gustirna

petak, 29.05.2009.

DALMATINSKA KRIZANTEMA

Priču o buhaču počela bih od vremena kada nisam imala pojma koja je to biljka i koliko je bila važna u našim krajevima.
Prvi put sam je vidjela na padinama Kozjaka, na zemlji u Gornjim Rupotinama di je moj otac kupija zemlju za gradit kuću (umisto one koju nam je srušila izgradnja autoceste. Nažalost, nije uspija realizirat svoju viziju).
U kasno proljeće, na zemlji , među brnistrom, niknuli su grmovi bijelih glavica sa žutim srcem. Brali smo ih za vazu u kući, za vaze na grobovima naših dragih, ili bi se samo divili njihovoj nježnosti među žilavom brnistrom i sivim kamenom. Nismo znali kako se zove, pa smo zaključili da je to neka grmolika ivančica ili možda divlja margaritelica.

Godine su prolazile, svakog svibnja veselili smo se našim "divljim margaritelama" sa padina Kozjaka. Došle su i tužnije godine kada smo još jednu vazu na solinskom groblju počeli puniti našim bilim cvićem.
Uslijedile su godine kad smo osjetili neki onovremenski zov i našli se na Visu, opet u Poselju, na zemlji po kojoj su rasli lavanda i grmovi bilog cvića, istih kao sa padina Kozjaka.

Nabrala sam naramak dragog mi cvića i krenula napuniti vaze na poseljanskom groblju. Vidjela me susjeda Ivanka i uzviknula:
"Oooo Nelice, koliko si buhača nabrala! Di ćeš s njim?"
I klupko se polako počelo odmotavati. Teta Ivanka ispričala mi je priču o malim trokutastim kutijicama u kojima je bio žuti prah buhača, a stavljale su se u ormare i baule za potirat moljce.
Nakon toga kao da su mi se na svakom koraku otvarala vrata iza kojih bi doznala nešto novo o našoj "divljoj margariteli", o buhaču ili latinski - Chrysanthemum cinerariifolium Vis (zašto je Vis u latinskom nazivu to nisam uspila saznat, ali mi ga je drago vidit)
U jednom broju Slobodne Dalmacije, prije puno godina, uočila sam članak o "Dalmatinskoj krizantemi" - slika plantaže bijelog cvijeća, a usred te bjeline berači crne boje kože, a sve to nalazi se na Afričkom kontinentu, na visoravnima Kenije.
Iz tog članka saznala sam da je Dalmatinska krizantema zapravo buhač, te kako je Kenija vodeći svjetski proizvođač i izvoznik buhača, odnosno tvari PIRETRIN koja je osnovni sastojak te biljke , a ujedno je najjači prirodni insekticid. Saznajem da je nekada, ne baš ni tako davno, 1934.g.- Dalmacija - (koja je tada bila u sklopu Austro-Ugarske monarhije i Kraljevine Jugoslavije), bila druga u svijetu po uzgoju buhača, odmah iza Japana!!!!
Zanimljivost o buhaču sa Hvara koji nije bio samo otok lavande, već i buhača.

"Made in Jelsa"
Ljudi iz Brusja su u ona vremena buhač "gonili" na mulama i prodavali ga u Starom Gradu, no obitelj pok. Ivana Plenkovića u Jelsi je također mljela i pakirala buhač. O tome i danas svjedoče slike na zidovima njihove stare kuće, ali i ona s velikim bačvama u Općinskom domu, koje nisu služile za vino, nego za odlaganje buhača. "Stari mlin" je danas glavno okupljalište mladih, međutim, mnogi od njih ne znaju zbog čega ovaj omiljeni disko-klub nosi takav naziv i da su iz njega, davno prije nego što su rođeni, u svijet odlazile kutijice i vrećice s prirodnim insekticidom vrlo ugodna mirisa.
"Na Hvaru su živjele obitelji koje su znale ubrati i do 1200 kg sušenog buhača, otkup mu je bio zagarantiran, a i cijena od 10 maraka za kilogram bila je dobra. U polja se odlazilo s vagom, jer su se berači natjecali tko će više ubrati, a konkretno moja je obitelj od buhača kuću kupila", kazuje Nikolina Rubin (77), najstarija stanovnica predjela Grudac u Zastražišću.
Neki se pak još uvijek sjećaju kako je od 1928. do početka Drugoga svjetskog rata buhač mljeven u prah u tvornici obitelji Bertapelle u Vrboskoj, a proizvod pod nazivom "Pyrethrum" u kutijicama putovao na naše i inozemno tržište. U to doba se ni jedna škrinja s djevojačkom dotom nije mogla zatvoriti, a da se u nju ne stavi buhač, da čuva robu od moljaca.
(preuzeto iz članka M.Crnčević,o buhaču u SD, 2001.g.)

Zašto je taj piretrin iz buhača još posebniji?
Prirodni piretrini nisu opasni za okoliš jer se u njemu ne akumuliraju zato što se na svjetlu i zraku vrlo brzo razgrađuju u inaktivne spojeve. Piretrinski spojevi se u toplokrvnim bićima uslijed djelovanja enzima metaboliziraju. Iz tih su razloga vrlo interesantni jer uspješno suzbijaju štetne insekte dok za toplokrvna bića nisu toksični.

Proizvodnja umjetnih insekticida koja je buknula nakon 2.svj.rata potisnula je buhač i Pyretrum u zaboravljene baule naših baka ,a generacije koje su dolazile (među njima i moja), sretale su buhač po poljima i brale ga za vaze, ne znajući kolika je bila njegova važnost našim precima.
Od uzgoja i prodaje buhača se moglo pristojno živit!

