gustirna

srijeda, 28.10.2009.

OD SLIKE DO PRIČE

Šetajući zabačenim putevima, usred skoro nedirnute prirode, naiđem ponekad na neke čudne slike.
Te sličice se uopće ne uklapaju u dotični trenutak, one djeluju po principu uzrečice "palo s Marsa".
Upravo zbog te neobičnosti , ta pojava zaokupi moju pažnju i ja okinem. Klik!
Sličica je pohranjena, a šta ću s njom - neznam.
Za početak je dovoljno da me intrigira. Možda me asocira na nešto, možda od toga nastane neka priča.

Istražujući po sjevernoj strani otoka Visa, nađoh se u jednom selu neobičnog imena - Oključna , na jednom raskršću puteva, pored jednog putokaza

"Kraljičina ili Teutina špilja" - još jedno od onih mjesta na mom otoku koje nisam još otkrila.
Moji prijatelji koji su bili tamo - kažu da je to NEŠTO za vidjet, ali samo dobri poznavaoci znaju pravi put do nje!
No, o ilirskoj kraljici Teuti i njenoj špilji, pisat ću malo više nakon što je istražim, a sada sam zapazila tek nešto neobično u podnožju putokaza

Što one tu rade? Koja ih je princeza tu ostavila? Zar je dalje išla bosa?
Ili je možda poslušala iskusnije od sebe i obukla neke čvršće patike koje su prikladnije za hodanje po kamenjaru i liticama, sve tamo do Kraljičine špilje?

Možda je to samo upozorenje u stilu:
Zaboravite japanke i skakutanje po plaži- vrijeme je da krenete u pustolovinu!
A možda se tek neka curica zaželjela potrčati bosa?
Mnoge mi asocijacije dolaze, ušuljalo se i sjećanje na dvi prijateljice koje su jednog davnog ljeta ostavile svoje japanke i uputile se bose prema uvali svog djetinjstva, po makadamu i kamenjaru Teutinog šetališta. Opet ta Teuta?!
Zašto bose? Nemam pojma! Znam samo da smo tada imale 16 godina i bila je to tek jedna od blesavih ideja.
Spremam tu sliku u arhivu nek me podsjeti na put do Teutine špilje i ....putujem dalje.

Daleko od otoka, daleko od mora, u blizini izvora Une i nekog mjesta zvučnog imena - Sklop

Pored sasvim običnog šumskog puta,

nailazim na neki čudan sklop prirodnog i neprirodnog

Uredno složene neke stare "Starke" koje baš i ne izgledaju tako staro i ofucano da bi bile ostavljene tu gdje jesu???

Prošli smo pored njih sa brdo upitnika, a nijednim logičnim odgovorom.
Vidjevši ovu sliku, jedna prijateljica mi reče da bi to moglo biti pitanje za forenzičare. A ja mislim da previše gleda CSI - kojiveć grad je da je.
U mojoj mašti počele su se slagat kockice jednog sasvim drugačijeg mozaika, radnog naziva "Starke u travi", po uzoru na "Sjaj u travi"....,
ali to je zapelo na naslovu, a sadržaj je još u razradi.

Baš me zanima kako bi vaša mašta izmaštala ovaj prizor?
Meni se čini da bi Maca Papučarica ovdje imala posla.

Mala pomoć.
Viđeno na sikama ove divlje uvale na jugozapadnoj punti otoka Visa.

- 17:42 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 23.10.2009.

Kažite mi što to znači....

Prijatelji stari gdje ste?
Da li ću vas ikad naći?
Kažite mi što to znači
kad u ponoć netko svira.
....
Prijatelji stari gdje ste?
Kamo nas to život nosi?
Vjetar je u moj kosi
na tren stao, vi se vraćate.

Pivala je naša Tereza po Đelinim notama, i Sabolovim vječnim stihovima.
Nema onoga (bližih mojoj generaciji) kome ova pisma ne vraća sjećanja na mladost, na gitare, na neke prijatelje stare....

Dok su meni neka nedavna događanja prizvala ovu pismu....i sjećanja....

