gustirna

"PREPOZNAVANJE"

Vožnja autobusom od Splita do Zadra bila je uobičajeno duga. Neočekivana prometna nezgoda (zar ima ijedne koja je očekivana?) skrenula nas je na zaobilazni put. Kasneći 20-tak minuta stižemo na zadarski autobusni kolodvor.
Na kolodvoru uobičajeni metež.
"Trebate sobu?"
"Ne."
Uzimam kartu za prigradski autobus.
"Na kojem peronu će biti?"
"Peron br. 13."
Vremena imam. Čekam, hranim se, promatram...ljude u prolazu, neki se sastaju, neki rastaju, neki rade, neki pijano tumaraju.
Primjećujem kako se na prigradskim peronima formiraju grupice, uglavnom mladih ljudi. Srednjoškolci se vraćaju kući nakon popodnevne nastave u zadarskim školama.
Čekam na peronu br.13. Oko mene pretežno mladi ljudi, poneka žena,...prepričavaju se zgode, smiju se, dogovaraju, dobacuju, ...svi čekaju da se otvore vrata njihovog autobusa.
Dolazi bus na peron br. 13. Momak brzinski poljubi djevojku..."Idem ja, bog! Vidimo se!" - zadnji okret, pogled...upada brzo u bus i hvata mjesto.
Probijam se i ja sa svojom putnom torbom, ruksakom...dodajem kartu šoferu:
"Možete mi, molim vas, stati kod crkve?" - pojma nemam di je crkva, ali pitam
"Kod crkve? Pa tu i stajemo!" - začuđeno odgovara
"Hvala." - dobro je, neću se izgubit. To je zadnja stanica.
Probijam se do sredine, odlažem torbu...cure preko puta se nešto hihoću.
Jedna se diže sa sjedala i brzo mi dobaci: "Evo, sjedite ovdje."
I prijateljica se diže i odlazi s njom. Sad su dva mjesta prazna.
Zbunjeno ih gledam....ipak prihvaćam mjesto, jer čujem da me čeka još 45 minuta vožnje. Odavno se nisam vozila prigradskim autobusima.
Osjećam se....kao da sam upala u vremeplov, samo su nekako uloge drugačije...mjesto isto - prigradski autobus.
Djevojka je u meni vidjela vršnjakinju svoje mame i pristojno ustupila mjesto starijoj ženi sa torbama.
Ja se čudim što me pušta, pa iste smo?! - Zavrtim film.
U njoj prepoznajem sebe, prije mnogo godina...ista uloga - srednjoškolka na putu kući. Hvatam mjesto u trogirskoj "Triessedmi" ili sućuračkoj "Duji", ako ga uhvatim - obično stojim i putujem kući do Prvoborca, Sv. Kaje (isto je bilo, ma kako vam to sad čudno zvučalo).
Noć je već pala, u busu gužva, žamor, smijeh, naguravanje.
Prenem se, vidim mlade cure sa prekrasnim osmjesima, upućenim dečku preko puta, cerekaju se...oči svjetlucaju....opuštene su, ima vremena do njihove stanice.
Sjedim, gledam u noć, promiču mi žute table: Prigrade, Islam Latinski, Grčki, autobus skreće, okreće, vraća se...pa opet na glavnu cestu...Smilčić, Paljuv...u vjetrobranskom staklu žari se šoferova cigareta.
Vraćam pogled u noć...pred očima prolaze mi autobusne stanice: Brda, Sjeverna luka, Dujmovača, Meterize, Solin-Širina, Šel, Prvoborac-Sv.Kajo...ponekad izađem na Širini, kad imamo sastanke u omladinskom domu u Solinu.
Opet se prenem...Zadnja stanica! Kod crkve u Novigradu. Izlazim. Nema nikoga. Zovem: "Stigla ja."
Noć je, prohladna...ja kao Treći čovjek u bečkoj noći...izmaglica, promakne mačka u neku pustu uličicu. Tamna sjena moje prijateljice silazi širokim kamenim stepeništem. Prihvaća ručku teške torbe i vodi me mračnom ulicom, kamenim stepeništem u mračno predvorje velike stare kuće.
Ulazimo u blagovaonu neobično zaobljenog svoda, a tamo....Svjetlo!



Dvanaestoro nasmijanih lica dočekalo je trinaesto nasmijano lice.
Prepoznajemo se...većinu nisam vidjela od seminara na Unijama, nekolicinu prvi put vidim, ali odmah smo se prepoznali u osmijehu, zagrljaju, svrsi boravka na ovom istom mjestu.



Kasnim dva dana, i oni su se već zahuktali s vježbama...ali ovo je bilo najtoplije uključenje na Unutarnji put taichista koji su se ovog puta susreli u Novigradu Dalmatinskom.



Iz tajanstvene Šume pred mene se dokotrljao kamenčić



Kamen: PREPOZNAVANJE
U sebi možeš vidjeti puno oblika. Baš kao kad pogledaš u kamen.
Otkrit ćeš na njemu stvari koje nisi na prvi pogled uočila.
Tako je i s ljudima. U svima vama čuči svaki čovjek ovoga svijeta,
samo je na vama kojeg ćete svijetu pokazati.
Sve ono što vidite u drugima, imate i u sebi.
I zato ste tako veličanstveni.
Jer ste svijet u malom i jer imate izbor.
Zato gledaj druge kao da gledaš sebe i ne dopusti mislima da osuđuju.
Nego rasti i širi se do granica kada će tvoja djela biti najbolji učitelji.