S vremenom svijet je postao svjestan štetnosti sintetički proizvedenih insekticida, pa čak i Hrvatska, tako da je Ministarstvo znanosti i tehnologije RH , donijelo studije o uzgoju buhača u Hrvatskoj, te su uspostavljena probna polja u Solinu, Poreču i Zagrebu (?).
Danas kupim časopis Maslina samo zbog naslova "Buhačem protiv moljca" (br.26 - svibanj 2009.)
gdje kaže da se u borbi protiv maslinina moljca, najznačajnijeg štetnika plodova masline, preporuča upravo korištenje pripravaka na bazi piretrina, odnosno buhača. Nemam svojih maslina, ali mama i tata su svoje prve masline prije 30 god.,posadili baš na zemlji u Rupotinama, pa će informacija dobro doći mami i drugima kojima je to važno (npr. Filipinki)
Na internetu nalazim zanimljive linkove, saznajem još više, ali uviđam da se kroz one razvikanije medije baš i ne čuje puno o buhaču.
O tome se ne udara u velika zvona.
Puno glasnije smo čuli studije o prenamjeni poljoprivrednih zemljišta u terene za golf, nego o poticajnom uzgoju buhača i proizvodnji prirodnih insekticida.
A Kenija je još uvijek vodeća na svijetu u proizvodnji buhača.

Za kraj prenosim jednu staru priču :
Jedna zanimljiva priča o otkriću insekticidnog djelovanja buhača upućuje nas na izvjesnu Dubrovkinju toga doba, koja je očarana ljepotom cvijeta dalmatinskog buhača, ubrala buket cvijetova i držala ih kao ukras u sobi. Nakon što su se cvjetovi posušili, zametnuo joj se suhi buket u nekom zakutku sobe. Kada ga je naša Dubrovkinja nakon nekoliko tjedana pronašla, vidjela je da je bio okružen mnoštvom uginulih insekata.

Za sve koji žele saznati još više podataka o buhaču prilažem linkove:

- Biljka iz prošlosti za budućnost (ovdje se vidi slika berbe buhača na plantaži u Kenijii)
- Dalmatinski buhač
- Povijest buhača
- Botanički podaci o buhaču
- Projekti revitalizacije buhača
- Savjetovanje o maslini i buhaču u županiji spl.-dalmatinskoj

- 19:00 - Komentari (43) - Isprintaj - #

utorak, 26.05.2009.

"Obo moru, kraju i jubavi"

Naslov ovog posta inspiriran je nazivom litnje manifestacije "Obo moru, kraju i ljubavi" koja se u sklopu Viškog ljeta, uprizoruje u Zelenoj špilji na otočiću Ravniku s južne strane Visa, već 10-tak godina
U organizaciji pojorske udruge "Lavurat za poje", u prostranu morsku špilju uplovljavaju brodice sa publikom, te pod okriljem noći, pod sviću, pivaju se klapske pisme, recitiraju stihovi, prepričavaju batude viškega covika od mora, od kraja, punega sarca jubavi prema svome škoju.

Za one koji ne razumidu lipe viške riči:
Obo moru - o moru
jubavi - ljubavi (to se razumi)
lavurat - raditi
poje - polje
pojori -stanovnici sela usrid Visa (Poselje, Plisko polje, Marine zemlje, Podšpilje, Podhumlje, Žena glava, i dr.)
batude - dogodovštine
pod sviću - ispod ribarskog ferala
sarce - srce
škoj - otok

Naslov ove manifestacije meni je nekako baš prikladan za moj današnji post.
Kod Broda u boci i Primakke ima se šta čitat i vidit vezano za naš zajednički viški vikend.
Kako su moji viški preci bili pojori, a more mi je bilo prva jubav - tako sam oduvik razapeta između mora i poja. Teško mi je ričima opisat sve te osjećaje koje čutim kad sam na Visu, pa ću se poslužit ričima
učitelja pučke škole iz Visa, Hvaranina PETRA KUNIČIĆA, koji je autor knjige VIŠKI BOJ (prvo izdanje 1892.g.)

Petar Kuničić je u svom djelu, osebujnim arhaičnim rječnikom opisao ljepote koje smo pregazili i provozili ovog vikenda.
Molim da se ne obazirete na izraze koji će vam možda zaparati uho, npr. ostrvo, umjesto otok. Petar Kuničić služio se rječnikom koji je bio uvriježen u vremenu kada je stvarao svoje djelo, a ja sam vjerno prepisala njegove riječi. Nadam se da ćete uspit sve razumit, jer bi predugo trajalo da prepišem i rječnik.
Dakle, ovim riječima Petar Kuničić opisuje Vis svoga vremena:

"Sred morskog modrila našega jadranskog mora diže se iz bistrih voda, poput zelene kite cvijeća, krasno ostrvo Vis.
Ovo spada među najčarobnije krajeve jadranskih obala, budi s bujnosti bilja, budi s blagosti podneblja, budi upravo sa zanimivoga položaja.
Udaljeno je od dalmatinskog kopna 72 kilometra, a od italskih žala 118 kilometara.
Dulji se od zapada put istoka 18 kilometara; široko je najviše 8 kilometara, a površje mu zaprema 90 kil.četvornih.
Ovdje ondje dižu se krasni brežuljci, koji zaokružuju lijepe ravnine.
Najponosniji je H u m, koji se vije put nebeske vedrine do 591 m.
Sve je ostrvo prekriveno zelenim plaštom. Gdje se plodna loza nije obavila, tude se prepliće bor i česmina, maslina i smokva, rogač i bajam, vrijesak i mrtina, buhač i kadulja, limun i naranča, palma i aloj, eukaliptus i kaktus, ružmarin i ruža, i ost.
Rekao bi, da se amo i kopno natječe u bogatstvu i u ljepoti, sa neizmjernom morskom krasotom.
Ne znaš što te više uznosi, je li slika mora ili divota kraja.
Jedna je slika; sve su ljepote stopljene u jedno, i čovječje se oko blaži pred mogućim kistom veličanstvene naravi."

