gustirna

NEDJELJOM POPODNE

Nekad davno, svake nedjelje poslije klasičnog nedjeljnog ručka (juha,pečenje s krompirima, zelena salata), zauzeli bi svoja mista u maminoj sobi i čekali da se na televizijskom ekranu pojavi crno-bijeli Saša Zelepugin. I tako bi počelo svako "Nedjeljno poslijepodne" - popularna emisija s kraja 70-tih i početka 80-tih - za radničke-građanske mase koje se zasluženo odmaraju nedjeljom. Mi djeca, tinejđeri, nestrpljivo bi čekali da se pojavi Dave Allen na svojoj barskoj stolici, s čašom i cigaretom u ruci , sa svojim vicevima i skečevima na koje smo odvaljivali od smijeha. U to vrime - Dave Allen je bio zakon!



I danas, gledajući njegove skečeve na Youtubu, nasmijao je i mene i mog sina tinejđera. Teme koje je obrađivao u skečevima i danas su aktualne, jer se znao našaliti i sa "nedodirljivima".



Danas su nedjeljna popodneva sasvim drugačija. Mnogi još uvijek ta dokona popodneva provode pred te-ve ekranima, mijenjajući programe u potrazi za nečim zanimljivim, opuštajućim. Oni mudriji, radije izlaze vani, milije im je druženje s ljudima i prirodom.
Ne, ovo neće biti još jedan post o planinarenju, ovaj put nisam se makla daleko od svoje adrese stanovanja. Tražeći neke zgodne prolaze,zakutke i kuteve snimanja, a u svrhu jednog specijalnog zadatka o kojem nešto više možete pročitati i na Marčelininom portalu smija i bosilja,
nađoh se usred preporođene Matejuške, u centru svita.....


...u razigranom đardiniću, barba svira harmoniku za svoju i našu dušu...


...vrime je stalo...


....uljuljkala sam se u harmonikaševu svirku, gledajući barke kako se na moru ljuljuškaju , aju,aju....


....iiiiiii....otplutah ja! Asti! A moja specijalna misija?!
Tražeći punkteve i punktokaze, nije bilo druge nego se popet mračnom skalinadom do prve Marjanske vidilice


Pozdravih romantičnog barda čiji stihovi i dandanas šume u krošnjama marjanskih borova


...da mu je bilo znati koliko je u pravu i kad gledamo ova nova vremena, ovaj noviji Split?
Iako danas Marjan i nije više tako samotan, jer Splićani u sve većem broju pohode Marjan, bilo da šetaju, rekreiraju se, treniraju, penju po vidilicama, kupaju se na marjanskim plažama.....ali, da se zaključiti da je Marjan koji od 1964.g. nosi i epitet Park šume, ipak zapostavljen kao turistička destinacija.
Na samoj Vidilici primjećujem neke novitade. Postavljene su drvene rampe na samom početku šetališta prema crkvici Sv.Nikole, ne bi li usporilo one koji Marjan obilaze na 2 kotača, i znaju se zaletiti niz ovu nizbrdicu kojom se kreće dosta pješaka.


Prve sjene spuštaju se na grad


U zalaz sunca otplovio je jedrenjak .....zaista, u kojem se ja to vremenu nalazim?


Užegle se prve sviće u gradu, a ja se sitin da niz Marjanske skale nema rasvjete, pa je bolje poć doma dok se još vidi.



I tako se ova nedjelja okončala bolje nego šta je počela, jer poslije jutarnje kiše zasjalo je popodnevno sunce i istjeralo me van u još jedno nezaboravno nedjeljno popodne.