gustirna

Kažite mi što to znači....

Prijatelji stari gdje ste?
Da li ću vas ikad naći?
Kažite mi što to znači
kad u ponoć netko svira.
....
Prijatelji stari gdje ste?
Kamo nas to život nosi?
Vjetar je u moj kosi
na tren stao, vi se vraćate.


Pivala je naša Tereza po Đelinim notama, i Sabolovim vječnim stihovima.
Nema onoga (bližih mojoj generaciji) kome ova pisma ne vraća sjećanja na mladost, na gitare, na neke prijatelje stare....

Dok su meni neka nedavna događanja prizvala ovu pismu....i sjećanja....

U naše živote stalno nam ulaze i odlaze razni ljudi, bilo da su samo poznanici, ili prijatelji, kolege, suradnici, učitelji ....
Dogodi se da neke ljude ne viđamo godinama, a onda se odjednom pojave na nekom mjestu gdje ih najmanje očekuješ, nakon dvaestpet,šest godina!
U miru pijuckaš zasluženo pivo u planinarskom domu,nakon dobre ture po Mosoru, pa se odjednom pojavi pred tobom ko od brda odvaljen čovjek, a tebi ko iz magle izranja lice dječaka istog nasmijanog lica.
Te uz njega izroni cijela ta družina omladinaca i omladinki rodnog mi Solina, s kojima sam nastojala osmisliti akcije, kako radne, tako i zabavne.


(dio družine na maskenbalu u Domu omladine u Solinu, prije 25 godina.)

Srdačan susret na Mosoru, dozvao je još jedno sjećanje kojem je pripomogla i jedna uokvirena slika sa riječima poznatog nam čovjeka



Oboje se priupitamo: "Je li još živ naš barba Marko?" - i zaključimo da je već onda prije 30 godina bio dosta stariji i vjerojatno ga više nećemo sresti po Mosorskim i Kozjačkim stazama.
Odosmo s Mosora svatko sa svojim sadašnjim prijateljima i svatko svojoj kući, ali naviru slike..ne moš ih se otrest...ne želiš..
pa kopaš po albumima i nađeš ono šta tražiš



Na Kozjaku kod "Piramide" u vrijeme kad smo svake godine penjali preko Kozjaka do sela Blaca, putevima Solinske karavane.
Marko Sladić je ovaj sa kapom punom značkica,drži mi mikrofon dok čitam prigodnu riječ posvećenu ženama Solina koje su se za vrijeme 2.svj.rata, skrivajući se od talijanskih okupatora, nosile hranu i odjeću našim ljudima-partizanima koji su se skrivali na Blacima.


/fragment freske "Solinska karavana uz Kozjak" - Vjekoslav Parač/

Marko Sladić bio je naš drug vodič iz Stanice pl.vodiča Split koji nas je vodio i na akciju preživljavanja u prirodi kada smo jeli samo ono što smo našli na Kozjaku. Doduše, jedna drugarica planinarka je nabrala gljiva rujnica u borovoj šumi iznad Rupotina,a taj predobar okus gljiva pečenih na nekom limu u Blacima, još čutim pod nepcima. Hoho, i jedan skakavac je tada završio na vatri, pa u usta jednog od odvažnijih iz ekipe.
Vodio nas drug Marko i na Mosor. Bio je to moj prvi posjet Mosoru, a povodom akcije "Posadimo 88 stabala za druga Tita". U to vrijeme, nakon Titove smrti ( a doživio je bio 88 godina), bila je aktualna ta akcija sađenja 88 - nečega. Naprimjer, u okruženju tvornice "Jugoplastika" bilo je posađeno 88 ruža, a kako smo uvik bili spremni na zafrkanciju - tek dovršeno veliko raskršće na Širini u Solinu prozvali smo "88 semafora za druga Tita" (toliko semafora na jednom mistu još nismo vidili).
Mi smo sadili čemprese i borove, a da li ih je bilo baš 88 - to nitko nezna?!
Večer prije, skupili smo se u Domu (današnji dom kulture "Zvonimir" u Solinu), uzbuđeno dogovarali šta će ko ponit na Mosor. Nagovarala sam prijatelja Pagija (od Paganini) da ponese svoju gitaru, a on mi reče: "Oću, ako ćeš je ti nosit!"
I šta mislite, jesam li je nosila?! Bome jesam, sve od Kučina do mista na Mosoru di smo sadili čemprese. A di smo mi to tačno sadili tih 88 čempresa, to je zna samo naš vodič Marko Sladić. A ja se sićan da smo prilično dugo hodali do te mosorske padine i sićan se da mi je bilo puno lipo.
Nosili smo mi motike i maškline za iskopat rupe u koje smo zasadili sadnice. Jedino vodu za zalivat nismo nosili, ali smo se uzdali u blagonaklonost Majke prirode da će poslati kišu i zaliti naše čemprese.
I kad smo sve posadili, pala je marenda i pisma uz gitaru. Još smo pivali kad je počelo zapadat sunce i potiralo nas na povratak prema Kučinama.
Nakon toga više se nikad nismo skupili i otišli na Mosor provjerit kako napreduju naši čempresi. A lipo nan je barba Marko reka da ne zaboravimo obilazit Mosor i naš trud.
Eto,moj prvi slijedeći posjet Mosoru bio je nakon 25 godina kad sam krenula u Opću planinarsku školu. I tada sam stalno pogledom tražila hoću li negdje ugledat te naše čemprese.
Nema druge, nego jednom potražit tu stazu iz Kučina prema Mosoru i pokušat opet proći tim istim putem. Sada već imam nešto iskustva u hodanju po mosorskim stazama, a iman i kartu Mosora, pa se ne bi tribala izgubit. A more bit da se bar koji čempres i primija.
Ima li dobrovoljaca za kumpaniju?



Ako i ne pronađemo to isto misto, proći ćemo nekim tajnovitim stazama...



I opet doći na neke stare staze, pozdravit ovo uvik isto stablo, koje mijenja svoje haljine kao zvijezda na pozornici



Netko će otkrit neku izazovnu stazu, i zapisat sebi u zadatak da jednom krene tim putem


I kad zabrije hladna mosorska bura, ogrijat se na vatrici u kamenom kaminu...


Na kraju, čini ti se da sve to što je bilo prekrije neko žuto lišće...


...ali ne potpuno, jer
kažite mi što to znači kad ti stari drugar stisne ruku, zagrli te i kaže:
"Drago mi te vidit!"

Meni to znači da je vridilo i uvik vridi živit onako kako ti srce govori.