Jutro je. Otvaran prozor od balkonske verande, sušin robu na tiramol.
Škripi ruzinavi kolotur od tiramola, sa rive čujen zvona od sv. Duje, fešta je, dopire i šušur o' svita, a na livu bandu nešto šuška...pogledan na grane o' bajame šta su skoro u balkon ušle...????
Je!!!! Ona je!!! Trk po aparat!!! Brže-bolje pripreman aparat i ponavljan u sebi:
Samo da sad ne ode, samo da mi ne ode!
I nije otišla.
Lipo je odredila baš na ovu granu bajame blagovat svoju marendu.
Ni škljocanje aparata, ni moje muvanje od jedne ponistre do druge, penjanje na stolicu, micanje onih pustih stvari šta san poredala na kuhinjsku ponistru, namištanje, zujanje aparata, ...ništa je nije moglo poremetit u blaženom grickanju slasne bajamice.. rep je opušten...ne boji se
Ali, publika se povećavala, Mornar i Mlađi su se uzmuvali po verandi: "Hihihihi, vidi je, ajme šta je smišna!Hehehehe!"... i ...
Obrambeni štit je dignut, glava pokrivena i nema problema!
"Sad mi niko ništa ne može! Tralalalala! Repom sam pokrila leđa i glavu i više me niko ne može vidit! Gric,gric,gric, njam,njam,njam..."
"I da znate, baš me nije briga šta me gledate, e!"
"Ohoho! Što ja to tamo vidim? Još slasnijih bajamica!!Gric-gric!"
I dok si reka: "Vjeverica uz pilu, vjeverica niz pilu - nasrid pile vodu pije!" - mala vrtirepka je nestala u krošnji, skokom s grane na granu...viđena je s drugog prozora na drugoj bajami...maaaa, nećemo je više smetat
Za uspomenu ostavila nam svoj nedogrickani obrok.
Vratilo nam se sjećanje na jednu staru dječju pjesmicu "Vjeverica" koja j bila na kazeti "Igrajmo se stonoge", a mi smo je često slušali za vrijeme naših čestih vožnji po gradu, tamo-amo way.
Pjevao je Zvonko Varošanec (on je i autor stihova ) s dječjim zborom "VJEVERICA", a dečki i ja skupa s njima. Ne mogu sad pronaći tu kazetu, a nema te pjesme ni na Youtubeu, a ja se ne mogu sjetiti stihova, pa kad je pronađem..ako je pronađem? Neznam je snimiti u komp. da je čujete, ali mogu bar prepisati stihove da ih čitate.
Do tada, uživajte u sličicama i ovom otkačenom filmiću!!!
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/