"Kada ono sunce zazlati - a to svedjer proljetno sjaje nad viškim ostrvom -, ti se uspneš, poput galeba, na kakvu morsku hridinu, pa buljiš u dušu, u srce platna zlatne naravi.
Miomiris krasnog bilja miješa se sa miomirisom morskoga lahorja; a to je tako jako, tako zamamljivo, da bi i mrtvo djevojče na život povratilo.
Dok se opajaš tim sladkim dahom blage majke naravi, misao ti leti sred nebeskih praznina, k nečemu, što ti veli: uživaj, čovječe, najplemenitiji stvore; uživaj ljepote platna moga; blaži se u suglasju nenadkrivljivih šara mojih!......"

"Krasan je vidik sa viškoga H u m a!
Uspeo si se na najviši jambor svoje zelene ogromne gjemije.
Na sjeveru raspružili se Hvar i Šolta, sa više omanjih ostrva, poput trakova velike hobotnice; a Mosor Zvonimirova grada, Tartari nad Krešimirovim gradom, Sutvid kršnoga Brača, i Biokovo nad Kačićevim spomenikom, dižu se u oblake, kano gorostasi.
Na istoku preko ostrvića Ravnika, Budihovca, crni se Korčula; uz Sušac onamo Lastovo; a ponosna Vipera na Pelješcu, kaže da se onamo malo dalje vije Sergij nad slavenskom Atenom.
Na jugo-zapadu, preko zlamenite Palagruže, vidiš kao u zlatnoj magli, sjene talijanskih brda "Magella" i "Gran sasso d' Italia"; a pod tobom raznim smjerom na zapadu, sred raznih ostrva, koji su se razasuli po moru poput crnih jančića sred poljane nasadjene čeminom i ljiljanom, glasovito Biševo, gdje nalaziš najveličanstveniji morski hram, Svetac, Brusnik, Jabuka.
Ovdje vidiš jedraču, poput morskog labuda; ondje ogromne parobrode za crnu Afriku, koji kao da i crnim dimom, što iz njih suklja, hoće da pozdrave krasote viškog neba.
Ispod nogu ti, sa zapadne strane, u lijepom zatonu, bijeli se romantična Komiža.
A onamo, sa sjevero-istočne obale, zrcale se u moru nanizane kuće bijeloga Visa, koji je zasio, u hladu vitkih palma i miomirisnih naranača, naokolo veličanstvene luke Sv.Jurja, duge 1516 met., a široke 682.
Osobito u sutonu, rekao bi da je pred tobom kakva slika iz sanjarskih bosvorskih krajeva. Po sredini ostrva, sred bujne loze, nizaju se kule i zaseoci bogatih posjednika, i seoca Podhumlje, Podšpilje, Veloselo sa čudotvornom crkvom "Majke božje", čiju sliku rese srdele od suhoga zlata i srebra."

"A lov na srdele! Gdje slična prizora? Sred noćnih tmina, šajka ti puzi po morskoj ploči, na kojoj vidiš odsjev titrajućih nebeskih zvijezda.
Na jednom eto ti se, onamo okolo ostrva izredale svjećarice.
Sa ovih se diže, sred noćne crnine, zlatno-krvavi plamen zapaljene borovine. Približiš li se, domalo mreža napunja ribarsku ladju živim srebrom. To su srdele, blago radišnih ostrvljana, koje ide u bijeli svijet ujedno sa izvrstnim viškim vinom, koje sjaje kao raznošarni dragulj, a jači ti dušu kao božji nektar

"Sve je na viškom ostrvu krasno, sve je divotno. Isto je sunce sjajnije,
isto je nebo modrije, iste su ruže rumenije:
a čovječje srce opaja najsladja pjesma slavenskih žala..."

Pučki učitelj Petar Kuničić, iako rodom sa susjednog Hvara, opisao je Vis slikovitije od ijednog rođenog Višanina.
Prepisujući njegove riječi, slikovite opise, pomislih - "Pa ovdje nisu ni potrebne moje fotografije!"
Kao što smo nekad čitali knjige bez slika, nije bilo fotografija, video snimki, dokumentarnih filmova i svega što nam današnja foto-video-kompjuterska tehnologija može omogućiti, tako i sada, čitajući retke starog učitelja, zamislite te slike i uživajte u njihovom bogatstvu.
Ako se dovoljno opustite i utihnete dok čitate ovaj post,
možda čak osjetite i opojne mirise viških polja, ...možda čak osluhnete šum morskih vala kako udaraju o otočke hridi i žala,....možda čujete glas pučkog učitelja iz davnina kako recitira svoje otočke zapise, sa vrja Visa, sa Huma......

- 18:02 - Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.05.2009.

DUG IZ MONAKA

Nedavno su se naše blogerice s Juga: slatkogrko, katalona i deepsea vratile sa svog putovanja po Azurnoj obali
i podsjetile me na moje obećanje o još jednom specijal postu iz Monaka.
Pa da ne bude "obećanje, ludom radovanje", vrime je da odradim taj monegaški dug.
Ne, nije kockarski!

Svi smo dobro upoznali sadašnjeg Princa od Monaca - Alberta II.
A tko je bio Princ Albert I ?

