete?
Ovisi na kojoj temperaturi će uzavrit ona vaša praiskonska kapljica krvi.

U tri večeri ovogodnišnjeg Etno ambienta, osim Kriesa, izredalo se nekoliko izvođača:
Vieux Farka Toure iz Malija, Arkul iz Mostara, Altanka iz Bjelorusije, te Cimarron iz Kolumbije ili bolje rečeno iz Los Llanos del Orinoco (ravnice uz rijeku Orinoco na granici Kolumbije i Venezuele)
Svaki od njih ostavio je svojevrstan pečat po kojem ću pamtiti ovo ljeto u Solinu.
Ipak moram izdvojiti one koji su me posebno dirnuli, koji su za mene, a vjerujem i za većinu solinske publike bili otkriće.
Arkul - Mostar, BiH
kojeg čini duo Vladimir Mićković (predivan glas) i Atilla Aksoj (žićani instrumenti)

Nemoguće je prenijeti taj osjećaj koji se zbio kad je Vladimir pustio svoj glas. Možda uspijete osjetiti bar dio toga ako preslušate nekoliko njihovih pjesama sa jedinog albuma kojeg su do sada izdali "Il bastidor", a uz malo strpljenja, poslušat ćete ih na ovom linku
Kakve su pjesme koje Arkul izvodi rekao je sam pjevač Vladimir Mičković:

"Na albumu su zastupljene dvije cjeline, to je presjek sefardskih pjesama iz BiH i Španije. Mogli bismo reći da smo obuhvatili period od 1000 godina, od onih najstarijih pa do pjesama iz 60ih i 70ih godina prošlog stoljeća", objašnjava Vladimir.
Pjesme se izvode na ladino jeziku, jednoj zanimljivoj kombinaciji, kaže Vladimir: "Ladino jezik je spoj španskog i hebrejskog. To je zapravo stari kastiljanski iz 15. stoljeća, kojeg su kasnijih stoljeća Sefardi njegovali gdje god se naselili. Naravno, tako su pristizale nove riječi, hebrejski je osnova, a ima tu i turskog, aramejskog, talijanskog...".

Meni se u uho posebno zavukla Buena semana i ne pušta, možda zato jer je Vladimir najavio kako će je izvesti u verziji prilagodjenoj dalmatinskoj publici - neznam, ali osvojila me samo tako!

Guštajte!
A i ja ću se još neko vrijeme napajati energijom koja mi je poklonjena na ovogodišnjem 13. Etno ambientu u solinskoj Gradini.