U naše živote stalno nam ulaze i odlaze razni ljudi, bilo da su samo poznanici, ili prijatelji, kolege, suradnici, učitelji ....
Dogodi se da neke ljude ne viđamo godinama, a onda se odjednom pojave na nekom mjestu gdje ih najmanje očekuješ, nakon dvaestpet,šest godina!
U miru pijuckaš zasluženo pivo u planinarskom domu,nakon dobre ture po Mosoru, pa se odjednom pojavi pred tobom ko od brda odvaljen čovjek, a tebi ko iz magle izranja lice dječaka istog nasmijanog lica.
Te uz njega izroni cijela ta družina omladinaca i omladinki rodnog mi Solina, s kojima sam nastojala osmisliti akcije, kako radne, tako i zabavne.

(dio družine na maskenbalu u Domu omladine u Solinu, prije 25 godina.)

Srdačan susret na Mosoru, dozvao je još jedno sjećanje kojem je pripomogla i jedna uokvirena slika sa riječima poznatog nam čovjeka

Oboje se priupitamo: "Je li još živ naš barba Marko?" - i zaključimo da je već onda prije 30 godina bio dosta stariji i vjerojatno ga više nećemo sresti po Mosorskim i Kozjačkim stazama.
Odosmo s Mosora svatko sa svojim sadašnjim prijateljima i svatko svojoj kući, ali naviru slike..ne moš ih se otrest...ne želiš..
pa kopaš po albumima i nađeš ono šta tražiš

Na Kozjaku kod "Piramide" u vrijeme kad smo svake godine penjali preko Kozjaka do sela Blaca, putevima Solinske karavane.
Marko Sladić je ovaj sa kapom punom značkica,drži mi mikrofon dok čitam prigodnu riječ posvećenu ženama Solina koje su se za vrijeme 2.svj.rata, skrivajući se od talijanskih okupatora, nosile hranu i odjeću našim ljudima-partizanima koji su se skrivali na Blacima.

/fragment freske "Solinska karavana uz Kozjak" - Vjekoslav Parač/

Marko Sladić bio je naš drug vodič iz Stanice pl.vodiča Split koji nas je vodio i na akciju preživljavanja u prirodi kada smo jeli samo ono što smo našli na Kozjaku. Doduše, jedna drugarica planinarka je nabrala gljiva rujnica u borovoj šumi iznad Rupotina,a taj predobar okus gljiva pečenih na nekom limu u Blacima, još čutim pod nepcima. Hoho, i jedan skakavac je tada završio na vatri, pa u usta jednog od odvažnijih iz ekipe.
Vodio nas drug Marko i na Mosor. Bio je to moj prvi posjet Mosoru, a povodom akcije "Posadimo 88 stabala za druga Tita". U to vrijeme, nakon Titove smrti ( a doživio je bio 88 godina), bila je aktualna ta akcija sađenja 88 - nečega. Naprimjer, u okruženju tvornice "Jugoplastika" bilo je posađeno 88 ruža, a kako smo uvik bili spremni na zafrkanciju - tek dovršeno veliko raskršće na Širini u Solinu prozvali smo "88 semafora za druga Tita" (toliko semafora na jednom mistu još nismo vidili).
Mi smo sadili čemprese i borove, a da li ih je bilo baš 88 - to nitko nezna?!
Večer prije, skupili smo se u Domu (današnji dom kulture "Zvonimir" u Solinu), uzbuđeno dogovarali šta će ko ponit na Mosor. Nagovarala sam prijatelja Pagija (od Paganini) da ponese svoju gitaru, a on mi reče: "Oću, ako ćeš je ti nosit!"
I šta mislite, jesam li je nosila?! Bome jesam, sve od Kučina do mista na Mosoru di smo sadili čemprese. A di smo mi to tačno sadili tih 88 čempresa, to je zna samo naš vodič Marko Sladić. A ja se sićan da smo prilično dugo hodali do te mosorske padine i sićan se da mi je bilo puno lipo.
Nosili smo mi motike i maškline za iskopat rupe u koje smo zasadili sadnice. Jedino vodu za zalivat nismo nosili, ali smo se uzdali u blagonaklonost Majke prirode da će poslati kišu i zaliti naše čemprese.
I kad smo sve posadili, pala je marenda i pisma uz gitaru. Još smo pivali kad je počelo zapadat sunce i potiralo nas na povratak prema Kučinama.
Nakon toga više se nikad nismo skupili i otišli na Mosor provjerit kako napreduju naši čempresi. A lipo nan je barba Marko reka da ne zaboravimo obilazit Mosor i naš trud.
Eto,moj prvi slijedeći posjet Mosoru bio je nakon 25 godina kad sam krenula u Opću planinarsku školu. I tada sam stalno pogledom tražila hoću li negdje ugledat te naše čemprese.
Nema druge, nego jednom potražit tu stazu iz Kučina prema Mosoru i pokušat opet proći tim istim putem. Sada već imam nešto iskustva u hodanju po mosorskim stazama, a iman i kartu Mosora, pa se ne bi tribala izgubit. A more bit da se bar koji čempres i primija.
Ima li dobrovoljaca za kumpaniju?