Punim imenom Albert Honore Charles Grimaldi (13.11.1848. - 26.06.1922.), osim što je bio princ kneževine Monaco, bio je mornarički časnik koji je od svoje 17 godine služio španjolsku mornaricu, a potom i francusku. No, veći dio svog života posvetio je istraživanju morskih dubina - oceanografiji.
Inicijator je i osnivač Oceanografskog instituta u Monacu

Ova impozantna građevina građena je 11 godina (od 1899. do 1910.), te svečano otvorena 29.03.1910.
Smještena na morskim sikama, nadmoćno se uzdiže 100 m iznad mora i jedna je od najljepših građevina koje sam vidjela.

Ulaskom unutra, ušli ste u morsku avanturu gdje je sadržano sve o dubinama mora, razna oceanografska istraživanja na brodovima kao što su Princesse Alice (istraživački brod Princa Alberta I), te Calypso - istraživački brod kapetana Jacquesa-Yvesa Cousteaua, koji je 32 godine bio direktor ovog Instituta (1957-1988)

Maketa Calypsa izložena u predvorju Oceanografskog muzeja.
Nekad davno zamišljala sam se kao član njegove posade u istraživanjima Tajni mora. Ah, ta dječja mašta!

Ipak, došla sam ovdje, u Oceanografski institut u Monacu kao turistički posjetilac, vidjela onoliko koliko se moglo vidjeti u nekih pola sata slobodnog vremena, te nešto od viđenog usnimila za uspomenu.
Usput doznala ne baš ugodnu vijest kako je baš iz laboratorija ovog Instituta pobjegla zloglasna alga koja sada uništava i podmorje našeg Jadrana - Caulerpa taxifolia

Odbor za doček iznad naših glava, u predvorju na 1.katu (hm? dobro bi došla jedna mala rekonstrukcija plafona)

Sala kitova

Ovo dlakavo što izgleda kao nekakva velika četka, zapravo su kitove usi
Plavi kit je hidrodinamičke, vitke građe i plavo-sive je boje. Leđna peraja mu je u odnosu na tijelo sićušna, i dosiže visinu od jedva 30-tak centimetara. U ustima ima sa svake strane 300-400 usi (izrasline građene od keratina, tvari od kojih su građeni nokti i kosa). Usi su mu crne boje i dugačke između 50 i 100cm a služe filtriranju planktona iz ogromnih količina morske vode koju uzima u usta i odmah, filtriranu, jezikom istiskuje iz usta. (preuzeto sa Wikipedije-Plavi kit)

Ronioci morskih tajni izranjaju iz davne prošlosti

Vitrine na galeriji pune su umjetničkih predmeta inspiriranih dubinama
mora

Vrijeme nam neumoljivo prolazi i tjera nas dalje u nasuprotnu salu, usput se mimoilazimo s replikom Columbove Santa Marie

U velikoj sali Princa Alberta I postavljeni su rekviziti, instrumenti, djelići prošlosti vezani za njegov život i djelo,

s posebnim naglaskom na brodski oceanografski laboratorij

Na izlasku iz ove sale pozdravlja nas ogromni model kita ulješure - jedinog mesoždera među ovim nježnim gorostasima

Brzinski prolazimo prizemljem pokraj konferencijske dvorane gdje se prikazuju projekcije Tajni mora, te kratko zastanemo u izložbenom prostoru postavljenom na temu Arktika i Antarktika.
Osluhnemo načas zvukove škripanja vječnog leda, pozdravimo se sa polarnim stanovnicima

Brzinsko pitanje za djecu? Hoće li ovaj polarni medo pojesti male pingvine?
Nećeeee.
Zašto? Dalek je put od Sjevernog do Južnog pola.

Tužni što moramo otići bez obilaska čuvenog akvarija smještenog u podrumskim etažama, pri odlasku veselo nas pozdravlja mala žuta podmornica i polarni gusjeničar

Za kraj poslušajte fantastično djelo Calypso - dok ga slušam mojim morem mašte pliva, roni dubinama i skače jato dobrih dupina i pritom se osjećam neizmjerno sretno!

- 18:36 - Komentari (40) - Isprintaj - #

subota, 16.05.2009.

BAZNI LOGOR - TRSTENICA

Nakon večernje šetnje Orebićem u noći punog Mjeseca,

promišljanja u stilu "kud plovi ovaj brod i ljude odnosi",
zaključila sam da je pametnije poslušati alarmne signale svog tijela, te sutrašnji dan provesti na puno nižoj nadmorskoj visini od one koja je planirana za nedjeljni uspon - 981 m visok vrh Sv.Ilija, startna točka 0 m.n.v.
Sonja kao glavna i odgovorna, je mirno odgovorila da me neće puno nagovarat (vjerujem da se potiho obradovala što neće biti puno zaostajanja i čekanja onih zadnjih)
Sve u svemu bila sam vrlo zadovoljna zbog svoje razumne odluke, pogotovo zato jer sam lani prošla cijeli i jednak put do vrha i nazad , po istim vremenskim uvjetima.
I nisam bila jedina - nas tri složile smo se da smo donile jednu od pametnijih odluka za svoju dobrobit. A u našim "najboljim godinama" važi
jedno zlatno pravilo - Ako same ne mislimo i radimo za svoju dobrobit - niko neće.

Nakon prve ranojutarnje gužve kad junački planinari krenuše u pohod na Iliju, i ostaviše nas u baznom logoru.
Iz blaženog carstva čudnih snova sa zvučnom kulisom, prene me neobično lepršanje.....????
Povirim - preko puta moje sklopive kućice, vrapčići su izvodili svoj jutarnji plesni ritual

Lipše buđenje ne bi mogla dobiti ni u najluksuznijem hotelu.
Sve što je uslijedilo nakon toga samo je potvrdilo da je odluka o ostajanju bila pun pogodak!
Tik malo niže od našeg baznog logora smještenog u kampu Trstenica, smjestila se istoimena plaža .

