Marketing
PO MOSORU - BEZ PO MUKE
Moja planinarenja poznata su po tome da sam uvijek negdi dole na kraju kolone. Kad se penjem prema gore hvatam dah ko riba na suvom, a kad se spuštam moram pazit da ne zavrnem nogu, pa idem polako-prvo štap po štap, pa noga po noga i onda ostatak tijela.
Ako usput još ugledam neki zgodan prizor, vadim fotoaparat i uslikavam šta mi se svidi, a to još dodatno usporava.
No,već su svi navikli, pa kad ima dosta vrimena, nitko se previše ne uzbuđuje. oko mog spuževog koraka.
Lako je kad se nigdi nikome ne žuri, kad ima još dosta dana, kad ne čeka autobus....ali kad je priša? ...
Ajme meni, muko moja mukice!
I tako sam počela izbjegavat neke zahtjevnije i udaljene ture, jer nema potribe opterećivat i sebe i druge. Svatko ima svoje granice i bitno ih je prepoznat, a još bitnije je poštivat te svoje granice. Tako su meni moje tjelesne granice rekle da nema planinarenja za vrime litnjih vrućina., i ja sam to poštivala dok nisu počele prve jesenske svježine.
I tako, približila se prva nedilja u listopadu iliti Dan Mosoraša - ove godine zapalo je na 04. listopada.
Pošto se ovog listopada obilježava i trogodišnjica mojih planinarskih početaka, zaključim da je red poći na Mosor. I ne samo red, nego i želja!
Pošto ja eto već tri godine planinarim, a za moju sramotu još nisam bila ni na Velikom Kablu , niti na Vickovom stupu - dva najviša mosorska vrha.
Dosad sam se popela na Kozik/Sv.Jure, Konjevod, Debelo brdo i Ljubljan, a ova dva najviša sam čuvala za neku posebnu priliku, kad budem posebno dobre volje za penjat se.
I ta prilika se ukazala baš sad!
Pun misec, lipo vrime, ni prevruće, ni prehladno...ma sve potaman!
I tako krenule Danica i ja (spala knjiga na dva slova - doslovno).
Znamo da će Mosor bit krcat planinara. Em je krenula i nova Jesenska planinarska škola, em je dan prije krenula markacijska ekipa, pa ekipa koja uvik ide kad je fešta, em se veliko i malo diglo na Mosor....ma ono došlo mi je da zapivan: "Oj Mosore, Mosore...sve se diže u gore... skupljaju se sa svih strana, čete...planinara....čete partizana!" - i zapivala san, ma šta ko mislija o tome. I to je naša povijest
Mene recimo niti malo ne privlači popet se i slušat misu na najvišen vrju Mosora. Čujem da je to tradicija, pa dobro - odslušat će misu svi koji to žele, poštivam njihove želje, a ja ću pivat po mojim željama, pa nek se i to poštiva.
A meni je dosta znat da Mosor ima veliko srce za sve one koji ga pohode!
Danica koja je već osvajala Kabal i Vickov stup, imala je čast biti vodič naše grupice kojoj se priključio i naš stari poznanik - kolega iz planinarske škole.
Nekako nam je djelovao osamljeno u cijeloj onoj planinarskoj masi pred Domom , pa smo ga pozvale:
- O'š s nama?
- 'Oću. - i odosmo mi prije svih. Ionako će nas stić u čas posla i prigazit.
Ipak moram nešto pojasnit. Naime, njih dvoje imaju sasvim solidan tempo, ali su se solidarizirali sa mnom i svi skupa smo guštali pomalo gazeći stazama i vrletima našeg predivnog Mosora. Hvala im na tome.
Hahaha! Evo i prve barikade!
Postojala je neka knjiga o tome da li se krave mogu penjati i spuštati stepenicama. Koliko se sjećam, zaključili su da je to nemoguće. Pa kad je nemoguće,
pitam se, pitam, kako su se ove krave popele ili još bolje...kako
će se spustiti do svojih štala u selu par stotina metara niže od ovog mjesta, po kamenitim stepenicama?
I ona se čudom čudi, pa je blenula ko "tele u šarena vrata"
Danica je odredila smjer od Doma put skloništa "Ljuto kame"-poznatijeg kao "Kontejner" , produžit dalje i zalomit lijevo na blaži uspon na prvi 1248m visok vrh grebena i nastavit zapadnim grebenom prema Kablu, a onda dalje i do Vickovog stupa. Rekla je da neće bit prenaporno i tako je i bilo.
Putem smo nailazili na raznovrsnu planinsku vegetaciju, a pažnju nam privuklo grmoliko stabalce crvenih plodova.
Nagađanja kojoj vrsti pripada, rješena su pretragom knjiga i interneta:
Mukinja (brašnava oskoruša) - Sorbus aria - drvo gorskih predjela.
Plodovi sadrže parasorbinsku kiselinu zbog koje su vrlo otrovni kao sirovi.
Skuhani su potpuno bezopasni, jer se pri zagrijavanju otrovna tvar uništava. U prošlosti, ljudi su u nuždi sušili plodove, mljeli u brašno i koristili ga kao dodatak slatkim vrstama kruha.Jedan od starinskih naziva za brašno je muka - otud valjda i naziv mukinje.