Ako i ne pronađemo to isto misto, proći ćemo nekim tajnovitim stazama...

I opet doći na neke stare staze, pozdravit ovo uvik isto stablo, koje mijenja svoje haljine kao zvijezda na pozornici

Netko će otkrit neku izazovnu stazu, i zapisat sebi u zadatak da jednom krene tim putem

I kad zabrije hladna mosorska bura, ogrijat se na vatrici u kamenom kaminu...

Na kraju, čini ti se da sve to što je bilo prekrije neko žuto lišće...

...ali ne potpuno, jer
kažite mi što to znači kad ti stari drugar stisne ruku, zagrli te i kaže:
"Drago mi te vidit!"

Meni to znači da je vridilo i uvik vridi živit onako kako ti srce govori.

- 23:01 - Komentari (41) - Isprintaj - #

srijeda, 14.10.2009.

NEDJELJOM POPODNE

Nekad davno, svake nedjelje poslije klasičnog nedjeljnog ručka (juha,pečenje s krompirima, zelena salata), zauzeli bi svoja mista u maminoj sobi i čekali da se na televizijskom ekranu pojavi crno-bijeli Saša Zelepugin. I tako bi počelo svako "Nedjeljno poslijepodne" - popularna emisija s kraja 70-tih i početka 80-tih - za radničke-građanske mase koje se zasluženo odmaraju nedjeljom. Mi djeca, tinejđeri, nestrpljivo bi čekali da se pojavi Dave Allen na svojoj barskoj stolici, s čašom i cigaretom u ruci , sa svojim vicevima i skečevima na koje smo odvaljivali od smijeha. U to vrime - Dave Allen je bio zakon!

I danas, gledajući njegove skečeve na Youtubu, nasmijao je i mene i mog sina tinejđera. Teme koje je obrađivao u skečevima i danas su aktualne, jer se znao našaliti i sa "nedodirljivima".

Danas su nedjeljna popodneva sasvim drugačija. Mnogi još uvijek ta dokona popodneva provode pred te-ve ekranima, mijenjajući programe u potrazi za nečim zanimljivim, opuštajućim. Oni mudriji, radije izlaze vani, milije im je druženje s ljudima i prirodom.
Ne, ovo neće biti još jedan post o planinarenju, ovaj put nisam se makla daleko od svoje adrese stanovanja. Tražeći neke zgodne prolaze,zakutke i kuteve snimanja, a u svrhu jednog specijalnog zadatka o kojem nešto više možete pročitati i na Marčelininom portalu smija i bosilja,
nađoh se usred preporođene Matejuške, u centru svita.....

...u razigranom đardiniću, barba svira harmoniku za svoju i našu dušu...

...vrime je stalo...

....uljuljkala sam se u harmonikaševu svirku, gledajući barke kako se na moru ljuljuškaju , aju,aju....

....iiiiiii....otplutah ja! Asti! A moja specijalna misija?!
Tražeći punkteve i punktokaze, nije bilo druge nego se popet mračnom skalinadom do prve Marjanske vidilice

Pozdravih romantičnog barda čiji stihovi i dandanas šume u krošnjama marjanskih borova

...da mu je bilo znati koliko je u pravu i kad gledamo ova nova vremena, ovaj noviji Split?
Iako danas Marjan i nije više tako samotan, jer Splićani u sve većem broju pohode Marjan, bilo da šetaju, rekreiraju se, treniraju, penju po vidilicama, kupaju se na marjanskim plažama.....ali, da se zaključiti da je Marjan koji od 1964.g. nosi i epitet Park šume, ipak zapostavljen kao turistička destinacija.
Na samoj Vidilici primjećujem neke novitade. Postavljene su drvene rampe na samom početku šetališta prema crkvici Sv.Nikole, ne bi li usporilo one koji Marjan obilaze na 2 kotača, i znaju se zaletiti niz ovu nizbrdicu kojom se kreće dosta pješaka.

