Zadnje vrime more me razne brige.
Svašta se skupilo, puno toga triba rješavat.
Sad bi ja mogla nabrajat šta mi se to sve nakupilo, i sve lipo istrest da mi bude lakše. Ali neću.
Ne nalazim neko zadovoljstvo u tome da se ovdje izgrintam i istresem.
Ipak dolaze mi poruke sa raznih strana.
Tako mi danas stiže mail od jedne prijateljice sa priloženim video spotom.
Kaže:
"Pogledaj ovaj video kad si u lošem raspoloženju, razedrit će te.
Bila bi sramota ne nasmijati se."
Raspoložilo me. Toliko da sam poželjela to proširiti dalje, svima koji su možda u nekom lošem raspoloženju i dobro bi im došlo malo smijeha.
Neki dan otišla sam s dečkima na otok i između ostalog ponijela sam film koji sam upravo kupila - GRK ZORBA.
U konobi mojih prijatelja na otoku sjeli smo ispred televizora, moja prijateljica, moji dečki i ja. I počelo je....
Već sam ga gledala prije nekih 30-tak godina. Od tada u sebi nosim sjećanje na nezaboravnu glazbu i Zorbin ples, ali i na smijeh koji je ispunjavao sobu mojih roditelja dok smo svi zajedno gledali taj film.
Posebno se sjećam tatinog smijeha, ali i suza.
Gledajući neku večer opet taj film, shvatila sam da sam zapravo zaboravila radnju filma, osim nekih upečatljivih scena, shvatila sam da film nije samo komedija sa fantastičnom glazbom, shvatila sam svu težinu života koju je taj film prikazao i shvatila sam zašto se moj tata tako jako smijao,
i zašto je to bio smijeh kroz suze.
Sve sam to shvatila imajući onoliko godina koliko je onda imao moj otac , i sjedeći u konobi na otoku sa mojom prijateljicom i mojom djecom,... dok je vani pljuštala kiša, a sa pučine je dopirala potmula grmljavina.
Na kraju smo shvatili da smo upravo odgledali životnu lekciju o tome kako preživjeti teške trenutke a da ne poludiš.
Brige su i dalje tu, u meni....ipak, sad je pinkicu lakše.
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/