Je li palo kupanje? Nažalost, nije.
U konobi Karako smještenoj uz samu obalu naišli smo na ljubaznu gospoju koja je samo za nas otvorila šank i pripravila nam kapučino i dvi kave s mlikon.Od nje smo saznali da se ovu nedilju u Orebiću štuje Gospe de Lorita. Istovremeno se i slavi Dan općine Orebić, što smo imali prilike osjetiti prošle večeri kad smo guštali u ženskom klapskom pjevanju

Nakon razbuđivanja jutarnjom kavicom odlučile smo se ipak bar malo oznojit i dočekat naše prijatelje kod Franjevačkog samostana, koji se zajedno s starim grobljem smjestio na brežuljku malo zapadnije od Orebića

Iz ugodne hladovine kamenog vidikovca Korčula nam se nudila ko na pjatu

Čekamo....ali čekanje na ovakvom mjestu je odmor za oči i dušu

I stigoše naši junaci! Nije im bila laka, al su bili na visini zadatka!

Povratak u bazu, pakovanje...., a Orebiću i Pelješcu neću reći ZBOGOM, već DO VIĐENJA!

- 23:21 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.05.2009.

CESTOM PREMA JUGU

Ima nešto na tom našem krajnjem Jugu šta me vuče i povuče zajedno s punim autobusom pospanih planinara.
Pa se nađem dole sa svima njima, na nekoj koti našeg lipog Pelješca i zapitam se:
"Šta ja ovde radin?"
Šetan, pričan, smijen se, slikajen oko sebe, penjen se, pušen, padan, vruće mi je, grintam, smijem se, mirišen cviće, mirišen more, travu, kamen, divim se punom Mjesecu, družim se s ljudima koje poznajem, upoznajem nove ljude i mogu se smijati dok ne zasuzim ....
Hm? Sjetih se jednog filma kojeg sam nedavno gledala. Dva starca oboljela od smrtnog karcinoma (naš prijevod "Imaš petlju?"), sastavljaju popis stvari koje moraju obaviti prije smrti. Pored piramida, Azurne obale, uspona na Mont Everest i drugih, jedna od stvari na popisu bila je: nasmijati se do suza!
Po tom pitanju, ja sam taj famozni smijeh kroz suze obavila puno puta u dosadašnjem životu i vjerujem da ću u budućem još i više.
Ovog puta Sonja nam je isplanirala dvi ture. Jednu lakšu i jednu težu.
Subota - popet se do Sv.Ivana (468 m.n.v.) iznad Žuljane
Nedilja - popet se na Sv. Iliju (981 m.n.v.) iznad Orebića
Brod u boci je sve to već lipo opisa, a naša Mare je uredila izvještaj za stranicu PD Mosor
Pa se mislim šta ću ja tu više pisat kad su oni sve lipo opisali i potkrijepili slikama.

Ma ja ću malo po svoju. One kornjače šta su me priticale po putu, šapnule su mi da ne žurin i vrat ne lomin, jer ćemo se svejedno na koncu svi nać na istome mistu.
Krenuli smo iz Putnikovića i u prvoj hladovini nastala je gužva.
Svih je zanimalo - Kuda idemo?

Sonja je odlučno na karti uperila prstom - TU idemo!

I nastavili smo: prvo skretanje desno, pa sve lijevo

Na jednu ruku uredno obrađeni vinogradi poznate pelješke loze

Na drugu ruku slikarica Priroda pošprucala je žuto na zelenom i nabacala malo crvene da ne bude monotono

O čovječe - kako si malen pod ovim visokim hrastom! Ne budi malen. Pogledaj ga i pokloni se njegovoj snazi i ljepoti!

I cviće raste tamo di gojza neće ugazit, a štikla pogotovo

Ova "penzionerska šetnja" kako je Sonja krstila, za mene se pokazala zahtjevnijom nego što sam mislila.
Ipak, uz kornjačin blagoslov, bacila sam pogled sa Sv.Ivana

Danica i ja bacamo pogled priko puta, na Mljet i misto di se smjestio hotel Odisej.

Za one koji su nas uvjeravali da tu ne može nikako bit hotel Odisej, prilažem slikovne dokaze - prizor uslikan lanjske godine,s pozicije ispred hotela Odisej na Mljetu.

Vratimo se opet amo priko puta,na Pelješac, na Sv.Ivana i odmorimo oči
na velikom plavetnilu i otočić sa svjetionikom koje nosi baš lipo ime - Lirica
A Lirica pari ko mala ribica što mrda svojim repićem!

Uz ovakav kvartet u prvom planu, pogled je još lipši

Za prvi vrući dan bilo bi dosta.
Pri moru se lakše diše.

- 22:58 - Komentari (25) - Isprintaj - #

petak, 08.05.2009.

BESMRTNO CVIJEĆE

Svi znamo da u ovo doba godine sve cvate i buja. Cvića i trave ima di god kreneš.
Čak i kamen cvita. O tom gradskom cviću već sam objavila jednu slikopriču "Gdje i kako raste - 1. dio - u gradu".
Koliko me pamćenje služi, ono 1. dio značilo bi da je trebao slijediti i 2.dio ...a gdje se zagubio taj 2.dio - nemam pojma?
Negdje po bespućima protekle godine dana.
Sve u svemu - SAD je vrijeme za drugi dio - "Gdje i kako raste? - Na planini Kozjak.
Sad mi se baš piva ona pismica "Na planincah sončece sija....!"

