Marketing
UDARNICI -izumrli kao dinosauri
Maloprije sam kod Done ostavila komentar kako se cijeli dan razvlačim i otežem s idejom da napišem nekoliko rečenica o današnjem danu.
Izvlačim se s tim da sam i sebi dosadila sa svojim nostalgičnim postovima.
Umaraju me ta vremeplovska putovanja, iscrpljuju, odnose emocije kao što vjetar nosi cementnu prašinu mog rodnog kraja.
Ne osjećam se slavljenički danas, ne osjećam se radnički, ne osjećam se čestitarski.
Ipak, osjećam jednu trunčicu potrebe da napišem ovo što me cijeli dan progoni.
Pratim, kao i svi vi ,šta se događa oko nas. Radnici prosvjeduju, studenti prosvjeduju, mirno prosvjeduju.
Gasi se Jadranska željezara, gasi se Jadranska pivovara, gasi se vatra u radničkim srcima...... radnici su bijesni, ali svoj bijes potiskuju u sebe, boje se, izgubit će posao, izgubit će egzistenciju. Mlađi će se nekako i snaći, ali stariji...? Stariji nemaju kud, ako propadne njihovo poduzeće, gdje će naći drugi posao, ko će ih zaposliti u njihovim godinama? Prvu godinu će primati nešto od Biroa, uredit će se prijevremena penzija i to je to. Gotova priča!
Da li je netko gledao dokumentarac Branka Lentića iz 1975.godine "Dobro jutro, Avdići" - koji se prikazivao danas oko 14.30 h na HTV-u?
Priča o čovjeku koji je među još 30 radnika, te godine dobio Majsku nagradu za najboljeg radnika-muzača krava. Priča o njegovoj obitelji, ženi koja se diže u pola 3 ujutro da bi poredila blago, pa djecu (petero njih, od 8 - 15 godina) i sve što treba po kući i oko nje.
Ibrahim Avdić odlazi u svoju radnu organizaciju-stočarsku farmu u okolici Osijeka i njegov posao je mužnja krava. Zapazili su njegove rezultate, prekovremeni rad (treba prehraniti i školovati djecu), predložili su ga za nagradu. Dobio je Majsku nagradu kao jedini radnik iz stočarstva u Jugoslaviji. Priređen je prijem u njegovu čast i Ibrahim se osjećao važan i značajan član svoje zajednice. Na licu si mu mogao čitati ponos i zadovoljstvo. Drugovi iz kolektiva su mu dobacivali "Nemoj se Imbro sad umislit!" - odgovarao im je - "Neću, neću, ne brinite."
Njegova žena sretno kaže: "Lijepo je da je dobio tu nagradu. I nije to samo nagrada, to je i 2 miliona dinara. To mnogo znači za našu obitelj, za djecu."
Pred kraj, Ibrahim reče: "Znači mi ovo mnogo. Jednog dana moji praunuci će to gledati i znati da je njihov djed bio najbolji radnik."
Čovjek je ponosan i sretan i ima nešto čime će se podičiti svojim potomcima dok je živ.
Zašto je baš danas prikazan ovaj dokumentarac?
Volila bi znat što je danas s Ibrahimom i članovima njegove obitelji. Jedno njegovo dijete je moj vršnjak.
Sjetila sam se mog dide. Eto, opet ja u nostalgičnu prošlost. Ma ne mogu protiv sebe, protiv svojih osjećaja!
Vremeplovska šetnja starim radničkim krajem.
Moj dida je bija radnik u tvornici cementa Sv.Kajo-Prvoborac. Radio je u toj tvornici i za vrime kapitalizma dok je bila u privatnom vlasništvu obitelji Ferić i zvala se "Adria". Radio je u njoj i poslije rata kad je postala dijelom parole "Tvornice radnicima!" i dobila novo ime "Prvoborac".
Nije nikad ništa loše rekao o Feriću koji je osiguravao stanove za svoje vrijedne radnike u radničkoj zgradi koju smo zvali "Kantina",pa tako i za mog didu kad je oženija moju nonu.
Ali puno češće je spominjao poslijeratno doba, doba kad je višestruko bio proglašavan UDARNIKOM u svom kolektivu i shodno tome dobivao nagrade i kroz plaću, a simbolično bi dobio i značke, Udarničke značke.
Bio je glavni meštar na visokim pećima za klinker, bio je cijenjen dok je radio.
Poslije je došlo penzionersko doba i više nije bio tako cijenjen.
Plaće i penzije brzo bi se istopile, ali male metalne značkice čuvale su se u kantunalu.
I zato kad god bi netko došao u goste, vadio bi dida svoje Udarničke značke iz kantunala i pričao o svojim udarničkim danima. Posebno je volio pričat kad je Tito bio u posjet tvornici i pokvarilo mu se auto. I ko je bija tu da popravi auto? Moj dida! Kako su mu se samo oči sjajile dok bi priča tu priču. Iako ga tada baš nisam puno slušala, a uvik je ponavlja par istih priča i sad mi je drago šta je tako i šta su mi se urezale u pamćenje.
Bio je neki dokumentarac o tome kada je Tito bio posjetio tvornicu "Prvoborac" - prikazivao se u kinu prigodom raznih praznika bivše države, pa i Prvomajskog praznika. Tada bi čekala moment kada ću u jednoj sceni ugledat didu u biloj košulji među masom radnika poredanih ispred velike cijevi visoke peći.
To je bilo vrijeme kada je bila posebna čast zvati se udarnikom.
U Solinu smo nekad imali radničko kulturno umjetničko društvo koje se zvalo RKUD Dalmacija cement - Udarnik.
Bili su jako dobri i poznati po svojim folklornim izvedbama.
Danas se to društvo više ne zove Udarnik, već Salona.
Udarnik biti više nije bilo na čast, postalo je kao svojevrsna sramota.
I tako su udarnici izumrli kao i dinosauri.
Današnji praznik je prošao. Netko se svečano sredio i izašao na Prvomajski uranak, netko je otišao u mirne prosvjede, a netko je ostao doma razmišljajući hoće li u ponedjeljak kad dođe na posao biti još uvijek RADNIK ili tek još jedna reckica na birou za zapošljavanje.
A ja sam danas, kao nikad dosada, ponosna što sam imala didu - UDARNIKA!
GLAZBENI DODATAK ZA TREĆU SMJENU
Post je objavljen 01.05.2009. u 21:57 sati.