gustirna

utorak, 26.05.2009.

"Obo moru, kraju i jubavi"

Naslov ovog posta inspiriran je nazivom litnje manifestacije "Obo moru, kraju i ljubavi" koja se u sklopu Viškog ljeta, uprizoruje u Zelenoj špilji na otočiću Ravniku s južne strane Visa, već 10-tak godina
U organizaciji pojorske udruge "Lavurat za poje", u prostranu morsku špilju uplovljavaju brodice sa publikom, te pod okriljem noći, pod sviću, pivaju se klapske pisme, recitiraju stihovi, prepričavaju batude viškega covika od mora, od kraja, punega sarca jubavi prema svome škoju.

Za one koji ne razumidu lipe viške riči:
Obo moru - o moru
jubavi - ljubavi (to se razumi)
lavurat - raditi
poje - polje
pojori -stanovnici sela usrid Visa (Poselje, Plisko polje, Marine zemlje, Podšpilje, Podhumlje, Žena glava, i dr.)
batude - dogodovštine
pod sviću - ispod ribarskog ferala
sarce - srce
škoj - otok

Naslov ove manifestacije meni je nekako baš prikladan za moj današnji post.
Kod Broda u boci i Primakke ima se šta čitat i vidit vezano za naš zajednički viški vikend.
Kako su moji viški preci bili pojori, a more mi je bilo prva jubav - tako sam oduvik razapeta između mora i poja. Teško mi je ričima opisat sve te osjećaje koje čutim kad sam na Visu, pa ću se poslužit ričima
učitelja pučke škole iz Visa, Hvaranina PETRA KUNIČIĆA, koji je autor knjige VIŠKI BOJ (prvo izdanje 1892.g.)

Image and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPic

Petar Kuničić je u svom djelu, osebujnim arhaičnim rječnikom opisao ljepote koje smo pregazili i provozili ovog vikenda.
Molim da se ne obazirete na izraze koji će vam možda zaparati uho, npr. ostrvo, umjesto otok. Petar Kuničić služio se rječnikom koji je bio uvriježen u vremenu kada je stvarao svoje djelo, a ja sam vjerno prepisala njegove riječi. Nadam se da ćete uspit sve razumit, jer bi predugo trajalo da prepišem i rječnik.
Dakle, ovim riječima Petar Kuničić opisuje Vis svoga vremena:

"Sred morskog modrila našega jadranskog mora diže se iz bistrih voda, poput zelene kite cvijeća, krasno ostrvo Vis.
Ovo spada među najčarobnije krajeve jadranskih obala, budi s bujnosti bilja, budi s blagosti podneblja, budi upravo sa zanimivoga položaja.
Udaljeno je od dalmatinskog kopna 72 kilometra, a od italskih žala 118 kilometara.
Dulji se od zapada put istoka 18 kilometara; široko je najviše 8 kilometara, a površje mu zaprema 90 kil.četvornih.
Ovdje ondje dižu se krasni brežuljci, koji zaokružuju lijepe ravnine.
Najponosniji je H u m, koji se vije put nebeske vedrine do 591 m.
Sve je ostrvo prekriveno zelenim plaštom. Gdje se plodna loza nije obavila, tude se prepliće bor i česmina, maslina i smokva, rogač i bajam, vrijesak i mrtina, buhač i kadulja, limun i naranča, palma i aloj, eukaliptus i kaktus, ružmarin i ruža, i ost.
Rekao bi, da se amo i kopno natječe u bogatstvu i u ljepoti, sa neizmjernom morskom krasotom.
Ne znaš što te više uznosi, je li slika mora ili divota kraja.
Jedna je slika; sve su ljepote stopljene u jedno, i čovječje se oko blaži pred mogućim kistom veličanstvene naravi."


"Kada ono sunce zazlati - a to svedjer proljetno sjaje nad viškim ostrvom -, ti se uspneš, poput galeba, na kakvu morsku hridinu, pa buljiš u dušu, u srce platna zlatne naravi.
Miomiris krasnog bilja miješa se sa miomirisom morskoga lahorja; a to je tako jako, tako zamamljivo, da bi i mrtvo djevojče na život povratilo.
Dok se opajaš tim sladkim dahom blage majke naravi, misao ti leti sred nebeskih praznina, k nečemu, što ti veli: uživaj, čovječe, najplemenitiji stvore; uživaj ljepote platna moga; blaži se u suglasju nenadkrivljivih šara mojih!......"