Grebenom Kozjaka susreli smo vrste cvijeća koje ne bi mogli vidjeti negdje u podnožju te naše planine.
A da je to zaista planinsko cvijeće potvrđuje i knjiga Sergeja Forenbachera "Velebit i njegov biljni svijet", u kojoj sam pronašla jednake primjere cvjetnih vrsta koje je gospodin Sergej nalazio po Velebitu i podrobno opisao u svojoj knjizi.

Idemo! Lekcija počinje!

SRCOLIKOLISNA GLAVULJA - Globularia cordifolia

TULIPAN - Tulipa silvestris

PURPURNI KAĆUN-ORHIDEJA - Orchis purpurea

Kod ove planinske orhideje ili kaćuna napomenut ću da je pup uslikan ove godine na istom mjestu gdje sam prošle godine uslikala rascvjetanu glavicu.
Danica i ja smo zaključile: KOLIKO GOD PUTA DA IDEŠ ISTOM STAZOM, ČAK I U ISTO GODIŠNJE DOBA, UVJERIT ĆEŠ SE DA NIKAD NIJE POTPUNO ISTO. SVAKI PUT PRONAĐEŠ ČAROLIJU KOJU TI PRIRODA DARIVA.

ŽUTI KAĆUNAK - Dactylorhiza sambucina......MOČVARNI KAĆUN - Orchis palustris

BODLJIKAVA MLJEČIKA - Euphorbia spinosa

Crveni cvjetić pivčića na grmiću se samo malo pravi važan. On nije prirodni dio ovog grmića.
To se malo priroda poigrala umijećem aranžiranja.
Danica mi je otkrila da u njenom rodnom kraju ovaj grmić zovu BUKAVAC, a zimi kad je sasvim suh i izgleda kao bodljava kugla na kamenjaru, skupljali bi ga za potpalu.
Rod mlječika ima dosta podvrsta. Od sitnih bodljavih grmića kao što je ovaj na slici pa sve do ogromnog Velikog mliječka kojeg trenutno nemam na slici. Bit će.
Ima još jedna zanimljivost kod tih mlječika. Naime kad se slomi stabljika curi bijeli biljni sok, kao mlijeko. Taj sok je opasan ako dođe na osjetljivu sluznicu oka - peče ko vrag! A moj svekar mi je jednom pričao da su pomoću soka mlječike omamljivali ribu i tako je lakše lovili. Nekad davno u podgorskom kraju.

A kako se zove ovo bijelo cvijeće koje ćemo naći na svim livadama, a ne samo planinskim?

Pogodili ste? Niste! Zove se PTIČJE MLIJEKO - Ornithogalum gussonei

Slijedeći je neugledni grm, ali kad cvate, tada je kao raskošni vatromet
CRNI JASEN - Fraxinus ornus

KOCKAVICA - Fritillaria gracilis

Zaista je graciozna! A tek ova crvena bubica šta planinari po njenom zvoncu.

Vraćajući se sa Orlovog gnijezda, bilo je sve manje šparoga (jer smo ih pobrali u prvom điru), pa je Danica počela pažljivo brati žute, bijele, šarene cvjetiće. Obično ne beremo cvijeće kad smo u prirodi, jer u planinarskoj školi učili su nas: "Ubran cvijet - mrtav cvijet."
Ipak u ovom slučaju napravit ćemo iznimku, jer Daničino branje nije tek samo puko branje cvjetića koji će završiti u vazici, pa kasnije u smeću. NE! Danica to radi drugačije.
Ona im dariva NOVI ŽIVOT!
A svojim prijateljima dariva lijepe uspomene
Ovaj prizor mi svaki dan poželi dobro jutro:

Pogodite tko napaja oči na ovom umjetničkom djelu?

I na kraju pogledajte što sve još mirna ruka naše DANICE, uz pomoć mašte može stvoriti:

I da ne mislite kako su to samo cvjetni buketi, a sada nešto sasvim drugačije!

Što vi mislite? Da li je ubran cvijet u Daničinim rukama - mrtav cvijet?
Ja mislim da je BESMRTAN.

P.S. Svaki djelić slike napravljen je od prešanog cvijeća.

- 00:32 - Komentari (43) - Isprintaj - #

utorak, 05.05.2009.

2x ORLOVO GNIJEZDO

One nedilje kad san tribala spavat i odmarat se od pirovanja i tancanja do 3 ure po ponoći, ja san išla na Kozjak. To van je ona planina iznad Kaštela i Solina. Ima planinara koji će reć da to i nije planina, jer neš ti visokih vrhova na Kozjaku. No, sve iznad 500 m.n.v. smatra se planinom i zato je:
Kozjak naša planina i mi ga volimo!
Najviši je Veli vrj - 779 m.n.v. koji se uzdiže po samoj sredini, a u prosjeku je visina 550 m.n.v.
Na Kozjaku ima čak 5 pl.objekata : pl.dom Putalj (460m), pl.kuća Pod Koludrom (325m), pl.kuća Malačka (477m), pl.kuća Česmina (499m) i pl.sklonište Orlovo gnijezdo (598m)
A pogled se prostire sve od Splita, priko 7 Kaštila do Trogira, na more i otoke