Prve sjene spuštaju se na grad

U zalaz sunca otplovio je jedrenjak .....zaista, u kojem se ja to vremenu nalazim?

Užegle se prve sviće u gradu, a ja se sitin da niz Marjanske skale nema rasvjete, pa je bolje poć doma dok se još vidi.

I tako se ova nedjelja okončala bolje nego šta je počela, jer poslije jutarnje kiše zasjalo je popodnevno sunce i istjeralo me van u još jedno nezaboravno nedjeljno popodne.

- 15:31 - Komentari (57) - Isprintaj - #

petak, 09.10.2009.

PO MOSORU - BEZ PO MUKE

Moja planinarenja poznata su po tome da sam uvijek negdi dole na kraju kolone. Kad se penjem prema gore hvatam dah ko riba na suvom, a kad se spuštam moram pazit da ne zavrnem nogu, pa idem polako-prvo štap po štap, pa noga po noga i onda ostatak tijela.
Ako usput još ugledam neki zgodan prizor, vadim fotoaparat i uslikavam šta mi se svidi, a to još dodatno usporava.
No,već su svi navikli, pa kad ima dosta vrimena, nitko se previše ne uzbuđuje. oko mog spuževog koraka.
Lako je kad se nigdi nikome ne žuri, kad ima još dosta dana, kad ne čeka autobus....ali kad je priša? ...
Ajme meni, muko moja mukice!
I tako sam počela izbjegavat neke zahtjevnije i udaljene ture, jer nema potribe opterećivat i sebe i druge. Svatko ima svoje granice i bitno ih je prepoznat, a još bitnije je poštivat te svoje granice. Tako su meni moje tjelesne granice rekle da nema planinarenja za vrime litnjih vrućina., i ja sam to poštivala dok nisu počele prve jesenske svježine.

I tako, približila se prva nedilja u listopadu iliti Dan Mosoraša - ove godine zapalo je na 04. listopada.
Pošto se ovog listopada obilježava i trogodišnjica mojih planinarskih početaka, zaključim da je red poći na Mosor. I ne samo red, nego i želja!
Pošto ja eto već tri godine planinarim, a za moju sramotu još nisam bila ni na Velikom Kablu , niti na Vickovom stupu - dva najviša mosorska vrha.
Dosad sam se popela na Kozik/Sv.Jure, Konjevod, Debelo brdo i Ljubljan, a ova dva najviša sam čuvala za neku posebnu priliku, kad budem posebno dobre volje za penjat se.
I ta prilika se ukazala baš sad!
Pun misec, lipo vrime, ni prevruće, ni prehladno...ma sve potaman!
I tako krenule Danica i ja (spala knjiga na dva slova - doslovno).
Znamo da će Mosor bit krcat planinara. Em je krenula i nova Jesenska planinarska škola, em je dan prije krenula markacijska ekipa, pa ekipa koja uvik ide kad je fešta, em se veliko i malo diglo na Mosor....ma ono došlo mi je da zapivan: "Oj Mosore, Mosore...sve se diže u gore... skupljaju se sa svih strana, čete...planinara....čete partizana!" - i zapivala san, ma šta ko mislija o tome. I to je naša povijest
Mene recimo niti malo ne privlači popet se i slušat misu na najvišen vrju Mosora. Čujem da je to tradicija, pa dobro - odslušat će misu svi koji to žele, poštivam njihove želje, a ja ću pivat po mojim željama, pa nek se i to poštiva.
A meni je dosta znat da Mosor ima veliko srce za sve one koji ga pohode!

Danica koja je već osvajala Kabal i Vickov stup, imala je čast biti vodič naše grupice kojoj se priključio i naš stari poznanik - kolega iz planinarske škole.
Nekako nam je djelovao osamljeno u cijeloj onoj planinarskoj masi pred Domom , pa smo ga pozvale:
- O'š s nama?
- 'Oću. - i odosmo mi prije svih. Ionako će nas stić u čas posla i prigazit.
Ipak moram nešto pojasnit. Naime, njih dvoje imaju sasvim solidan tempo, ali su se solidarizirali sa mnom i svi skupa smo guštali pomalo gazeći stazama i vrletima našeg predivnog Mosora. Hvala im na tome.

Hahaha! Evo i prve barikade!

Postojala je neka knjiga o tome da li se krave mogu penjati i spuštati stepenicama. Koliko se sjećam, zaključili su da je to nemoguće. Pa kad je nemoguće,
pitam se, pitam, kako su se ove krave popele ili još bolje...kako
će se spustiti do svojih štala u selu par stotina metara niže od ovog mjesta, po kamenitim stepenicama?