"Krasan je vidik sa viškoga H u m a!
Uspeo si se na najviši jambor svoje zelene ogromne gjemije.
Na sjeveru raspružili se Hvar i Šolta, sa više omanjih ostrva, poput trakova velike hobotnice; a Mosor Zvonimirova grada, Tartari nad Krešimirovim gradom, Sutvid kršnoga Brača, i Biokovo nad Kačićevim spomenikom, dižu se u oblake, kano gorostasi.
Na istoku preko ostrvića Ravnika, Budihovca, crni se Korčula; uz Sušac onamo Lastovo; a ponosna Vipera na Pelješcu, kaže da se onamo malo dalje vije Sergij nad slavenskom Atenom.
Na jugo-zapadu, preko zlamenite Palagruže, vidiš kao u zlatnoj magli, sjene talijanskih brda "Magella" i "Gran sasso d' Italia"; a pod tobom raznim smjerom na zapadu, sred raznih ostrva, koji su se razasuli po moru poput crnih jančića sred poljane nasadjene čeminom i ljiljanom, glasovito Biševo, gdje nalaziš najveličanstveniji morski hram, Svetac, Brusnik, Jabuka.
Ovdje vidiš jedraču, poput morskog labuda; ondje ogromne parobrode za crnu Afriku, koji kao da i crnim dimom, što iz njih suklja, hoće da pozdrave krasote viškog neba.
Ispod nogu ti, sa zapadne strane, u lijepom zatonu, bijeli se romantična Komiža.
A onamo, sa sjevero-istočne obale, zrcale se u moru nanizane kuće bijeloga Visa, koji je zasio, u hladu vitkih palma i miomirisnih naranača, naokolo veličanstvene luke Sv.Jurja, duge 1516 met., a široke 682.
Osobito u sutonu, rekao bi da je pred tobom kakva slika iz sanjarskih bosvorskih krajeva. Po sredini ostrva, sred bujne loze, nizaju se kule i zaseoci bogatih posjednika, i seoca Podhumlje, Podšpilje, Veloselo sa čudotvornom crkvom "Majke božje", čiju sliku rese srdele od suhoga zlata i srebra."

"A lov na srdele! Gdje slična prizora? Sred noćnih tmina, šajka ti puzi po morskoj ploči, na kojoj vidiš odsjev titrajućih nebeskih zvijezda.
Na jednom eto ti se, onamo okolo ostrva izredale svjećarice.
Sa ovih se diže, sred noćne crnine, zlatno-krvavi plamen zapaljene borovine. Približiš li se, domalo mreža napunja ribarsku ladju živim srebrom. To su srdele, blago radišnih ostrvljana, koje ide u bijeli svijet ujedno sa izvrstnim viškim vinom, koje sjaje kao raznošarni dragulj, a jači ti dušu kao božji nektar


"Sve je na viškom ostrvu krasno, sve je divotno. Isto je sunce sjajnije,
isto je nebo modrije, iste su ruže rumenije:
a čovječje srce opaja najsladja pjesma slavenskih žala..."


Pučki učitelj Petar Kuničić, iako rodom sa susjednog Hvara, opisao je Vis slikovitije od ijednog rođenog Višanina.
Prepisujući njegove riječi, slikovite opise, pomislih - "Pa ovdje nisu ni potrebne moje fotografije!"
Kao što smo nekad čitali knjige bez slika, nije bilo fotografija, video snimki, dokumentarnih filmova i svega što nam današnja foto-video-kompjuterska tehnologija može omogućiti, tako i sada, čitajući retke starog učitelja, zamislite te slike i uživajte u njihovom bogatstvu.
Ako se dovoljno opustite i utihnete dok čitate ovaj post,
možda čak osjetite i opojne mirise viških polja, ...možda čak osluhnete šum morskih vala kako udaraju o otočke hridi i žala,....možda čujete glas pučkog učitelja iz davnina kako recitira svoje otočke zapise, sa vrja Visa, sa Huma......






- 18:02 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi