gustirna

Nepoznato u poznatom gradu

Šibenik je grad kojeg sam više puta posjetila tijekom mog djetinjstva.
Poslovi mog tate uključivali su i Šibenik, pa bi znao često cijelu obitelj povesti na mali izlet do susjednog nam grada.

Voljela sam te posjete Šibeniku, posebno vožnju do njega Jadranskom magistralom. Mirno bi sjedila na zadnjem sjedištu i promatrala okoliš kojim smo prolazili. Kad bi bili blizu Primoštena, tata bi unaprid najavio pogled na kamene vinograde poznate loze Babić. Ostala mi je u sjećanju ljepota kraja kojim smo prolazili. Po Šibeniku baš i nismo puno šetali, obavilo bi se ono zbog čega smo došli, i na povratku obavezan ručak u Brodarici, kod Zlatne ribice. Po svemu tome pamtim Šibenik mog djetinjstva.
Kasnije, u vrime dok je Mornar navigao na brodovima Slobodne plovidbe Šibenik, opet bi se zaletili do matične mu luke. Tada se već vozilo cestom priko Boraje (kao brže je, ali ne i lipše), a u Šibeniku opet neke obaveze,usput posjetit prijatelja, pa se opet premalo šetalo i istraživalo grad.
Pa je došlo vrime i da naše dečke odvedemo na mali izlet u Šibenik. Tog puta smo najviše šetali po gradu, rivi, pa čak i otišli do tvrđave na Šubićevcu odakle se sve vidi kao na dlanu. I grad i otoci pred njim.

I tako sam dugo živila u uvjerenju kako ja prilično dobro poznajem Šibenik, sve dok nas Brod u boci nije prošetao šibenskim kaletama nakon posjeta Sokolarskom centru u Dubravi.
I tada spoznah nešto o Šibeniku što dosad nisam znala, a usput sam utvrdila već poznato gradivo








Nakon kraće šetnje poznatijim šibenskim punktovima, skrenemo na manje poznate i one malo "vanka ruke", pa nabasamo na
pravu špilju usrid kamenih kuća, kaleta...
Gospina špilja u sklopu samostana Sv.Lovre


Nakon špilje čekale nas Strme stube (a mi se ponadali da nema planinarenja ovog puta!)


i otkrijemo čudesno mjesto - odmah mi priraslo srcu da me teško bilo izbaciti iz njega;
Srednjovjekovni samostanski mediteranski vrt Sv.Lovre







Ovdje je toliko mirno i spokojno da se ni gušterice ne boje, a more bit i da su omamljene mirisima mediteranskog bilja



U svježem mirisu ove melisse (matičnjaka) mogla bi se utopit



Na odlasku pozdravismo 4 šibenska bunara (ni to nisam znala!?)


Od svih šibenskih tvrđava naumili smo posjetiti baš onu do koje je najkompliciranije doći. Nismo odustali, iako nam je kiša prijetila čitavo vrijeme.
Do tvrđave Sv.Nikole trebalo se prvo voziti do obližnjeg mjesta - Zablaće, produžiti još malo i stati taman na plažici s pogledom na dio tvrđave. Kažem dio, jer kad pogledate ove slike iz zraka, jasno je da smo vidili tek T od tvrđave.



I ostalo je samo na gledanju, jer plićina koju smo namjeravali pregaziti ipak nije bila tako suha kako smo se nadali.



Našli smo se na neobično plitkom dijelu obale, pa ne čudi podatak što su nekad davno na ovom području stanovnici Zablaća imali solanu i proizvodili sol.
Danas nema nikakve proizvodnje, ali ovo neobično mjesto koje podsjeća na blatnjavu baru (ne čudi što se mjesto zove Za-blaće, blaće=blato) rado posjećuju dugonoge i oštrokljune ptice koje vole čeprkati po plićaku u potrazi za hranom (račićima, školjkicama, crvićima. pužićima i inim -ćima)
Naravno, što smo im bliže prilazili, one su lagano odlijetale to dalje i dalje...
Ipak, uspjela sam nekolicinu uhvatiti u objektiv, iako su mi skeptici prognozirali da će sve poletit čim me osjete i da se za takav foto-ulov trebam prerušit u grm.



Za bolje fotke ću se drugi put prerušit u grm,stablo, kamen,šta god triba,... za sada spašava me opcija zoom.

Mala bijela čaplja - lat. Egretta garzetta


I taman kad sam se počela uživljavati u ulogu istraživača i prirodoslovca, odjednom se pojavi tajanstvena karaka



Ostadoh bez teksta ....