I ona se čudom čudi, pa je blenula ko "tele u šarena vrata"

Danica je odredila smjer od Doma put skloništa "Ljuto kame"-poznatijeg kao "Kontejner" , produžit dalje i zalomit lijevo na blaži uspon na prvi 1248m visok vrh grebena i nastavit zapadnim grebenom prema Kablu, a onda dalje i do Vickovog stupa. Rekla je da neće bit prenaporno i tako je i bilo.
Putem smo nailazili na raznovrsnu planinsku vegetaciju, a pažnju nam privuklo grmoliko stabalce crvenih plodova.

Nagađanja kojoj vrsti pripada, rješena su pretragom knjiga i interneta:
Mukinja (brašnava oskoruša) - Sorbus aria - drvo gorskih predjela.
Plodovi sadrže parasorbinsku kiselinu zbog koje su vrlo otrovni kao sirovi.
Skuhani su potpuno bezopasni, jer se pri zagrijavanju otrovna tvar uništava. U prošlosti, ljudi su u nuždi sušili plodove, mljeli u brašno i koristili ga kao dodatak slatkim vrstama kruha.Jedan od starinskih naziva za brašno je muka - otud valjda i naziv mukinje.
ZAPAMTITI: Ne jedite sirove mukinje jer će vam doći muka !!

Zato od ovih plodova šipurike možete spravljati ukusan i ljekovit čaj ili napraviti još ukusniju marmeladu

Popevši se na greben, puče nam pogled na Gornja Poljica, zamosorska sela i polja

Ugodni zapusi ostataka jučerašnje bure fino su nas osvježavali dok smo se korak po korak približavali Vel.Kablu koji se uzvisio iznad Splita grada.

Ispod križa na Kablu već se skupilo ljudi. Postaje nam jasno zašto nas nisu pristizali putem.
Svi ostali krenuli su na Kabal drugim smjerom, putem preko Gajne-kraćim, bržim, ali i strmijim što nama nikako nije odgovaralo. Užitak kojeg smo osjećali sa svakim novim korakom po sivom mosorskom grebenu, ne može se usporediti sa hvatanjem daha na strmom usponu.

Skromni aranžman majke prirode koji nam potvrđuje mišljenje da u ovako nedirnutoj prirodi, zahvati napravljeni ljudskom rukom, djeluju mizerno i suvišno.

I stigosmo do Kabla. Svi su još tu, misa još traje. Pronalazimo zgodnu ravan u zavjetrini i odmaramo, a da se uopće nismo ni umorili. Ipak, običaj nećemo zapustit - iz ruksaka se vadi marenda,kukumari, pome, paprike...i naravno pivo za nazdravit ovom vrhunskom trenutku, na najvišem vrhu Mosora.- Veliki Kabal, 1339 mnv

Pogled nalijevo - u daljini uzvisio se Kozik ili Sveti Jure (1319 mnv) - u davnim vremenima stari Poljičani smatrali su da je baš Kozik najviši mosorski vrh, jer je tako dominantan i uzvišen i ...ponosit.

Pogled na desno - Vickov stup (1325 mnv), najčešći cilj mnogih generacija koje su pohodile Mosor.

Na grebenskoj stazi prema Vickovom stupu, sa sjeverne strane je nepristupačan teren, pun vrtača u obliku lijevka, obraslih zelenilom, tako da i ne vidiš gdje to završava, a niti me vuče da istražujem. To već prepuštam speleolozima.

Netom prije Vickova nailazimo na savršeno djelo kipara prirode koje ti ulijeva strahopoštovanje, ali i pojačan oprez. Zato je tu čelična sajla kao ruka sigurnosti da ne otkližeš niz tobogan u provaliju. Ovaj ljudski dodatak je prijeko potreban pogotovo u zimskim mjesecima kad napada snijeg i kamen zaledi.

I eto nas na Vickovom stupu!

Vickov stup je planinarsko sklonište koje su svojim entuzijazmom i materijalom iz splitskog škvera sagradili članovi planinarske sekcije Radničkog sportskog društva Brodosplit (danas Planinarski klub Split), davne 1952.godine.
Imenovano po Vicku Krstuloviću, Splićaninu, radniku splitskog škvera, sudioniku 2.svj.rata, revolucionaru, partizanu...
Sagrađen od brodskih čeličnih limova,u obliku deseterokutne kule koja je učvršćena čeličnim sajlama za okolne stijene, odolijeva refulima bure već 57 godina.
Eto, osta je postojan kano klisurina, čak i pod mojim naletima.