ZAPAMTITI: Ne jedite sirove mukinje jer će vam doći muka !!
Zato od ovih plodova šipurike možete spravljati ukusan i ljekovit čaj ili napraviti još ukusniju marmeladu
Popevši se na greben, puče nam pogled na Gornja Poljica, zamosorska sela i polja
Ugodni zapusi ostataka jučerašnje bure fino su nas osvježavali dok smo se korak po korak približavali Vel.Kablu koji se uzvisio iznad Splita grada.
Ispod križa na Kablu već se skupilo ljudi. Postaje nam jasno zašto nas nisu pristizali putem.
Svi ostali krenuli su na Kabal drugim smjerom, putem preko Gajne-kraćim, bržim, ali i strmijim što nama nikako nije odgovaralo. Užitak kojeg smo osjećali sa svakim novim korakom po sivom mosorskom grebenu, ne može se usporediti sa hvatanjem daha na strmom usponu.
Skromni aranžman majke prirode koji nam potvrđuje mišljenje da u ovako nedirnutoj prirodi, zahvati napravljeni ljudskom rukom, djeluju mizerno i suvišno.
I stigosmo do Kabla. Svi su još tu, misa još traje. Pronalazimo zgodnu ravan u zavjetrini i odmaramo, a da se uopće nismo ni umorili. Ipak, običaj nećemo zapustit - iz ruksaka se vadi marenda,kukumari, pome, paprike...i naravno pivo za nazdravit ovom vrhunskom trenutku, na najvišem vrhu Mosora.- Veliki Kabal, 1339 mnv
Pogled nalijevo - u daljini uzvisio se Kozik ili Sveti Jure (1319 mnv) - u davnim vremenima stari Poljičani smatrali su da je baš Kozik najviši mosorski vrh, jer je tako dominantan i uzvišen i ...ponosit.
Pogled na desno - Vickov stup (1325 mnv), najčešći cilj mnogih generacija koje su pohodile Mosor.
Na grebenskoj stazi prema Vickovom stupu, sa sjeverne strane je nepristupačan teren, pun vrtača u obliku lijevka, obraslih zelenilom, tako da i ne vidiš gdje to završava, a niti me vuče da istražujem. To već prepuštam speleolozima.
Netom prije Vickova nailazimo na savršeno djelo kipara prirode koje ti ulijeva strahopoštovanje, ali i pojačan oprez. Zato je tu čelična sajla kao ruka sigurnosti da ne otkližeš niz tobogan u provaliju. Ovaj ljudski dodatak je prijeko potreban pogotovo u zimskim mjesecima kad napada snijeg i kamen zaledi.
I eto nas na Vickovom stupu!
Vickov stup je planinarsko sklonište koje su svojim entuzijazmom i materijalom iz splitskog škvera sagradili članovi planinarske sekcije Radničkog sportskog društva Brodosplit (danas Planinarski klub Split), davne 1952.godine.
Imenovano po Vicku Krstuloviću, Splićaninu, radniku splitskog škvera, sudioniku 2.svj.rata, revolucionaru, partizanu...
Sagrađen od brodskih čeličnih limova,u obliku deseterokutne kule koja je učvršćena čeličnim sajlama za okolne stijene, odolijeva refulima bure već 57 godina.
Eto, osta je postojan kano klisurina, čak i pod mojim naletima.
Originalna crvena boja izblidila je pod naletima raznih vremenskih nepogoda kao što već blijede mnoga sjećanja.
A možda je tek nestalo crvene boje u škveru? Ipak je kriza.
I nas će uvatit kriza ako ne stignemo do Doma prije mraka. Zato put pod noge, nizbrdo je lakše, ali ne i sigurnije. Oprez prije svega. Prvo štap jedan, pa štap drugi, noga jedna, druga i stigosmo do prvog odmorišta i ponistre od lišća s koje se lipo vidi Šolta
Znali smo da smo u blizini pl.doma Umberto Girometta kada nas je zapuhnuo
ljekoviti miris primorskog vrijeska (Satureiae herba/montana) ,kojim su obrasle niže padine Mosora
Jednom ću posvetiti poseban post razlici između primorskog vrijeska i onog drugog vrijeska koji se još zove i crnjuša (Erica arborea)- ona nije tako mirisna, ali je lijepa i medonosna
Kratak odmor i susret sa prijateljima koji su od jučer guštali u šumovitoj okolici Doma, bez posebnih želja za osvajanjem vrhova. Mladosti, lipa li si!
Otkrivamo da uopće nismo shrvani umorom nakon 9-satnog pješačenja po mosorskim vrletima (uključujući odmore).
Još uvijek stanem na noge lagane!
E, svaka ti čast Danice - provela si nas vrhovima Mosora - bez po muke!
Sunce neumoljivo hita prema zapadu i tjera nas na povratak u civilizaciju,
šumskom stazom koja razbuđuje maštu
tako da poželiš - izgubit se prateći sunčeve zrake
Ne brini Splite - vraćamo se!
Post je objavljen 09.10.2009. u 12:00 sati.