Jednom prilikom smo pješačili grebenom Kozjaka od Solina (istok) do sredine Kozjaka tj. do crkvice Sv.Luke, a ovaj put smo propješačili od Malačke (zapad) do Orlovog gnijezda koje se nalazi malo zapadnije i niže od Velog vrja.
I zaključili smo da nam je još samo preostalo propješačit taj središnji dio sa najvišim vrhom Kozjaka (tu je stacionarana vojska i radari) i kada to obavimo možemo reć da smo dužinski propješačili skoro cijeli Kozjak.
Put od Malačke do Orlovog gnijezda sam odradila dva puta u proteklu godinu dana. I to skoro u isti dan!
Ovogodišnji pohod bio je 26.04., a prošlogodišnji 27.04. - lipo piše na digitalnom zapisu fotografija.
Najlipše doba godine za šetat po Kozjaku! Ni vruće, ni hladno, sve pupa, cvate, miriše, a šparoge rastu ko u priči!
Za ovogodišnji pohod prijavile se nas dvi: Danica i ja.
Nekima je Kozjak i Orlovo gnijezdo manje zanimljiva destinacija za nedjeljni izlet, neki su imali krizmu u familiji, neki su išli na Olimp, neki plove po Kineskom moru, neke nismo ni zvali jer je i nama visija upitnik nad glavom, i tako je spala knjiga na 2 slova.
Ma ništa manje vridna!
Autić smo parkirali kod planinarskog doma "Česmina" na prijevoju Malačka i polaganom šetnjom (Danica je imala obzira prema meni zbog mog feštanja prethodne noći), uz usputno branje šparoga koje su čudesno izranjale iz grmlja i nudile se da ih ubereš.

Moran priznat da me Danica nadmašila u branju. Obično sam ja u mom društvu - ona koja vidi šparoge kad ih nitko ne vidi i ubere najviše od svih, ali Danica me prišišala. Doduše moje koncentracijske sposobnosti su bile oslabljene zbog protekle fešte, ali jača je....definitivno je!
Ova slika je mutna zbog brzine kojom Danica bere šparoge (i zbog moje smotanosti), a na ovom grmu ubrala ih je ČAK 10!!!

Korak po korak, šparoga po šparoga, nigdi nikoga po putu osim nas dvi i eto nas do našeg konačnog cilja koje s pravom nosi naziv Orlovo gnijezdo.

Lipo je doć do cilja i osvrnit se na trosatno hodanje grebenom

U skloništu sve pusto, ali sve uredno i na svom mistu.
Dva Ivana iz Kaštel Kambelovca došli su na ideju prije 13 godina i na mjestu prirodne rupe u litici napravili pravo zaštićeno planinarsko sklonište u koje će se moći skloniti i ogrijati svi planinari namjernici.

Tu smo vidili i najmanju gustirnu sa svim šta maloj gustirni triba

Nakon dugog hodanja tribalo je malo sist i zamezit. Prisjetile smo se lanjskog pohoda, kad je bilo puno brojnije i veselije:

Na kaminu

Vatrica i gradele pune spize

Vesele cure u akciji "Dim i gradele uz osmijeh"

Momci u akciji "Ubit oko" (drugi je tu negdi okolo)

Nadajući se da ćemo dogodine opet doći u većem broju,

zatvorile smo vrata i zaključile da bi i naljepnicu PD Mosor bilo lipo vidit na ovim vratima. (samo ih prvo treba napraviti-mislim na naljepnice)

Čeka nas još dug put do Malačke, zapravo isti onaj kojim smo došle, a bilo bi dobro stići tamo prije mraka.
Pozdravljamo Orlovo gnijezdo, gore na litici

Na povratku susrećemo još živih bića, ali onih na 4 noge

Obitelj konja

Bik zbog kojeg smo pomislile - Jel dobro nosit crveno na planinskom putu?

Upitni pogled jednog bika: "Koje su sad pa ovo?"

No, bojazan je bila suvišna, bikonja više voli svoju kravicu nego crvene krpice

Nakon konja i krava, presreli nas na putu njih dva hajduka

i nema prolaza dok ne odradiš porciju maženja s njima

Opet smo se sjetili lanjskog puta kad su nas na ovom istom mjestu presrela 4 štenca, 4 okruglaste dlakave kuglice

Tada je maženje s njima bilo velika greška

Krenuli su za nama uz uporno kevkanje. Teška srca smo im zametli tragove i ostavili ih. Jeste vidili sliku onog velikog od ove godine? E, on je jedan od tih lanjskih štenaca. Gle ga na ovoj slici kako se skriva na kraju kolone? Iako bih ga bila rado vodila kući, ne bi mogla ni njega ni nas osudit na suživot u gradskom stanu.

Puno draže mi je bilo vidjeti ove godine, bar dvojicu od njih četvero, kako se veselo igraju na Kozjačkom putu. Debeli i bezbrižni. Naravno da ima netko tko ih redovno hrani

Ovog puta, ostali su ko pravi čuvari na svom položaju, dugo nas prateći pogledom.

NAJAVA: Sigurno ste primjetili da nisam ubacila nijednu sličicu planinskog cvijeća i zelenila, osim čudesne šparoge. Slijedi post posvećen samo biljkama koje smo sretali putem do Orlovog gnijezda. Uz jedno malo iznenađenje.

Pozdrav uz zalazeće sunce.
Hm, kad li je to bilo? Lani ili ove godine?

- 23:55 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 01.05.2009.

UDARNICI -izumrli kao dinosauri

Maloprije sam kod Done ostavila komentar kako se cijeli dan razvlačim i otežem s idejom da napišem nekoliko rečenica o današnjem danu.
Izvlačim se s tim da sam i sebi dosadila sa svojim nostalgičnim postovima.
Umaraju me ta vremeplovska putovanja, iscrpljuju, odnose emocije kao što vjetar nosi cementnu prašinu mog rodnog kraja.