Originalna crvena boja izblidila je pod naletima raznih vremenskih nepogoda kao što već blijede mnoga sjećanja.
A možda je tek nestalo crvene boje u škveru? Ipak je kriza.

I nas će uvatit kriza ako ne stignemo do Doma prije mraka. Zato put pod noge, nizbrdo je lakše, ali ne i sigurnije. Oprez prije svega. Prvo štap jedan, pa štap drugi, noga jedna, druga i stigosmo do prvog odmorišta i ponistre od lišća s koje se lipo vidi Šolta

Znali smo da smo u blizini pl.doma Umberto Girometta kada nas je zapuhnuo
ljekoviti miris primorskog vrijeska (Satureiae herba/montana) ,kojim su obrasle niže padine Mosora

Jednom ću posvetiti poseban post razlici između primorskog vrijeska i onog drugog vrijeska koji se još zove i crnjuša (Erica arborea)- ona nije tako mirisna, ali je lijepa i medonosna

Kratak odmor i susret sa prijateljima koji su od jučer guštali u šumovitoj okolici Doma, bez posebnih želja za osvajanjem vrhova. Mladosti, lipa li si!
Otkrivamo da uopće nismo shrvani umorom nakon 9-satnog pješačenja po mosorskim vrletima (uključujući odmore).
Još uvijek stanem na noge lagane!
E, svaka ti čast Danice - provela si nas vrhovima Mosora - bez po muke!

Sunce neumoljivo hita prema zapadu i tjera nas na povratak u civilizaciju,
šumskom stazom koja razbuđuje maštu
tako da poželiš - izgubit se prateći sunčeve zrake

Ne brini Splite - vraćamo se!

- 12:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 03.10.2009.

LISTIĆ ŽUT

Zadnjih dana jesen je nezaobilazna tema.
Gdje god krenem dočeka me nešto jesensko.
Tekstovi, stihovi, fotografije,hrana, glazba, vrtovi, tuge i radosti,.. jesenske.....
Pokušala sam ne ulaziti u te jesenske teme (ne volim se ponavljati), i izdržala sam neko vrijeme.
Čak punih 13 dana!
A onda odeš na jedan nedjeljni izlet preko Klisa, Muća, Drniša, Knina...pa još i dalje ...i tamo negdje gdje izviru rijeke, uroniš u jesen,.... mlađahnu,svježu,izvorsku...

Tema je neizbježna, a šta vam ja mogu.

Sjetih se tada jedne pjesmice iz prvih vrtićkih dana našeg Prvijenca.
Bilo je to daaavno....uf? ...prije 15 godina! UFUF!?!?
Potražila sam dnevnik i srećom zapisala sam tu pjesmicu kao i popratnu koreografiju pokreta tijela i ruku.
Bila je to prava mala predstava, a pjesmica je išla ovako,
doslovno po Lukinoj izvedbi:

"Odletjele ptice na jug,
(ručice iznad glave, mašu)
mahao im listić žut.
Odjednom mahat stao
(ručice stanu i polako se spuštaju)
i na mokru zemlju pao."
(čučanj i dlanovima dotaknuti pod)
Bila je to njegova prva pjesmica iz vrtića koju nam je predstavio.
Tata i mama su bili jaaaaako ponosni na svog prvijenca!

U potrazi za sličicama kojima bi upotpunila ovu pjesmicu, nisam našla ptičice koje su odletjele na jug (naravno, kako ću ih naći kad su odletjele?), zato sam pronašla:
Napuštenu kućicu na adresi Ulica jele BB

Listića se našlo malo više, što žutih, što crvenih, što šarenih...
Odaberite svoj listić, zapjevajte pjesmicu....i ne zaboravite mahnuti ptičicama.

"Brrrrr, hladna zemlja!"

"Ne brini mama, mogu ja sam!"

Vatrica se gasi vodicom

"Smiljaniću, Smiljaniću, pokislo ti perje!"

"Kud ploviš lađice? -
Rijekom života,od izvora prema ušću...

"Tko putuje? -
Moj odraz i ja."

- 23:48 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	listopad, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3