Ne osjećam se slavljenički danas, ne osjećam se radnički, ne osjećam se čestitarski.
Ipak, osjećam jednu trunčicu potrebe da napišem ovo što me cijeli dan progoni.
Pratim, kao i svi vi ,šta se događa oko nas. Radnici prosvjeduju, studenti prosvjeduju, mirno prosvjeduju.
Gasi se Jadranska željezara, gasi se Jadranska pivovara, gasi se vatra u radničkim srcima...... radnici su bijesni, ali svoj bijes potiskuju u sebe, boje se, izgubit će posao, izgubit će egzistenciju. Mlađi će se nekako i snaći, ali stariji...? Stariji nemaju kud, ako propadne njihovo poduzeće, gdje će naći drugi posao, ko će ih zaposliti u njihovim godinama? Prvu godinu će primati nešto od Biroa, uredit će se prijevremena penzija i to je to. Gotova priča!
Da li je netko gledao dokumentarac Branka Lentića iz 1975.godine "Dobro jutro, Avdići" - koji se prikazivao danas oko 14.30 h na HTV-u?
Priča o čovjeku koji je među još 30 radnika, te godine dobio Majsku nagradu za najboljeg radnika-muzača krava. Priča o njegovoj obitelji, ženi koja se diže u pola 3 ujutro da bi poredila blago, pa djecu (petero njih, od 8 - 15 godina) i sve što treba po kući i oko nje.
Ibrahim Avdić odlazi u svoju radnu organizaciju-stočarsku farmu u okolici Osijeka i njegov posao je mužnja krava. Zapazili su njegove rezultate, prekovremeni rad (treba prehraniti i školovati djecu), predložili su ga za nagradu. Dobio je Majsku nagradu kao jedini radnik iz stočarstva u Jugoslaviji. Priređen je prijem u njegovu čast i Ibrahim se osjećao važan i značajan član svoje zajednice. Na licu si mu mogao čitati ponos i zadovoljstvo. Drugovi iz kolektiva su mu dobacivali "Nemoj se Imbro sad umislit!" - odgovarao im je - "Neću, neću, ne brinite."
Njegova žena sretno kaže: "Lijepo je da je dobio tu nagradu. I nije to samo nagrada, to je i 2 miliona dinara. To mnogo znači za našu obitelj, za djecu."
Pred kraj, Ibrahim reče: "Znači mi ovo mnogo. Jednog dana moji praunuci će to gledati i znati da je njihov djed bio najbolji radnik."
Čovjek je ponosan i sretan i ima nešto čime će se podičiti svojim potomcima dok je živ.
Zašto je baš danas prikazan ovaj dokumentarac?
Volila bi znat što je danas s Ibrahimom i članovima njegove obitelji. Jedno njegovo dijete je moj vršnjak.
Sjetila sam se mog dide. Eto, opet ja u nostalgičnu prošlost. Ma ne mogu protiv sebe, protiv svojih osjećaja!
Vremeplovska šetnja starim radničkim krajem.

Moj dida je bija radnik u tvornici cementa Sv.Kajo-Prvoborac. Radio je u toj tvornici i za vrime kapitalizma dok je bila u privatnom vlasništvu obitelji Ferić i zvala se "Adria". Radio je u njoj i poslije rata kad je postala dijelom parole "Tvornice radnicima!" i dobila novo ime "Prvoborac".

Nije nikad ništa loše rekao o Feriću koji je osiguravao stanove za svoje vrijedne radnike u radničkoj zgradi koju smo zvali "Kantina",pa tako i za mog didu kad je oženija moju nonu.
Ali puno češće je spominjao poslijeratno doba, doba kad je višestruko bio proglašavan UDARNIKOM u svom kolektivu i shodno tome dobivao nagrade i kroz plaću, a simbolično bi dobio i značke, Udarničke značke.
Bio je glavni meštar na visokim pećima za klinker, bio je cijenjen dok je radio.
Poslije je došlo penzionersko doba i više nije bio tako cijenjen.
Plaće i penzije brzo bi se istopile, ali male metalne značkice čuvale su se u kantunalu.
I zato kad god bi netko došao u goste, vadio bi dida svoje Udarničke značke iz kantunala i pričao o svojim udarničkim danima. Posebno je volio pričat kad je Tito bio u posjet tvornici i pokvarilo mu se auto. I ko je bija tu da popravi auto? Moj dida! Kako su mu se samo oči sjajile dok bi priča tu priču. Iako ga tada baš nisam puno slušala, a uvik je ponavlja par istih priča i sad mi je drago šta je tako i šta su mi se urezale u pamćenje.
Bio je neki dokumentarac o tome kada je Tito bio posjetio tvornicu "Prvoborac" - prikazivao se u kinu prigodom raznih praznika bivše države, pa i Prvomajskog praznika. Tada bi čekala moment kada ću u jednoj sceni ugledat didu u biloj košulji među masom radnika poredanih ispred velike cijevi visoke peći.
To je bilo vrijeme kada je bila posebna čast zvati se udarnikom.
U Solinu smo nekad imali radničko kulturno umjetničko društvo koje se zvalo RKUD Dalmacija cement - Udarnik.
Bili su jako dobri i poznati po svojim folklornim izvedbama.
Danas se to društvo više ne zove Udarnik, već Salona.
Udarnik biti više nije bilo na čast, postalo je kao svojevrsna sramota.

I tako su udarnici izumrli kao i dinosauri.

Današnji praznik je prošao. Netko se svečano sredio i izašao na Prvomajski uranak, netko je otišao u mirne prosvjede, a netko je ostao doma razmišljajući hoće li u ponedjeljak kad dođe na posao biti još uvijek RADNIK ili tek još jedna reckica na birou za zapošljavanje.

A ja sam danas, kao nikad dosada, ponosna što sam imala didu - UDARNIKA!

GLAZBENI DODATAK ZA TREĆU SMJENU

- 21:57 - Komentari (42) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3